Šta je ostalo od ljubavi?

Prije više od 60 dana završen je teniski turnir Srpska Open, ali predstavnici republičke i lokalne vlasti, kao i Teniskog saveza Republike Srpske (TS RS) nisu podnijeli obećani izvještaj građanima o nezakonitom trošenju oko 53 miliona KM. Ipak, isplivali su novi dokazi o kriminalu – turnir je zatvoren 23. aprila, a građevinsku dozvolu za gradnju privremenog sportskog objekta površine čak 5.816 metara kvadratnih TS RS dobio je samo 16 dana ranije.

Kako je moguće toliki objekat graditi za tako kratak period?

Ipak, sve je jasno ako se zna da ni dozvola za pripremne radove nije izdata na vrijeme. Radnici su, bez ijednog zakonom propisanog dokumenta, na terenu bili već u novembru. Dozvolu za kopanje do nulte kote imali su tek 20. januara.

„Daje se investitoru Teniski savez RS građevinska dozvola za izvođenje pripremnih radova za izgradnju privremenog sportskog objekta u Ulici Olimpijskih pobjednika. Ovi radovi obuhvataju izgradnju zaštitne ograde gradilišta, postavljanje privremenih objekata za potrebe gradilišta, pripremu unutrašnje saobraćajne komunikacije te izvođenje drugih radova obuhvaćenih projektom – izgradnju konstrukcije za zaštitu temeljne jame sa iskopom, a sve to u skladu sa organizacionom šemom gradilišta“, stoji u dozvoli od tog datuma, iako su uveliko trajali ozbiljni građevinski radovi.

Portal Capital, kojem je Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS konačno dozvolilo uvid u dokumentaciju, objavio je:“Zahtjev za izdavanje građevinske dozvole predat je prije nego što je izdata dozvola za pripremne radove, i to u zadnjim danima prošle godine, preciznije 30. decembra.“

STANIVUKOVIĆ OPET OBMANJIVAO GRAĐANE

Gradonačelnik Draško Stanivuković je, dakle, obmanjivao javnost tvrdeći da su za gradnju obezbijeđene sve dozvole. Draško Milinović, direktor Regulatorne agencije za komunikacije Bosne i Hercegovine i predsjednik Teniskog saveza RS, međutim, nije imao problem da prizna da je sve mimo zakona:

„To što nemamo u ovom trenutku i što i nismo imali prošli mjesec, vaše je apsolutno i legitimno pravo da ukažete na to, ali ja vam objašnjavam da nismo ušli bezglavo u ovu priču i da dan i noć radimo, jer je riječ o hiljadu i hiljadu papira.“

Zapravo, 7. marta sve je stalo u jednu rečenicu:

„Do početka turnira pribavićemo dozvole.“

Iako „pribavljena“, građevinska dozvola za objekat koji je progutao milione maraka je – privremena.

„Ova dozvola obuhvata kompletnu izgradnju objekta i dozvola je privremenog tipa jer regulacioni plan na toj lokaciji treba da se mijenja. U građevinskoj dozvoli je navedeno da je ‘Grad Banjaluka saglasan da građevinska i upotrebna dozvola glase na Teniski savez RS, a da će se nakon dobijanja upotrebne dozvole izvršiti primopredaja objekta budućem vlasniku Gradu Banjaluka’. U resornom ministarstvu su potvrdili da je izdata upotrebna dozvola za sportsku arenu, prije početka turnira, ali još nije poznato da li je urađena primopredaja objekta Gradu Banjaluka“, ukazao je Capital na još jednu malverzaciju.

Izdržljivost tako građenog objekta ispitivala su – djeca. Vlast se nije libila da na tribine izvede, ne one koji su im dozvoli javno bahaćenje, već pitomce Ministarstva unutrašnjih poslova RS. Iako je bilo onih koji su se divili svemu, bilo je i onih za koje se manje čulo. Odgovornijih.

„Testni ljudi da poginu ako popusti konstrukcija? To je neozbiljno i ludo”, navodili su, dodajući da postoje i alternativni načini testiranja, kao, na primjer, vreće pjeska, bazeni vode ili balans bilo koje druge vrste.

TRAFIKA OD 53 MILIONA KM

Na teniski kompleks za potrebe turnira Srpska Open, prema izjavama i odlukama lokalne, republičke vlasti i javnih preduzeća, potrošeno je oko 53 miliona KM. U sve ovo nije uračunata vrijednost vrlo atraktivnog zemljišta. Kako je na prostoru kod parka Mladen Stojanović rekonstruisano devet postojećih, a građen samo centralni teren sa 6.000 mjesta, sve ovo, ocijenili su za Žurnal stučnjaci građevinske struke, ipak, nije moglo da košta više od 25 miliona KM.

