Almedin Šišić: U privatnoj državi jeftinih života

SVIJET MEDIJA: Kakva je istinska uloga Andree Dorić? Zbog čega je smrt Vladimira Matijanića sistemsko ubistvo? Kako se razvija sramota potiskivanja?

Almedin Šišić: U privatnoj državi jeftinih života
Foto: Source.ba

Urušeno društvo

Daleko od toga da je Andrea Dorić iz Socijalističke partije RS jedan od rijetkih ili usamljenih primjera kako funkcionira urušeno društvo sistema vrijednosti izvrnutog naglavačke, ali jeste to učinila na neviđeno glup način.

Jučer nam je Andrea suštinski pojasnila kako se to radi u institucijama na svim nivoima u Bosni i Hercegovini; naime, i sam sam kao novinar više puta bio svjedok da mladi i obrazovani ljudi, sposobni i apolitični, nemaju šta da traže u ovakvoj državi koju su zarobile i okovale najgore politike jer samo na taj način sada već tri pune decenije oni vladaju i šire poslovna carstva.

Tu dolazimo do uloge naše Andree (koja je baš uspjela u životu jer je razapeta između dvije dobro plaćene budžetske pozicije paralelno!) i hiljada takvih kadrova, sa travničkim i aperion diplomama, većinom neobrazovanih i nekompetentnih, koji im s partijskim knjižicama čuvaju leđa spremni na vlastito srozavanje do dna kako bi se domogli što udobnije i kožnatije fotelje pa i na neke druge korake i razna zbližavanja.

Elem, reče nam Andrea, citiram, „ja sam delegirana na funkciju izvršnog direktora Puteva RS-a ispred svoje političke partije i naravno to je prihvaćeno. S druge strane imala sam i konkurs u APIF-u i tu je trebala podrška partije i to se desilo i tako da sam ja na te dvije funkcije iz tog razloga“.

Šta nam je zapravo Andrea ovdje kazala.

Najprije to da je uz pomoć Socijalističke partije i šefa joj Perice Đokića (koji i sam, BTW, nikada nije dokazao da ima validnu fakultetsku diplomu: https://inforadar.ba/osam-godina-ministar-bez-validne-diplome-nema-dokaza-da-je-dokic-zavrsio-fakultet/) zarobila dvije fotelje istovremeno, što je protuzakonito i nemoralno.

Kazala nam je i to da je bez podrške SP-a i Đokića ne bi bilo niti na jednoj od dvije fotelje, a vjerovatno ni na mapi.

A posebno nam je na svom primjeru rječito pojasnila da su gotovo svi današnji konkursi u BiH namješteni i da se gotovo svaki raspisuje pro forme radi jer su mjesta već rezervirana za stranačke uhljupe i uhljebe poput Andree.

Dakle, ovo je materijal koji bi u bilo kojoj ovlaš uređenoj zemlji svijeta izazvao promptnu reakciju pravne države i istragu protiv svih odgovornih u lancu korupcije, nepotizma i pogodovanja(vidjećemo već da li će ovoga puta to da se desi jer je slučaj javan i toliko očit da je izazvao salve ljutitih i podrugljivih reakcija javnosti).

I ovdje bismo nakratko završili sa Andreom koja je primjerom vlastite neinteligencije (a možda i bahatosti) tek javno priznala i obznanila ono što zapravo radi na hiljade partijskih kadrova širom BiH, u svim institucijama, od vrha prema dnu. Upravo tako, Bosna i Hercegovina je vjerovatno jedna od rijetkih, ako ne i jedina država u svijetu u kojoj su poznati svi načini i forme kršenja svih mogućih zakona tokom studiranja, „diplomiranja“ i prilikom zapošljavanja a da pri tom niko ništa ne poduzima, čak ni oni zaduženi da štite zakon i pravni poredak.

Zato što:

