Prošle je sedmice State Department uputio otvorenu kritiku predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću zbog načina na koji je u televizijskom intervjuu nazivao Edwarda Josepha, predavača na Univerzitetu Johns Hopkins i nekadašnjeg zamjenika šefa Misije OSCE-a na Kosovu. U objavi na Twitteru, odjeljenje State Departmenta za Evropu i Aziju je istaklo kako „u demokratskim društvima nema mjesta prljavim metodama protiv građana poput onih upotrijebljenih protiv Edwarda Josepha“, što je prilično oštro intonirana poruka znamo li koliko se diplomate obično suzdržavaju od korištenja bilo kakvih iole težih riječi.

No, od upotrebe takvih riječi ne bježi ni Vučić. U spornom intervjuu je tako analitičara Josepha nazvao „albanskim botom“ te „barabom jednom najobičnijom“ koja „dobija mnogo para od albanskog lobija“. Naravno, predsjednik Srbije za svoje tvrdnje i optužbe nije ponudio nikakve dokaze.

Televizijski intervju koji je izazvao reakciju State Departmenta ostaće upamćen i po još jednom detalju, koji možda nije važan Americi, ali je vrijedan pažnje u kontekstu ophođenja s novinarima na Balkanu. Riječ je o neprijatnoj situaciji u koju je Vučić doveo voditeljku Mariju Savić Stamenić korištenjem podataka iz njenog privatnog života. Naime, nakon što ju je u svom tipičnom maniru tokom cijele emisije koristio kao živi medijum za monološki obračun sa zamišljenim protivnicima, Vučić je – govoreći o mogućnosti izbijanja sukoba na Kosovu – voditeljku podsjetio kako ima sina tinejdžerske dobi i vidno je uznemirio igrajući se njenim majčinskim refleksima.

Specijalni Djeda Mraz

Tako su novinari u Srbiji, u programu kanala sa nacionalnom frekvencijom, neposredno pred Novu godinu dobili još jedno podsjećanje kako imaju svog specijalnog Djeda Mraza koji zna sve o njima i da im može biti jako neprijatno ako ne budu poslušni. I uistinu, biti novinar u Srbiji je neprijatna stvar, čak i kad se radi o medijima bliskim predsjedniku i njegovom režimu. Ne treba biti stručnjak za body language da bi se iz govora lica i tijela novinara koji intervjuišu Vučića mogao iščitati grč uzrokovan bilo stalnom strepnjom od nekog pogrešnog pitanja i predsjednikovog kontrapitanja, bilo transferom neprijatnosti zbog stvari koje predsjednik govori ili riječi koje koristi u obračunima s protivnicima koji nisu tu da bi mogli uzvratiti.

A takvih riječi nikad ne nedostaje i nazivi kojima Aleksandar Vučić etiketira sve one koji mu nisu skloni doslovno kao da dolaze iz iste zbirke iz koje je Vojislav Šešelj posuđivao epitete za svoje poznate pamflete o haškim tužiteljima i međunarodnim zvaničnicima kao što su Tony Blair ili Carla Del Ponte. Baš kao što se ne libi Edwarda Josepha nazvati najobičnijom barabom, Vučić će – koristeći jezik koji je prikladniji reality programima poput „Zadruge“ nego obraćanju jednog predsjednika države – iskusnog analitičara Davora Gjenera etiketirati kao polupismenog novinara, kosovsku srpsku opozicionarku Radu Trajković opisivati kao najgori srpski ološ sa dna kace, briselskim političarima poručivati da prestanu lupati gluposti, dok će poseban repertoar uvreda imati za ključnog sagovornika u dijalogu o statusu Kosova, kosovskog premijera Albina Kurtija.

Upravo je odnos prema Kurtiju, kojeg Vučić naziva ludakom, teroristom i malim nacistom, naročito zanimljiv u smislu snažnog kontrasta između ova dva političara, jednog koji je stvoren u redovima Šešeljevih radikala i drugog kojeg se smatra političkim učenikom Adema Demaçija. Kroz Vučićevo neprestano vrijeđanje Kurtija vidi se naslijeđe političke kulture Vojislava Šešelja, dok Kurti uzvraća insistirajući na komunikaciji zasnovanoj na činjenicama (koje su poslovično same po sebi neugodne za Vučića), emulirajući Adema Demaçija koji je svojevremeno od Evropskog parlamenta dobio nagradu Saharov za slobodu misli, ali i neke naučnike koji su aktuelni u ovom trenutku svjetske historije.

