Nije li 21. vijek idealno vrijeme da se raskrsti s kulturom spomenika? Ne možemo dovijeka živjeti u historiji i njenoj krvi, možda je došao vakat da je konačno prepustimo tamo gdje pripada – blagopočivšoj prošlosti. Šta će nam Tvrtko na ulicama Sarajeva? Ni  žuđeni patriotizam, ni državotvornost, ni ništa iz tog pseudopolitičkog spektra ne dokazuje se spomenicima ličnostima i događajima iz prošlih vremena. Prošlosti bi valjalo odati poštovanje drugim metodama, publicistikom, edukacijom, umjetnošću, kompleksnim kulturalnim aparatom, a ne tom skupom i prevaziđenom navikom koja uvijek u pozadini ima neku političku agendu.

Vodovod, javni prevoz, asfalt, parkovi i zelene površine, sve je to građanima važnije od žvake koju im politika prodaje u ime viših ideala. Multiplicirani Franjo Tuđman po Hrvatskoj, kompleks povijesne megalomanije u Makedoniji i Srbiji, mudre misli Alije Izetbegovića ovjekovječene u kamenu širom sarajevske općine Centar… Na taj način politizirati javni prostor znači zauvijek ga učiniti taocem dnevne politike. Ovdašnje vlasti mentalno i metodološki nikada nisu izašle iz slavne prošlosti, iz sindroma Saveza komunista, iz tog nekog herojskog narativa koji je majka svih nastojanja da se ideologija učini važnijom od stvarnih ljudi i njihovih potreba. Ne možemo vam riješiti ključne životne probleme, ali evo vam zato obilježja, da vam griju dušu i tijelo…

Takozvani Zapadni Balkan prošao je užasna vremena, pamtimo i godine tokom kojih su spomenici ciljano rušeni u ime stvaranje novije i modernije prošlosti. To je druga strana medalje, nasilna i radikalna antiteza pokušaju da se prošlost prepusti nauci, koja ipak raspolaže najmjerodavnijim metodama evaluacije. Ali i tri decenije nakon rata teško nam je uklopiti se u savremene tokove. Pametni grad već je godinama globalni trend. Ako ostavimo po strani jednu tipično ovdašnju anegdotu („Je li to hoćete reći da Sarajevo nije pametan grad?“), oblikovanje i funkcioniranje javnog prostora doživjeli su posljednjih 20 godina takvu transformaciju da bi nekome ko je ovaj svijet napustio početkom milenija danas bilo teško prepoznati mjesto u kojem je proveo život. Sve ono što obuhvatamo zbirnom imenicom grad – ulice, parkovi, trgovi, šetnice, rijeke, naselja, dvorane, stadioni i stambeni blokovi – izloženo je dvostrukoj agresiji. S jedne strane tu su uvijek nezajažljivi investitori, možda najveći neprijatelji modernog građanina, a s druge politika koja, pod okriljem ideologije, daje prednost prošlim vremenima, čineći sadašnjost neuslovnom i često nepodnošljivom.

I tako već decenijama. Kad sve ovo prođe, mi smo stvarno zaslužili jedan dobar spomenik, neku memorabiliju u granitu ili bronzi. Toliko smo zaglibili u vremenu i prostoru da smo postali sami svoje žrtve.