  • I neki od najmoćnijihmeđu tim što „štite“ zakon i pravni poredak su upetljani u ovu vrstu kriminala, što pokrivanjem, što prikrivanjem, što onemogućavanjem. Pojedinci i sami imaju sporne diplome.
  • Privatne fakultetegdje se diplome stiču plaćanjem i korupcijom vode kadrovi i moćnici bliski strankama, koje nerijetko finansiraju i same stranke iz crnih fondova.
  • Magisterije i doktoratena takvih ustanovama nerijetku stiču profesori koji pak predaju na fakultetima širom države, često i studentima imućnih roditelja i političara. Vrzino kolo i ugodno s korisnim.
  • Ogroman broj, nevjerovartno visok procent današnjih stranačkih uhljeba s „diplomama“ dolazi s tih i takvih privatnih fakulteta na kojima je moguće „diplomirati“ za pola godine na telepatski načinili uz pomoć „goluba pismonoše“.
  • Već je odavno uspostavljensistem partijskog uhljebljavanja po vertikali, pri čemu „ljuti neprijatelji“ iz vladajućih etnonacionalnih stranaka (mada ni drugima nije mane) džentlmenski ne diraju one druge kako ti drugi ne bi dirali njihove. Ne diram te, ne diraj me.
  • Posebno se taj sistem„ne diram te, ne diraj me“ etablirao i ukotvio u državnom pravosuđu gdje one dugo očekivane istrage protiv moćnika i političara umiješanih u teški kriminal stagniraju ili se ne provode zato što politika kontrolira pravosuđe i svi imaju svoje ljude „unutra“ gdje vlada „ravnoteža straha“.
  • Našu državu i cijeli sistemzarobila je politička mafija koja imenuje, postavlja, upravlja i udružuje se, pri tom ima svoje ljude, osim u vrhu pravosuđa, i u policiji, obavještajnoj službi, carinama te državnim i svih drugim finansijama.

Dovoljno je, naime, tek da pogledate sve te rukovodeće i zamjeničke pozicije u ključnim državnim i entitetskim institucijama izvršne, zakonodavne i pravosudne vlasti (i naravno policije i obavještajne službe).

Ako znamo da, primjera radi, OSA-u drže Izetbegović i SDA preko svog privatnog obavještajca Osmana Mehmedagića Osmice, državnu policiju (SIPASNSD i Dodik preko svog privatnog policajca Darka Ćuluma, državne carine i finansije HDZ i Čović preko svojih privatnih ključara državnih sehara Mire Džakule i Vjekoslava Bevande, a onda svi oni u svim tim institucijama imaju svoje ljude kao zamjenike i pomoćnike, pa onda svi zajedno svoje ljude u Sudu i Tužilaštvu BiH koje čvrsto politički kontroliraju, je li onda i red da se čudimo gluposti jedne Andree Dorić, ili je ona tek svjesna da se može bahatiti, raditi, pričati i ponašati se kako hoće, a da se ništa pod milim bogom neće dogoditi kao da ništa i ne radi, ne priča i ne djeluje? (Almedin Šišić, Inforadar)

Sistemsko ubojstvo

Odrastao je u redakciji tjednika Feral Tribune i izrastao u jednog od najboljih ovdašnjih novinara koji će svojim tekstovima blistati u svakoj redakciji. Iako mlad, bio je starinskog kova; obrazovan, duhovit, temeljit u razotkrivanju i prokazivanju brojnih aktera korupcije u kojoj Hrvatska grca, privatno plah i pristojan, onaj koji bi svaki razgovor kad bi me nazvao započeo istom rečenicom: „Smetam li?“ A onda je sam postao glavni lik jezive afere ove bešćutne države.

Opise svoje bitke s kovidom, bitke za život, kroz bezbrojne pozive Hitnoj pomoći u Splitu, sve do samog kraja, Vlado Matijanić snimao je svojim mobitelom, kao zalog o čudovišnoj ignoranciji jedne profesije s čitavim nizom aktera koji su svi s reda odbili njegove molbe da ga se odvede u bolnicu gdje bi bio spašen i bio bi živ. Objavljeni su ti potresni razgovori jednog pristojnog čovjeka s „humanitarnom“ bagrom, kao čudesni prijenos umiranja u živo, kao još jedan dokaz o kakvom se rasnom novinaru radilo, i kao neprikosnoveni argument posvemašnje dehumaniziranosti liječničke struke, mahom uronjene u članstvo smrtonosne partije na vlasti.

Četiri dana agonije, 12 paničnih poziva Hitnoj pomoći, odlazak na infektivni odjel bolnice, potom nestručni pristup tehničara koji nakon tolikih poziva Vladinih i partnerice mu, dolaze k njemu, da bi tek utvrdili kako nema potrebe za hospitalizacijom. I dok slušamo sve slabiji Vladin glas – koji infektologu tumači kako ima brojne autoimune bolesti i kako jedva diše, a ovaj mu odgovara neka se javi za pet dana – čujemo, s jedne strane blagog čovjeka koji tiho traži pomoć, s druge pak čitavi maligni državni ustroj, čujemo Sistem koji je nervozan jer ga se, eto, zajebava, i to baš na praznik, Dan Oluje, što ga on, taj državni službenik, Sistem sam, ima provoditi na dežurstvu, umjesto uz janjetinu i pivo, poput one mase njegovih kolega, sve mahom članova zločinačke vladajuće organizacije, tih nemilosrdnih gadova koji su stvorili sistemsku mašinu za ubijanje svojih građana.

