Ovaj tekst započećemo nizom vrlo jednostavnih pitanja:

1. Da li ljekar treba da prijavi kolegu koji pacijenta nije liječio na adekvatan način? Treba.

2. Da li policajac treba da prijavi kolegu ako zna da on sarađuje s dilerom droge? Treba.

3. Da li profesor treba da prijavi kolegu ako zna da ovaj za novac prodaje ispite? Treba.

Da li novinari trebaju da pišu o  nekom mediju ili novinaru koji svakodnevno krši osnovne standarde profesije? Trebaju, ali to se skoro nikada ne dešava.

S vremena na vrijeme uradim eksperiment koji ovako izgleda:

Kada naletim na neki najekstremniji primjer kršenja osnovnih načela novinarstva (izmišljanja sagovornika, izmišljanja informacija i sl.), napišem tekst i zamolim neki medij da ga objavi. Onda zamolim drugi  i treći, jer niko od njih ne želi da objavi tekst koji sam ja imenom i prezimenom potpisao.

Odgovor svih njih je vrlo jednostavan: nepisano pravilo našeg medija je da ne komentarišemo, a kamoli kritikujemo  rad naših kolega.

Naravno, kada sjedite s njima i razgovarate o nekom mediju ili novinaru, začudite se koliko imaju kompromitujućih informacija o njima, ali sve to ostaje u „krugu porodice“. Kada ih upitate otkud to pravilo i koja je njegova logika, slegnu ramenima i kažu: ‘Jebi ga.’

Sada dolazimo do jednostavnog pitanja: kakve su posljedice tog nepisanog zakona ćutanja na domaće novinarstvo?

Odgovor je jednostavan – katastrofalne.

Mediji gube svaki kredibilitet i veoma malo im se vjeruje. Istina, vjeruje im se više od političara, političkih partija, sudova ili policije, ali zašto se uvijek porediti s gorima od sebe.

Ne samo da se medijima ne vjeruje, već preovladava mišljenje da su oni skoro uvijek pod nečijom kontrolom i da rade za nekoga: političke partije, političare, ambasade, tajkune i sl.

U takvom medijskom okruženju istina ne postoji. Postoje različite interpretacije nekog događaja, a u zavisnosti od toga koji medij preferiramo, njegovu istinu ćemo i prihvatiti. Hana Arent je to u jednoj rečenici fino objasnila: „Ako vam svako stalno laže, posljedica nije da vjerujete lažima, već da, zapravo, niko više ne vjeruje ni u šta.“

Da pojednostavim: svi su mediji isti.

Običan čovjek u BiH, a čini mi se i šire, primoran je da poput vrhunskog analitičara svakodnevno analizira šta piše mnogo različitih medija – ne da bi dokučio istinu, nego da bi shvatio šta je tu laž, a šta poluistina.

Pošto običan čovjek nema ni volje, ni želje, ni vremena, ni znanja da to radi svakodnevno, oni idu linijom manjeg otpora i biraju „svoje“ medije, tj. – medije čiji stavovi se najviše poklapaju s njihovim. Stvar koja je još gora od ove opisane je informisanje preko društvenih mreža, gdje vam istomišljenici filtriraju informacije, što vašu sliku svijeta čini jednodimenzionalnom, siromašnom i isključivom.

Kao rezultat toga imamo ostrašćene navijače koji su poluinformisani, ostrašćeni i skloni paranoji.

Oni malo uporniji „analitičari“ i entuzijasti s vremenom se umore i odustanu, jer količina medijskog smeća koje svaki dan moraju reciklirati prevazilazi njihove kognitivne i emotivne kapacitete.

Kao posljedicu toga često imamo odustajanje od bilo kakve analize, pa i informisanja.

Zato će prvi vjesnik oporavka medijske scene u BiH biti trenutak kada mediji i novinari počnu da ukazuju i upozoravaju građane da među njima ima „kukolja“ i s njim se počnu bez kompromisa obračunavati. To je znak da im je stalo do profesije i njenog digniteta.

Dok se to ne desi, „novinarska solidarnost“ će biti sinonim za učešće u zločinu protiv novinarstva.