Vlada RS, objavljeno je 11. aprila, „pojačala“ je grant Teniskom savezu Republike Srpke sa dva, na sedam miliona KM. Do tada se pretpostavljalo da je, bez ijedne sprovedene tenderske procedure, potrošeno 30 miliona KM.

Četiri dana kasnije, 15. aprila, oglasio se predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik:

„Vlada RS je do sada na tom planu dala 34 miliona KM, a grad Banjaluka 11 miliona KM. Da nije bilo svih nas, ne bi bilo turnira.“

34 miliona KM + 11 miliona KM = 45 miliona KM!

Međutim, gradonačelnik Stanivuković nije bio saglasan. Grad je, potvrdio je medijima, u cijeloj priči učestvovao sa 17 miliona KM.

„Znam za dio koji je dao grad i nije taj podatak najprecizniji. Dakle, dio cijele logistike, medija, fan sela, cijele organizacije koja ima svoj dio koštanja nemojte da računamo kao organizaciju. To vam je kao što bi u organizaciju koncera, računali binu. Pričamo o finansijama grada – 10 miliona KM kredit, pet miliona iz redovnog budžeta, to je 15 miliona i imamo dio od rente i uređenja građevinskog zemljišta. To je dio aleje i kružnog toka, to je dio koji je grad participirao isključivo u infrastrukturi. Dakle grad je participirao u infrastrukturi, ne u organizaciji turnira. Ne u onom dijelu koji danas gledamo sa tom vrstom organizacije grad nije učestvovao, nego isključivo u onoj infrastrukturi koja se poslije koristi i za druge događaje”, rekao je on ističući da misli da je po tom osnovu učešće Grada Banjaluka iznosilo 17 miliona maraka.

Kako u organizaciju koncerta ne ulazi bina, nije objasnio, ali:

34 miliona KM i 17 miliona KM = 51 milion KM!

Šest dana kasnije, 21. aprila, cifra je ponovo rasla. Za novo upumpavanje u nevjerovatno skup projekat, čija je isplativost itekako upitna, bio je zadužen generalni sekretar vladajućeg SNSD-a i direktor Elektroprivrede RS Luka Petrović.

„Na prijedlog generalnog direktora Luke Petrovića, turniru je odobrena donacija od dva miliona maraka. Odluku je, po posebnom postupku, donio Nadzorni odbor preduzeća. Novac će biti isplaćen iz preostalog budžeta za donacije iz 2022. godine. Dozvolu za ovaj transfer dala je Vlada Republike Srpske. Po ustaljenoj praksi, to je izostavljeno iz dnevnog reda kao i iz saopštenja za javnost nakon sjednice“, pisao je Capital.

34 miliona KM + 17 miliona KM + 2 miliona KM = 53 miliona KM!

Stanivuković je najavio još:

“Nije nikakva tajna da smo onaj objekat u prvu ruku pripremili za tenis, a u drugoj ruci mi znamo da imamo 5.000 metara kvadratnih prostora. Nismo stigli da do turnira napravimo teretanu, što nam je bio plan. Trebamo napraviti prostor za karate i stoni tenis, a plan je da osposobimo taj prostor za fitnes i pilates. Tražili smo da nam se dostave predračuni koji će pokazati koliko će koštati pokretni krov za arenu. Osim toga očekujemo da ćemo do jeseni dobiti odgovor o daljoj budućnosti turnira za 2024. godinu. Sve to su faktori koji utiču na to koji će biti naši dalji koraci.” (Žana Karić Gauk; Žurnal)

Rajko Grlić: Nema mjesta za optimizam

Možeš li usporediti posao snimanja filmova u Jugoslaviji i danas u Hrvatskoj? Kako uopće skupiti novac za film, uz sramotno niska izdvajanja za kulturu? Koliko ste muke prošli i vremena izdvojili, ti i Ante Tomić, skupljajući sredstva za „Karaulu“, „Ustav Republike Hrvatske“… I gubite li nadu za nove projekte?