Kada je Hitna pomoć stigla drugi put, samo dva sata nakon prvog dolaska, Vlado se nije mogao micati, ni govoriti, ni disati, smrt je stizala brzo, a takozvani liječnik, sad već u panici, glumi reanimaciju više od sata. Uzalud. Jedna se dobra duša, nevjerojatni novinar koji je svojim upornim istraživačkim radom posmicao ili barem život otežao tolikim hadezeovim protuhama, ugasila, ubijena od sustava što ga je stvorio režim zločinaca i kriminalaca.

„On se ne može micati, ne može ni do WC-a“ panične su riječi Vladine partnerice upućene, u jednom od brojnih poziva u pomoć, doktorici na Infektološkom odjelu. „A zašto bi se micao? Neka piša u lonac, pa ga onda prolijte“, grubo, vulgarno odgovora ova, iznervirana što je se uopće naziva zbog takve banalnosti kao što je evidentno pogibeljno stanje pacijenta zaraženog smrtnim virusom, s brojnim drugim bolestima.

„Vodite ga u bolnicu“ kaže novinarka i Vladina partnerica timu Hitne pomoći koji neće napraviti niti EKG, a nakon što su mu poslušali pluća, ustanoviti kako su u redu. Pluća čovjeka koji će se samo dva sata kasnije ugušiti, a obdukcijski nalaz pokazati „masovni edem pluća“. Kazala je još samouvjereno ta mlada „znanstvenica“ kako mu bolnica ne treba, nego neka „jede slane štapiće i pije vodu“, a da bi potpomognuto sistemsko ubojstvo novinara bilo potpuno ubrizgava mu i injekciju koja se, prema svjedočenju uglednog liječnika, ni u kojem slučaju ne smije davati izvan bolničke kontrole.

Unikatni, reporterski prijenos vlastite smrti, objavljen u hrvatskim medijima; smirenost civiliziranog, umirućeg čovjeka i površnost, bešćutnost struke, odjeknula je Hrvatskom, jer rijetki su lišeni ponekog strašnog iskustva sa zdravstvenim sustavom, malo tko može ostati ravnodušan na izjavu šefa Zavoda za hitnu medicinu koji odurno bagatelizira tu nepotrebnu, strašnu smrt, laže i mulja, kao rasni član vladajuće partije u koju upravo liječnici slijeću kao muhe na govno, pa postaju nedodirljivi, moćni, oni koji mogu nekažnjeno i ubijati, jer se svaka afera uspješno zataška.

Kako će biti ovoga puta? Hoće li sve te brojne inspekcije, Državno odvjetništvo koje se moralo uključiti u istragu nakon tužbe jedne odvjetnica s argumentom nesavjesnog liječenja, hoće li dakle i ovu smrt umrežena politička elita uspjeti zataškati?

Mi, Vladini prijatelji, odavno osuđeni tek na skepsu, ne gajimo nikakvu nadu da se taj zločinački sustav može pobijediti, niti da će se u raspadnutoj državi kojoj nedostaje važnih lijekova, koja je po broju smrti od kovida na prvom mjestu u EU, dok Vlada na čelu s jednim napuhanim kokotom kupuje preskupu vojnu opremu, da će se dakle u takvoj državi išta promijeniti. Ne, sve dok će Hitna pomoć dolaziti po šefa parlamenta koji je poželio slikati pluća, a neće po novinara blistava uma, mladog čovjeka kojega je samo trebalo odvesti u bolnicu. Da ne „piša u lonac i jede slane štapiće“ dok ga sistem četiri dana ubija. I čija je mučna smrt, ironično, postala krunski dokaz da je bio u pravu, svojim upornim razotkrivanjem svekolike promašenosti ove države. Strašna smrt kao metafora strašne države. (Heni Erceg, Mladina)

Sramota potiskivanja

Yazik, vurm!

Ne ubij!  Grijeh je.

Ovim je turskim riječima Židov Salomon Behmi pokušao zaštititi kapetana Ismaila, turskog oficira zarobljenog u Prvom balkanskom ratu. Ipak su ga, budući da je bio preslab da bi marširao, ubili bugarski vojnici.

