TREBA LI GRAĐANIMA PREKO USTA ZALIJEPITI BIJELE TRAKE?

IZDVAJAMO

Da, zaista, kakvi smo mi to građani? Policija nas uvjerava da nam je sigurnost dobra, osim izuzetaka i “drastičnih slučajeva”. Ali, uvijek se neki građani nešto bune, protestuju, traže ostavke, remete rad vlasti…
Ćosiću smetaju građani koji imaju “subjektivni doživljaj nakon drastičnih događaja”, a Konakoviću “stalni protestanti, neki likovi koji su od plenuma, i prije i poslije, na svim protestima” i koji “zbunjuju javnost”.

TREBA LI GRAĐANIMA PREKO USTA ZALIJEPITI BIJELE TRAKE?

U lancu izvršna-zakonodavna-upravna-policijska-i-tužilačka-vlast jedva da iko zna koliko je bilo vanrednih sjednica i kakvi su zaključci doneseni

Prošle su dvije sedmice otkad su na najprometnijoj ulici u Sarajevu, na pješačkom prelazu, dok je bilo uključeno zeleno svjetlo za pješake, ubijene dvije mlade studentice. Edita Malkoč i Selma Agić.

Nisu ubijene iz vatrenog oružja. Nisu ubijene ni predmetom koji se u sudskoj i policijskoj praksi naziva hladnim oružjem. Oružje u ovom slučaju je automobil iako još nismo čuli i vidjeli takvu pravnu kvalifikaciju. Golf 6, koji juri stotinu kilometara na sat na cesti na kojoj je ograničenje 60, prolazi kroz crveno svjetlo i ubija pješake.

Vatreno ili hladno oružje? Ili oboje? Ubica za volanom, nazovimo ga zasad osumnjičenim za ubistvo, Sanjin Sefić, nakon toga bježi i nekoliko sati kasnije ‒ osvane u Srbiji.

Krivično djelo ‒ da, ali kakvo?

U sudskoj i policijskoj praksi ovo se ubistvo vjerovatno, kao ni dosad, neće okvalifikovati kao ubistvo, iako krivični zakoni u BiH to ne sprečavaju. Naprotiv. U članu 166. Krivičnog zakona Federacije BiH, stav 2, doslovno piše: “(…) Kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kaznit će se: a) ko drugog usmrti na okrutan ili podmukao način; b) ko drugog usmrti pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju…”.

U onome što se dogodilo 10. oktobra iza 21:30 u Ulici Zmaja od Bosne, prema svemu što javnost zna, niko ne može nijekati da dvije studentice nisu usmrćene “na okrutan i podmukao način” i, još manje, da je u pitanju “bezobzirno nasilničko ponašanje”. Činjenice su neumoljive: brzina vozila, crveno svjetlo za automobile, zeleno za pješake, nepružanje pomoći, bježanje preko granice…

U sudskoj praksi ovo krivično djelo se tretira prema članovima KZ FBiH 336. i 337. (“Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa”, odnosno “Neukazivanje pomoći osobi ozlijeđenoj u prometnoj nezgodi”). Za izuzetke od takve prakse ne znam, priznajem. A volio bih da me neko demantira navodeći konkretne primjere!

Razlika u pravnoj kvalifikaciji ovog krivičnog djela nije beznačajna: po članu 166. KZ, u ovakvom slučaju je predviđena kazna zatvora najmanje deset godina, a u drugom (po članu 336.) kazna zatvora iznosi najmanje godinu dana.

Kaznena politika ima niz funkcija. Uključujući i preventivno djelovanje. Istina je da kaznenu politiku definira zakonodavac, ali ipak je realiziraju organi pravosuđa.

