Namjerava Slavko otići na dženazu prijatelju Bošnjaku u istočni, “njihov”, dio Mostara, ali se ne smatra sposobnim da samostalno donese tu delikatnu, tešku, potencijalno opasnu odluku. Već je neko zlurado proširio priču, “pustio baju”, kako se Slavka češće može vidjeti “na onoj tamo strani”, nego tu gdje mu je mjesto, među svojima, gdje je svoj na svome. Neophodno je da korektnost svoje ljudski objašnjive i razumljive, ali politički škakljive odluke o odlasku prijatelju na dženazu provjeri i propita kod Dragana, moćnika sa zapadne strane Neretve, hercegovačkoga (hrvatskoga) Godota, nevidljivog, odsutnog, neuhvatljivog, a samim tim potencijalno još opasnijeg.
Grozničavo, očajnički Slavko zove Draganov telefonski broj, ovaj se ne javlja, ni mukajet, odlazi u njegov ured sa peškešom, sitnim oblikom pažnje (bocom “Balantinesa”, kupljenom na crno od švercera), bez ikakvog rezultata, vuče se oprezno po hodnicima hotela “Ero” u naivnoj nadi da bi tu mogao naletjeti na prijeko potrebnog, nacionalno svjesnog, utjecajnog sugovornika i vrhovnog arbitra Dragana.
GLAVOBOLJE SA RADOBOLJE
Srest će tokom svoje potrage Slavko cijeli (zapadni) Mostar, redom, samo nema, kao u onoj pjesmi o dvorima kultnog gradonačelnika Komadine Muje, “Zaimove Zibe”, odnosno nema fatalno neophodnog Dragana-Godota. Na kraju, Slavko i supruga Milena, na vlastitu odgovornost, nesigurnim hodom, ćutke prelaze na drugu stranu mostarskog Rubikona i nazoče dženazi starog prijatelja.
“Obrana i zaštita” (iz 2013.godine) Bobe Jelčića jedan je od tri najbolja bosanskohercegovačka filma snimljena nakon rata. Prvi je Tanovićeva “Ničija zemlja”, a trećeg se nikako ne uspijevam sjetiti. Jelčićev film je, istovremeno, najbolji hercegovčki film ikad snimljen. Jelčićev glavni junak metafora je, kako se ono otrcano kaže “drame malog čovjeka” osakaćenog visokom politikom, svedenog na identitetarne etnticističke stereotipe i mehanizme ponašanja, zarobljenog u mreži “viših interesa” koje nadzire politika, odnosno njena istovremeno i odsutna i sveprisuna eterična personifikacija “Dragan”, Moćnik iz Mostara. Veliki brat se ne zove slučajno baš tako, Dragan, kao što se glavni lik nekog filma sa sarajevskom tematikom, koji nije snimljen, niti će biti snimljen uz ovakvu konformisičku, podrepašku, purivatrinsku filmsku “scenu”, dakle Veliki Sin, ne bi slučajno zvao Bakir.
GDJE JE NESTAO ČOVJEK
“Što se Dragan ne javlja”?, pitalo se protekle nedjelje , posljednjih dana života “Aluminija” stotine uposlenika i drugih vitalno i sudbinski zainteresiranih građana Mostara. Dragana, međutim, nije bilo na vidiku. Odsutan je bio iz Središnjice, niko ga nije vidio ni u Dvoru, ni u rodu svome. U “ERI” ga nisu tražili, jer taj hotel odavno ne prima goste. Neki su se kleli da je viđen u nekoj nedođiji u Posavini. Drugi su tvrdili da se vucarao po Bihaću, prepoznali su ga međ` hiljadu migranata u logoru “Vučjak”.
Treći su slijepo vjerovali stranačkim propagandnim strojevima da je Dragan u Tuzli, svoj među svojima, Borjanom Krišto, Mijom Krešićem, Jasminom Imamovićem i nekim popovima. Menadžment firme, poput one dvojice odrpanaca, Didija i Godota, iz Becketove drame, do posljednjeg je časa oduguvlačio, prolongirao upokojenjenje osiromašenog “Aluminija” nadajući se beznadno da će Dragan kad je najpotrebniji odnekug bahnuti, javiti se, prigodnim pismom, razglednicom.
Na kraju balade, popustila je odbrana i zaštita nekadašnjeg mostarskog (i hrvatskog) gospodarskog giganta, pogašena su svjetla, spuštena zavjesa na jednu mučnu, tešku predstavu, umalo ne rekoh “šovinističku farmu” (kombinaciju “Šovinističke farse” i “Životinjske farme”). Bolesnik je skinut sa (stranačkih i državnih) aparata. Ukop i sahrana su obavljeni bez Dragana, čak je poneki mali dioničar, krišom, u svoja četiri zida, proučio Fatihu za iscrpljenog, osiromašog bolesnika na fosforu.
Cijela tužna ceremonija, još jedan pogrebno-gospodarski ritual (najveći i najmasovniji nakon odlaska “Sokola” na onaj svijet) protekli su, ponovo, u upečatljivom odsustvu Dragana. Priča se da se među Mostarcima uveliko šuška, da postoji velika vjerojatnoća da svemoćni, svevideći Dragan, koji kontrolira sve pa i odlaske na dženaze i sahrane, zapravo, ne postoji. Odnosno, da postoji samo u njihovim glavama…
Izvor: Slobodna Bosna