Savjest spada u temeljne egzistencijale, dakle u samu ontološku suštinu čovjeka kao egzistencije. Izvire iz krivnje, kojoj je pak podrijetlo u čovjekovoj konačnosti, u čovjekovoj smrtnosti, zbog koje je čovjek svagda već u brizi za vlastito bivstvovanje, svagda mu je stalo do vlastitog bivstvovanja. To temeljno (ontološko) raspoloženje nalaže čovjeku da bude ono što jest. Budi ono što jesi! – taj se  glas bivstvovanja nikada ne prestaje oglašavati i zato krivnja i savjest nikada ne mogu zamuknuti. Čovjek vazda može biti još bliži svojem bivstvovanju, vazda može egzistirati na još autentičniji način, biti ono što prema svojem bivstvovanju i u svojem bivstvovanju jest. Čovjek je dakle čovjek ukoliko je čovjek savjesti. Savjest imaju svi ljudi, neovisno o tome kojoj religiji pripadaju i neovisno o tome pripadaju li uopće ikakvoj religiji: kako teističkoj tako i ateističkoj, poput budizma. Histeričnost izvire iz potisnute, a ne iz probuđene savjesti, izvire iz bijega pred vlastitom savješću, savješću ne u psihološkom značenju (ta je sekundarna), nego savješću u ontološkom, što će reći egzistencijalnom značenju.

Sa stajališta volje za moć, koja sama vazda odlučuje što je ispravno a što nije, savjest je samo nepotrebna prepreka. Pa i kada je riječ o biti ili ne biti, odnosno o životu i smrti. Volja za moć ne bira sredstva, odnosno bira ih samo u perspektivi vlastitog očuvanja i vlastitog razvića. Dakle, u njezino je ime opravdano i poslati u smrt, ubiti. Ubijanje je ne samo dopušteno, nego i sakralizirano pravo volje za moć: oni slabi i nemoćni, oni razoružani, neka što prije propadnu, a ako slučajno oklijevaju, treba im pomoći, gurnuti ih treba preko ruba, kako kaže Nietzsche, gurnuti u ponor.

No evropski nihilizam nije posijao tek Nietzsche, nego već Platon, a za nas ga je vjekovima čuvalo i promicalo, naime svojom idejom o svemogućem stvaranju iz ništa (creatio ex nihilo), post-kristovsko (grčkom filozofijom, napose neoplatonizmom, prožeto) kršćanstvo. Za Platona je bivstvovanje poistovjećeno sa svjetlošću: ono što je tamno ili neprozirno treba podrediti svjetlu ili ga, ako to nije moguće, odnosno ako se odupire našem prosvjetljenju, eliminirati. U krajnjem slučaju, kako možemo pročitati u Platonovoj Državi (Politeji), ubiti. Ubiti upravo u ime ideje Dobra, odnosno Dobra samog! „Zlu ne ide nikada bolje nego kad pred njim stoji neki ideal“, zapisao je u jednom aforizmu Karl Kraus. I odista, najviše je zla na svijetu počinjeno upravo u ime Dobra i svijetle budućnosti, što su ih kao svoj Cilj uzeli i proglasili Smislom svi totalni projekti.

Ideja Dobra je za Platona najmoćnija ideja, tako moćna da seže čak s onu stranu bivstvovanja. Tu je njezinu moćnost potom preuzeo Augustin u slici kršćanskog Boga kao svemoćnog Bića, a Nietzsche pak kroz volju za moć preslikao u moć čovjeka kao Nadčovjeka. Budući da je ta Moć nešto što je s onu stranu bivstvovanja, od bivstvovanja kao takvog više nema ništa.

Posljedice tog i takvog nihilizma možemo izbjeći samo ako bivstvovanje kao bivstvovanje razumijemo iz čistine, iz naše otvorenosti za otvorenost bivstvovanja. I ako u toj otvorenosti postanemo svjesni konačnosti vlastitog bivstvovanja i time konačnosti su-bivstvovanja s drugima i konačnosti njihova bivstvovanja, dakle smrtnosti koja nam, kroz krivnju i savjest, nalaže: Ne ubijaj! To nije samo vrijednost nad vrijednostima, vrijednost svih vrijednosti, nego je kao zakon bivstvovanja vrijednost s onu stranu vrijednosti. Jedino nam ta zapovijest, svojstvena svim svjetskim religijama, premda naknadno izopačena i masivno izigrana, omogućuje barem ograničiti nihilizam. Barem ograničiti, jer se bezuvjetno zakona o nepovredivosti života (kao dara bivstvovanja) teško možemo držati. Ne samo u iznimnim slučajevima, poput rata, nego i u svakodnevnom životu. Ali to ne znači da smo tada bez krivnje i savjesti.

