Kao prvo, živimo u turobnom vremenu. Iz decenije u deceniju, životi ljudi sve su sumorniji. Prema jednom davnom ispitivanju francuskih psihologa, čovjek se 1939. godine u prosjeku smijao 19 minuta dnevno. A 1980. godine – sasvim u suprotnosti s porastom standarda i ukupnog kvaliteta ljudskog života – to se vrijeme smanjilo na bijednih šest minuta.
A od tada su prošle 42 godine.
Kao drugo, ni prostor nam nije ništa veseliji. Jugoistočna Evropa, Balkan, bivša Jugoslavija, dejtonska Bosna i Hercegovina – za kojom god odrednicom da potegnemo, pretjeranih razloga za veselje baš i nema.
Kao treće, turobno vrijeme i turobno podneblje, kad se spoje u jednu tačku, rezultiraju nikakvim životom. Životom bez radosti i smijeha.
Kao četvrto, živjeti turobno, bez radosti, bez motiva, a što je najgore – bez nade da bi se situacija u dogledno vrijeme mogla promijeniti – to znači promašiti život. Provući se kroz dan u kojem se čovjek smije tri minute, ili manje, to i nije život. To je puko postojanje.
Kao peto, promašen život čovjeka čini još turobnijim.
Kao šesto, savremena nauka otkrila je da je Aristotel bio u krivu kada je smijeh definirao kao ekskluzivno ljudsko svojstvo. Čak i gavran, kojeg je ljudski rod iz sumnjivih razloga pretvorio u simbol mračnjaštva i tugaljivosti, razvija određenu formu smijeha. Pa ako je jedan takav osvjedočeni darker sposoban za šegu i kliberenje, zar je teško čovjeku – čak i kad živi u 2022. godini, čak i ako ga je sudbina bacila u nešto što se zove Bosna i Hercegovina – organizirati prigodan kez i, makar nasilu, malo se narugati sebi, životu i svijetu.
Kao sedmo, kada bismo znali profilaktička dejstva smijeha, svaki dan bismo tjerali šegu. Smijeh je jedna od najsavršenijih psihofizičkih vježbi, jer angažira brojne tjelesne podsisteme – mišićni, dišni, nervni, kao i žlijezde s unutrašnjim lučenjem. S fiziološkog stanovišta, tvrdi hrvatski naučnik Predrag Keros, smijeh je kompleksna muskulatorna vježba u kojoj učestvuje skoro 50 mišića lica i vrata, a osim njih, tokom sprdačine angažirani su još i mišići grudnog koša, trbuha, leđa, djelomično čak i muskulatura ruku i nogu.
Kao osmo, smijeh u sebi sadrži i jednu zeru iracionalnog. Simon Critchley u knjizi O humoru prvo daje definiciju smijeha – “eksplozija izražena tijelom”, a onda i jedan od najkraćih, a najefikasnijih opisa ove pojave: “Smijeh je mišićni fenomen koji se sastoji od isprekidanog stezanja i opuštanja mišića lica te odgovarajućih pokreta u ošitu. S tim povezana stezanja grkljana i epiglotisa prekidaju obrazac disanja i ispuštaju zvuk.” Što se tiče fiziologije, izuzimajući izvjesne analogije s orgazmom, tu je tačka. Što se tiče čovjekove duhovnosti, tu priča o smijehu tek počinje…
(nastavak za dva dana)
