Oni znaju pucati

Ima nas koji znamo pucati, pojedinačno rafalno.

Vrijeme je da ovima i ovakvima na ovaj ili onaj način očita se lekcija.

Uzmi spisak i sa njim ispljeskaj Puhala, prethodno umotavši čeličnu štanglu.

Nije metak skup.

Od svih navedenih volio bih sresti Jasminka, da mu pokažem šta je rat. Eto, ako nekoga bih volio propustiti kroz šake to je taj ljigavac.

Bravo Hare, treba samo širiti informaciju kako jeste Puhalo ubio neko od ubijene djece.

Kad vakat dođe, sjetićemo se Jasmile i Jasminka.

Ovo je samo mali broj prijetnji koje sam pročitao u komentarima ispod posta Harisa Zahiragića u kojem on kritikuje Srđana Puhala, Ivanu Marić, Jasmilu Žbanić i Jasminka Halilovića zato što smatraju da je potrebno utvrditi tačan broj ubijene djece tokom opsade Sarajeva. Zahiragić nije obrisao komentare sa prijetnjama (barem ne do momenta pisanja ovog osvrta) nego u narednom postu tvrdi da ne može biti odgovoran za njih. Mislim da može i mora, zato što se svojski potrudio da ih izazove.

Jasmila Žbanić je dobitnica najvećih svjetskih filmskih priznanja, ali Zahiragić ju je sveo na falsifikatoricu, skoro pa negatoricu genocida. Jasminko Halilović je utemeljio Muzej ratnog djetinjstva, ali za Zahiragića on je samo lovac na grantove, kao što je Srđan Puhalo tek pripadnik paravojnih formacija a Ivana Marić plaćenica. Sve zajedno optužio ih je za “drsku ekshumaciju naše djece i rana njihovih roditelja”. Ta optužba je koliko nepismena, toliko i teško razumljiva, ali Haris računa na težinu riječi, njihovu zvučnost, pa mu logika nije važna. Sve je učinio da izazove upravo takve emocije kakve prevladaju u komentarima na njegov post. Huškao je, da budemo precizni. U istom postu priznaje da moć pokretanja ovakvih ljudi shvata kao “svojevrstan kompliment”.

Njegova namjera mora se ozbiljno shvatiti. Nije on više samo školski nasilnik, niti vođa studentske organizacije, borac protiv mini suknji, ponosni homofob, branilac Mustafe Busulaždića zadužen za brisanje Olge Sučić iz istorije… On je najistaknutiji član SDA, odmah nakon Bakira Izetbegovića i njegove supruge, medijsko lice te stranke. Svi mali politički skandali bili su samo uvježbavanje za njegovu pravu političku namjenu – huškanje i izazivanje konflikta jedini su smisao njegove političke karijere. Zbog tog posla instaliran je u skupštinsku klupu, nakon što su se četiri člana njegove stranke povukla kako bi mu napravila odgovarajuće mjesto. Njegovi ispadi možda zvuče kao nemušta blebetanja, ali ne treba se zavaravati, oni su jasne stranačke smjernice.

Prijetnje izrečene ispod Zahiragićevog posta Jasmila Žbanić je prijavila policiji. Mislim da bi i ostali prozvani trebali to što prije da urade. Zahiragić možda izgleda neozbiljno, ali namjere njega i njegovih sljedbenika su izuzetno ozbiljne – blaćenje, degradacija, zastrašivanje, disciplinovanje – usmjerene na sve neistomišljenike, do konačne transformacije društva. Ne smijemo zanemariti činjenicu da imaju sve što im je potrebno za ostvarenje tih namjera – medije, obavještajnu službu, policiju, pravosuđe, stranačke infrastrukture… Čeka se samo prava prilika – vakat, kako kaže jedan komentator u svojoj prijetnji. (Selvedin Avdić, Žurnal)

Čovićev punac zarađivao kao rudar, poklanjao kao kralj

Blago Prskalo, punac predsjednika Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZBiH) Dragana Čovića, poklonio je stanove u Zagrebu i Makarskoj te zemljište u Mostaru kćerkama Bernadici Čović i Mirjani Perić.

Prskalo je od 1998. do 2009. godine sa rudarskom penzijom uspio izdvojiti 837 hiljada maraka za kupovinu ovih nekretnina. No, u svim slučajevima je imao posrednike: vilu u Makarskoj i zemljište u Mostaru je u njegovo ime kupila kćerka Bernadica, a stan u Zagrebu advokat Božo Ćorić.

Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) je 2015. godine pisao kako je bračni par Čović do 2003. godine svoje nekretnine sticao direktno, kupovinom ili poklonom. Tada se pokreću istrage i sudski sporovi protiv Dragana Čovića zbog sumnje da je koristio javne funkcije za ličnu korist pa je Bernadica počela kupovati nekretnine u ime rodbine koja bi ih kasnije poklanjala ovom bračnom paru.

Prskalo je još 2013. godine Bernadici poklonio 896 kvadrata zemljišta u Mostaru koje je pet godina ranije ona kupila uz njegovu punomoć za 50.000 KM. Čovići su na ovom komadu, koji su spojili sa drugom parcelom, izgradili skupocjenu vilu u kojoj danas žive.