Dapače. Čak i ako u obrambenom ratu ubijemo agresora ili samo (neposredno ili posredno) odobrimo njegovo ubojstvo, krivi smo, krivi smo pred zakonom bivstvovanja. Nemamo čistu savjest! Jer smo krivi za smrti. Pa čak i kada bi samo jedna osoba bila ubijena u svjetlu obrane, ta bi smrt pala na nas. Nismo počinili umorstvo, ali smo – ubojice! Jer na nasilje smo odgovorili nasiljem, na smrt smo odgovorili smrću. Upravo se to potiskuje i iz toga se potiskivanja svagda iznova porađa destruktivni nacionalizam. Nije riječ o pravnom nepravu ili zlu u moralnom smislu. Koliko god to smrtno nasilje u strateškom smislu bilo pravilno, u pravnom smislu opravdano, u moralnom smislu u krajnjoj instanciji ipak u domeni dobra, riječ je o dubljoj razini, o razini odlučivanja o životu i smrti koja transcendira čovjeka. Riječ je o razini svetog ili razini religioznosti, kako bi rekao Kierkegaard. I upravo na toj razini grize, odnosno peče savjest!

Zato je onaj koji je u nekom obrambenom ratu najzaslužniji (za naciju, za njezin „suverenitet i teritorijalni integritet“) istodobno i najviše kriv. Morao bi biti skroman u svojoj neskrušenosti, u svojem nepokajanju, morao bi biti najmanje bučan po pitanju svojih zasluga. A ostali, oni s manjim zaslugama, morali bi ga pri tome slijediti. Suprotan put jest samo put povećanja krivnje, put na kojem se u ime nacije, koja se pritom sve više pretvara u vampirsku Naciju, nastoji izbrisati svoja neizbrisiva krivnja. Izbrisati svoju neizbrisivu krivnju ponajčešće tezama o navodnoj permanentnoj ugroženosti naroda ili čak hipotezama o nekakvim višim nacionalnim ciljevima.

I poznata teorija političkog realizma Hansa Morgenthaua, prema kojoj se politički realizam razlikuje od ostalih učenja po tome što zagovara autonomiju političke sfere (kojoj je temeljni pojam interes, definiran s obzirom na moć), zahtijeva od realne politike jasnu etičku svijest, zahtijeva etički dignitet politike, odnosno političara.  Riječ je o svijesti da se i kad je riječ o aktivnom otporu, dakle obrambenom ratu za očuvanje suverenosti i samostalnosti, krši temeljno etičko načelo, da dakle ni takav rat na najdubljoj svojoj razini nije nešto dobro, da je posrijedi zlo; da je naime posrijedi nužno zlo u koje smo potisnuti i da su naposljetku u nužnom zlu dopuštena jedino i samo ona sredstva koja su odista nužna, dakle bez ikakvih osvetničkih, povratnih primjesa.

Zbog čestih i također masovnih kršenja zabrana iz međunarodnih sporazuma, s pravnog je gledišta, premda ih je potpisala većina država, moguće pobijati njihovu učinkovitost i valjanost. No to pobijanje nipošto ne znači i poricanje moralne savjesti koja pri nasilju ili barem pri nekim vrstama nasilja na međunarodnoj sceni ne ostaje nenačeta. Štoviše, postojanje moralne savjesti potvrđuju čak izgovaranja, izmotavanja, svi pokušaji državnih voditelja ili vojnih komandanata da nekako moralno opravdaju spočitana im kršenja sporazuma, konvencija itd. Zato su, kaže Hans Morgenthau, „svečana uvjeravanja u nedužnost ili moralnu opravdanost, kojima se na taj način uniformno odgovara na optužbe, više nego čista ideologija“. Posredno označavaju priznavanje moralnih načela i ograničenja što iz tih načela proizlaze.

Naposljetku nam u tom smislu ostaje više no dalekosežno upozorenje Günthera Andersa, iz njegova djela Mi, sinovi Eichmanna, „da je potiskivanje (Verdrängen, u smislu prikrivanja i zatajivanja, prim. M. K.) isto onoliko sramotno/nečasno (schändlich) kao i ‘ono potisnuto’ (das Verdrängte); i da potiskivanje često djeluje ne tek poslije čina, nego u samom činjenju, za vrijeme samog činjenja, štoviše: prije činjenja, upravo kao njegova pretpostavka“. (Mario Kopić, Tačno.net)

About The Author