– Ima puno razlike, ali da počnem s onom produkcionom. U Jugoslaviji su, kao i danas nakon raspada, postojale republičke kinematografije. Nikada nije postojala, možda samo prvih godina nakon rata, jugoslavenska kinematografija. Svakom od tih republičkih kinematografija vladali su lokalni politički šerifi. Ako si im se zamjerio, imao si mogućnost otići u drugu sredinu gdje tamošnje moćnike nije bilo briga što radiš, jer je za tebe politički odgovara onaj iz čije si sredina došao. Tako je Žika Pavlović snimao u Ljubljani, Branko Bauer u Skopju. Ja osobno sam, nakon što u Hrvatskoj poslije „Samo jednom se ljubi“ nisam mogao dobiti film, otišao u Beograd. I onda sam u njihovoj produkciji snimio svoj najzagrebačkiji film, „U raljama života“. Danas, ako nisi prošao na svom državnom natječaju, na raznim verzijama HAVC-a ili Sklada, ti administrativno ne možeš tražiti novac u bilo kojoj susjednoj ili europskoj zemlji. Birokracija se domislila kako one koji nisu dobri s državom držati pod kontrolom.  Ukratko, klincima i klincezama je danas puno teže i prisiljeni su raditi filmove, i oni nažalost na to pristaju, u puno težim uslovima. Što se mene i Ante tiče, mi smo nakon „Ustava Republike Hrvatske“ za kaznu dva puta propadali na natječaju HAVC-a. Ja sam tada rekao: „Dosta. Ne dam se više ponižavati.“ A Ante je rekao: „Molim te, idemo još jednom. Hoću da mi u biografiji stoji da su nas nakon Ustava, najnagrađivanijeg hrvatskog filma, tri puta odbili.“ Treći puta smo prošli i sada, u zaista bijednim, da ne kažem financijski ponižavajućim okolnostima, pripremamo film pod radnim naslovom „Svemu dođe kraj“. Žicam uokolo novac i još samo fali da stanem na trg, skrušeno ispružim ruku i počnem ponavljati: „Gospon udijelite siromahu, Bog će Vam pomoći!“ U zadnjih desetak godina izdvajanja za igrani film su postala gotovo duplo manja. To je rezultat ministričinog manipuliranja HAVC-om – od politikantskog odstranjivanja Hrvoja Hribara s vodećeg mjesta, pa nadalje – koji skupo košta i zapravo ničim ne pridonosi hrvatskom filmu.

Rad na filmu je kolektivan, dok pisanje podrazumijeva samoću. Kako si se i zbog čega odlučio da svoje zabilješke, skupljane godinama, pretočiš u knjigu? I je li te iznenadio toliki interes za nju, brojna reizdanja?

– To prije svega nije trebala biti knjiga. To su bile bilješke koje sam tijekom tridesetogodišnjeg egzila sakupio u kompjuteru. Nešto što sam na kraju sredio s namjerom da to ostavim svojim američkim unucima da znaju što je prethodilo njihovom rođenju. Onda je Ante to vidio, šapnuo nešto o tome izdavačici Marini Vujčić, a ona je onda  bila uporna gotovo punih godinu dana, zaigrala mi na taštinu, pomazala mi ego i  tako je na kraju izašla knjiga. Do sada je imala puno izdanje, štampana je u sedam država i donijela mi puno, neočekivano puno, radosti.

Putuješ puno ovim prostorima, od Beograda, Skoplja do Slovenije – gdje te posebno vole – komunikacija među prijateljima, umjetnicima postoji, pa ipak grčevite se polemike sada vode oko tobožnje „iluzije“, štoviše štetnosti, postjugoslavenstva, a sam izraz se tretira kao psovka. I to ne samo od strane desničara, nego od eminentnih politologa, nekadašnjih članova SK, koji su u toj Jugoslaviji uživali mnogo bolje statuse od nas, samosvojnih režisera ili neposlušnih novinara?

– Mislim da su to gluposti. Da time jednostavno peru svoju partijsku, KP prošlost, kao što to „naši intelektualci“ rade već tridesetak godina. Oni uporno miješaju dva odvojena pojma; državno uređenje, dakle politički režim na jednoj, i kulturni prostor manje-više istog nam jezika na drugoj strani. Režimi su prolazni, a kulturni prostor i jezik ostaju, oni su jedina konstanta ovih prostora koji tako olako mijenjaju režime i granice. I u Jugoslaviji su, kao što danas rade ove male države, republički političari razdvajali taj prostor u borbi za svoja mala i čvrsto ograđena carstva, a kulturni prostor i jezik ga je istovremeno, moglo bi se reći umjetnim disanjem, održavao na životu.

Kako uopće graditi zajedničku budućnost sa susjedima s potpuno jednostranim, revizionističkim odnosom prema friškoj prošlosti od strane političkih elita, ili dok se skarednim smatra svako spominjanje kolektivne odgovornosti, a kamoli krivnje, za recimo hrvatsko komadanje Bosne i Hercegovine?   