Bernadica je svom ocu pomogla 2009. godine da kupi i trospratnu vilu u Zaostrogu na obali Jadrana u Hrvatskoj za oko 625 hiljada KM. Poslije nešto više od godinu dana Prskalo je prodao dva stana od 73 i 74 kvadrata na prvom i drugom spratu ove vile sa prostranim terasama i dvije garaže za 586.500 KM. Kupac je bio Stanislav Mucić, vlasnik firme za projektovanje i građevinarstvo MUCIĆ & CO iz Dugopolja u Hrvatskoj i direktor istoimene firme u BiH sa sjedištem u Ljubuškom.

Mucić se nije odmah upisao kao vlasnik stanova jer nije bilo završeno etažiranje vile. To je uradio tek u oktobru 2020. godine. Isti dan je Blago Prskalo poklonio stan od 104 kvadrata u suterenu i prizemlju vile kćerki Bernadici.

Mucić je svoje stanove mjesec dana kasnije poklonio supruzi Mariji.

Prskalo, Bernadica Čović i Stanislav Mucić nisu željeli razgovarati sa novinarima CIN-a.

„Nemam ti blage veze. Ne znam, ne znam, zatekli ste me sa pitanjima. Nemam blage veze, a, s druge strane, zašto bih ja vama uopće išta govorio o tome, zašto bih ja govorio o svojoj imovini“, kratko je rekao Mucić. (Centar za istraživačko novinarstvo)

Da li je u Ukrajini već na djelu genocid?

Na pitanje da li je sve što ruska armija radi u Ukrajini već genocid odgovor se traži otkako je američki predsjednik Biden 13. aprila u državi Iowi, prolazeći pored novinara, suzdržano odgovorio da su to ratni zločini, a onda se vratio i bez kolebanja rekao: “Mislim da je genocid, yes”. Sutradan je kanadski premijer Trudeau, upitan šta misli o Bidenovoj izjavi, takođe rekao: “Sve više i više možemo govoriti o genocidu”. Ukrajinski predsjednik Zelenski je poslije tri dana pozvao predsjednika Macrona da dođe u Ukrajinu i lično se uvjeri da ruske snage tamo provode genocid. Macron je odgovorio da za sada takav termin ne želi upotrijebiti, na što se Zelenski požalio da ga “veoma boli” odbijanje francuskog kolege.

Ukrajinski predsjednik je, naravno, od početka ruske invazije mislio da se radi o genocidu. On je tako tumačio namjere ruskog predsjednika Putina iskazane prvog dana invazije, 24. februara, da ne samo okupira njegovu zemlju nego cijeli ukrajinski narod istovremeno privede “ruskom svijetu”, kako je prošlog ljeta objasnio u svojoj tezi o nepostojanju ukrajinskog naroda. Na inicijativu iz Kijeva, Međunarodni sud pravde (ICJ) je već 16. marta zatražio od Rusije da odmah obustavi svoje vojne operacije u Ukrajini, a njegova predsjedavajuća sutkinja Joan Donoghue je rekla da je “Sud duboko zabrinut zbog upotrebe sile od Ruske Federacije u Ukrajini, što postavlja vrlo ozbiljna pitanja međunarodnog prava”. U “privremenim mjerama” ICJ se, međutim, nigdje ne spominje genocid, kako je ukrajinska vlada tražila u svom zahtjevu obrazlažući ga poznatom Konvencijom UN-a o genocidu iz 1948. godine.

Prije desetak dana u sarajevskom hotelu Evropa priređen je workshop, odnosno radionica na kojoj se raspravljalo o genocidu u Mijanmaru, ali kao da nikome nije bilo stalo da se o tome sazna. Meni se prethodno javio jedan od učesnika iz Bangladeša, ali sam mislio da nije ni došao, pošto nije bilo informacije u hotelskom programu, niti je ijedan poznati medij javio o tom skupu za koji ću kasnije saznati da su ga organizovali Aranak Rohingya National Organization & Hasene International. Prva je organizacija Rohindža muslimana iz Mijanmara, izbjeglih u Ameriku, a druga, pretpostavljam od Turske promovisana, organizacija Hasene za podršku turkijskim muslimanskim narodima sa sjedištem u njemačkom Kölnu.

Rečenog učesnika, profesora Habiba Siddiquija iz Bangladeša s adresom u američkoj Philadelphiji, tako nisam uspio ni vidjeti, iako sam negdje imao njegovu veoma dobru kritiku Vance-Owenovog plana za Bosnu i Hercegovinu iz 1992. godine. Javio mi je da je glavna tema workshopa u Sarajevu, na kojem su učestvovali eksperti iz desetak zemalja, bio genocid nad Rohindža muslimanima, da je uzgred spominjan genocid u Srebrenici, ali da tamo nisu odvedeni, kao što je želio. Anonimnost tog sarajevskog skupa mogla bi se tumačiti službenom politikom Turske da se izbjegava sam spomen genocida u organizacijama pod njenim pokroviteljstvom. Turska je jedna od rijetkih Bosni i Hercegovini prijateljskih zemalja čiji parlament nije donio rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Na tom sarajevskom skupu, naime, takođe je podržan zvaničan stav SAD-a da su Rohindža muslimani iz Mijanmara žrtve genocida i zločina protiv čovječnosti, o čemu je UN i svjetsku javnost 21. marta obavijestio državni sekretar Antony Blinken. To priznanje se dugo očekivalo, pošto zločini koje je počinila armija Mijanmara, uključujući brutalna ubistva, torturu, silovanja žena i spaljivanje čitavih mjesta gdje je živjela ta muslimanska etnička manjina nekadašnje Burme – kojih milion već pet godina pati u izbjegličkim logorima u Bangladešu – spada u osnovne karakteristike genocida. (Hajrudin Somun, Oslobođenje)