Oni koje detaljnije zanimaju korijeni ruske agresije na Ukrajinu zasigurno su se susreli sa radom profesora Timothyja Snydera. Snyder važi za jednog od vodećih svjetskih stručnjaka za holokaust i historiju istočne Evrope, i upravo je univerzitet Yale odlučio iskoristiti njegovo znanje da studentima u prošlom semestru ponudi jedinstveni predmet „Stvaranje savremene Ukrajine“, te da snimke tih predavanja učini dostupnim publici u cijelom svijetu posredstvom svoga YouTube kanala. Kroz dvadeset tri videa je tako danas na Balkanu moguće „odslušati“ semestar za koji roditelji studenata Yalea plaćaju desetine hiljada dolara, te izvući brojne zaključke i paralele sa situacijom u našem regionu, što je prilika koju Kurti i njegovi savjetnici očito nisu propustili.

Naime, u intervjuu podgoričkoj Gradskoj televiziji od 25. novembra, Albin Kurti je plasirao izjavu koja je imala jak odjek u regionu. „Status Srbije nije očigledan. Mi ne znamo gdje počinje a gdje završava Srbija, ne znamo gdje su granice Srbije, i Srbija smatra da su neke od susjednih zemalja privremene države“, kazao je Kurti u razgovoru s Tamarom Nikčević. Dosta medija, medijskih radnika, političara i drugih aktera u javnom prostoru prenijeli su i komentarisali ovu izjavu, koja – nekom koincidencijom – snažno podsjeća na nešto što je Snyder rekao o suštini odnosa Rusije i Ukrajine i korijenu ruske agresije na svoje susjede.

„Rat koji se trenutno odvija možda ima više veze sa tim što se ne zna zasigurno šta je to Rusija nego što ima veze sa tim šta je to Ukrajina (Indeed this war that’s going on now may have more to do with uncertainty about what Russia is than it does with uncertainty what Ukraine is.)“, poentirao je Snyder u uvodu u svoje šesto predavanje govoreći o aspiracijama Rusije na ukrajinski teritorij i njenom negiranju ukrajinske nacije i države. Budući da je Snyderovo predavanje objavljeno nepun mjesec dana prije Kurtijevog gostovanja na podgoričkoj televiziji, teško je povjerovati kako je riječ o koincidenciji prije nego o pažljivom praćenju narativa koje Rusija plasira o ratu u Ukrajini, dekonstrukcije tih narativa od strane intelektualne kreme današnjice i primjeni ovih iskustava u borbi sa Vučićevom propagandom koja dijeli veliki broj elemenata sa propagandom Kremlja.

Na današnjoj deintelektualiziranoj političkoj sceni Balkana ogromno je iznenađenje i osvježenje vidjeti bilo kojeg političara koji u javni prostor plasira nešto više od uobičajenih floskula bez sadržaja ili „oštrih poruka“ političkim protivnicima, a kamoli rezonanciju vrhunskih intelektualaca današnjice. Zato, naročito iz bosanskohercegovačke perspektive, treba čestitati Kurtiju i njegovim savjetnicima na pažnji koju posvećuju posmatranju šire slike svijeta i stvari, na što mi koji smo osuđeni na političare čiji vidici ne dosežu dalje od grčevite borbe za ikakvu funkciju nismo navikli.

Kurti na naslijeđe Šešelja odgovara naslijeđem Demaçija, na jezik „Zadruge“ odgovara jezikom univerziteta Yale i Timothyja Snydera, i zato je trenutno najzanimljivija politička pojava u regionu, čije šanse možda baš i počivaju na ljudima poput Kurtija. To su ljudi koji nisu profitirali ni u vrijeme socijalizma, niti u ratnim devedesetim godinama prošlog stoljeća u kojima je Vučić bio ministar propagande režima Slobodana Miloševića, a Kurti vođa studenata koji su protestovali protiv tog režima i njegov politički zatvorenik.

Zanimljivo, upravo Snyder kao ključnu razliku između Rusije i Ukrajine i ono što nosi prevagu vidi u tome što Ukrajinu vode ljudi u tridesetim i četrdesetim godinama, koji su duhovno i praktično potpuno druga generacija u odnosu na garnituru u Kremlju. Ali, briga Vučića kakve gluposti lupaju tamo neke najobičnije američke profesorske barabe i botovi.