– Bojim se da će to biti teško. Generacije su ovdje kroz školu i crkvu odgajane u jednodimenzionalnom nacionalno-klerikalnom balonu. Kada se tome dodaju nove tehnologije s kojima i u kojima žive dvadeset i četiri sata dnevno, bojim se da tu za optimizam nema puno mjesta. Možda vrijeme, ali neko strašno dugo vrijeme, sve to ispere, ali to je samo nada neizlječivog optimiste poput mene.

Film „Grlom u jagode“ bio je zajednički projekt s režiserom Srđanom Karanovićem iz Beograda. Rekao si mi tada, te 1993., kako misliš da nešto slično nikada više neće biti moguće. Jesi li se prevario?

– S velikim veseljem priznajem da sam se prevario. I to grdno. „Karaula“ koju smo snimali 2005., kao moj prvi film ovdje nakon petnaest godina apstinencije, bila je službeno prva post-ratna koprodukcija svih novonastalih država rođenih raspadom Jugoslavije. I to ne samo na produkciono-financijskom planu. Na tom filmu sam imao priliku okupiti najbolje glumce, autore i tehničare iz svih tih država. Pamtim veselje koje ih je obuzelo kada su nakon dugo godina ti vrsni majstori ponovo počeli raditi zajedno. Film kao kolektivna igra prvi je, a za njim uskoro i televizija, shvatio da su političke granice što se produkcija tiče krajnje zanemarive i da smo, govoreći manje više isti jezik u dobrom dijelu te bivše države, jednostavno ne samo kulturološki već i kao tržište osuđeni jedni na druge.

I na koncu – tvoji planovi, pošto si u najboljim godinama. Neka nova knjiga? Film? I još, odgovara li ti povremeno življenje u Istri? Meni se čini da se s margine – gdje su se danas povukli mnogi ovdašnji ljudi od pera, filma, umjetnosti – mnogo bolje sagledava stanje ovdašnjeg društva koje je sve samo ne ugodno?

– Prije svega, hvala što mojih sedamdeset i šest godina proglašavaš „najboljim godinama“. To godi, ali što bi rekao drug Tito: „To i obavezuje!“ Sa strane se uvijek bolje vidi. Pogotovo ako je to „sa strane“ dosta daleko i ako u sebi sadrži elemente ptičje perspektive. Meni je u tome, u viđenju domovine mi moje, strašno pomogao boravak u Pragu, a zatim i Amerika. Jednom sam u Londonu preko dva mjeseca radio na postprodukciji filma i uz mene je bio čovjek iz Zagreba koji mi je u tome pomagao. Bili smo zajedno čitave dane u studiju i uz to smo dijelili istu kuću. Primjećivao sam neke male promijene na njemu, ali nisam tome pridavao veliko značenje sve dok jednog dana, u velikom dnevnom boravku, na starom perzijaneru, nije zapalio logorsku vatru ogrnuo nekoliko vindjakni i grijao se kao da je usred Antarktika. Kad su došli vatrogasci, policija i producenti pitali su me kako nisam ranije primijetio da ima, i to jaku, šizofreniju koja očito traje već neko duže vrijeme. Pravdao sam se da sam stalno bio uz njega i da jednostavno nisam vidio tu transformaciju kojom ga ta bolest mijenja. Bio sam mu jednostavno preblizu. Tako je to nekako i sa društvima. Moraš se odmaknuti da bi ga vidio u stvarnom svjetlu.  (Rajko Grlić, Heni Erceg; Mladina)

UPOZORENJE IZ KATMANDUA: Led na Himalajima topi se neočekivano brzo

 Ledenjaci himalajskog planinskog lanca tope se brzinom bez presedana, upozorio je Međunarodni centar za integrisani planinski razvoj (ICIMOD) sa sjedištem u Katmanduu.

To bi moglo da izazove opasne poplave i manjak vode za oko 240 miliiona ljudi koji žive u toj planinskoj regiji.

Glečeri na tom prostoru mogli bi do 2100. godine da izgube 75 do 80 odsto volumena zbog globalnog zagrijavanja, tvrdi se u izvještaju.

On je napomenuo da će se sa globalnim zagrijavanjem led otopiti, ali je ukazao na zabrinjavajuću brzinu topljenja.

“To se događa puno brže nego što smo očekivali”, napominje Vester.

Pri zagrijavanju od 1,5 ili dva stepena Celzijusa /iznad predindustrijskih temperatura/, ledenjaci u cijeloj himalajskoj regiji izgubiće 30 do 50 odsto volumena do 2100. godine, stoji u izvještaju.

Naučnici upozoravaju da će protok vode u 12 riječnih slivova u regiji, uključujući Ganges, Ind i Mekong, vjerovatno, dostići vrhunac sredinom vijeka, sa ozbiljnim posljedicama za više od 1,6 milijardi ljudi.  (Slobodna Bosna; agencije)