Vlast na nogama, sigurnost nikakva

Od ubistva studentica u Sarajevu prošle su dvije sedmice. U međuvremenu, studenti i građani su protestirali iz dana u dan, tražeći sigurnost i odgovornost. Vlada Kantona Sarajevo držala je danima vanredne sjednice i obećavala “hitne mjere do kraja sedmice” (prve sedmice, dakle!). Vanredne sjednice imala je i Nezavisna komisija koja nadgleda rad policije; a zasjedala je i Skupština Kantona… Na Skupštini, vidjeli smo, u prvom redu, sjedile su studentice i prijateljice žrtava, Edite i Selme, s bijelim povezom preko usta. Nisu im dozvolili da govore!

U lancu izvršna-zakonodavna-upravna-policijska-i-tužilačka-vlast jedva da iko zna koliko je bilo vanrednih sjednica i kakvi su zaključci doneseni. Konačno, šta smo dobili?

U petak, 22. oktobra, jedanaest dana nakon tragedije, urednik i voditelj TV1 Sanjin Bećiragić pita glavnu tužiteljicu Kantonalnog tužiteljstva Sarajevo Dalidu Burzić “da li je vanredna sjednica Skupštine KS polučila išta dobro i kvalitetno da građani budu sigurni”. I on i mi dobijamo ovakav odgovor: “Ne mislim uopće da jeste.”

Molim? Ništa dobro da građani budu sigurni?!

Da, upravo tako kaže tužiteljica. I dodaje: “Ali to je moj lični stav. Smatram da su građani KS nakon toga još više uznemireni. Smatram da se na toj skupštini, u prvim diskusijama gdje se pominjala eventualna odgovornost komesara KS, došlo do nekih zaključaka po kojima smo na neki način, već u množini, svi podjednako odgovorni.”

Glavna tužiteljica poslije svih vanrednih zasjedanja kaže da misli da su “građani KS nakon toga još više uznemireni”. Znači, imaju pravo svi koji su na transparentima pitali “ko je sljedeći” i odgovarali “ja sam sljedeći/sljedeća”!

Komesar policije piše pisma

U prvim medijskim i općenito javnim reakcijama fokus je, prema očekivanju, bio na policiji i komesaru policije. Vahidu Ćosiću. O njemu su svi govorili, pa i premijer Vlade Kantona Sarajevo Elmedin Konaković. Jedino njega, komesara policije, nismo ni čuli, ni vidjeli prvih dana. Ni tog kobnog dana, u ponedjeljak uveče, ni u utorak, ni u srijedu. Tri dana nakon tragične smrti dviju studentica mediji postavljaju pitanje gdje je “nestao” komesar policije.

Ali komesar i njegovi saradnici očito prate medije iako su vrlo zauzeti. Samo koji sat nakon te pitalice “gdje je nestao”, komesar se oglašava na službenoj stranici MUP-a KS, objašnjavajući da je “unaprijed proglašen krivim”. Istog dana komesar Vahid Ćosić piše i pisma Visokom predstavniku međunarodne zajednice u BiH, ambasadorici SAD-a u BiH, šefu Delegacije EU u BiH te predsjedniku i cijelom Nezavisnom odboru koji ga je imenovao. U vlastito ime i u ime policije KS. Sa sadržajem sličnim ovom na službenoj stranici MUP-a – žaleći se da je unaprijed proglašen krivim i fokusirajući svoju kritiku na premijera KS Elmedina Konakovića zbog “direktnog uplitanja u rad policijskog organa i policijskih službenika”.

Bez subjektivnih doživljaja, molim

Narednog dana, 14. oktobra, komesar Ćosić će izaći pred novinare i održati pres-konferenciju na kojoj će izjaviti da se “ne osjeća odgovornim”, da neće podnijeti ostavku i da je sigurnosna situacija u gradu Sarajevu “sigurno povoljna – uz izuzetke drastičnih događaja koji dodatno utječu na subjektivni doživljaj građana”. Isto veče Ćosić je gost Senada Hadžifejzovića u Centralnom dnevniku Face TV-a u kojem ponovno kaže da neće dati ostavku i Konakovića optužuje da njega (premijera, dakle) “interesuje sigurnost njegovog granabdžije” (!).

Ostavimo po strani “polemiku” komesara i premijera o sigurnosti “granabdžije” koja ne dolikuje ni jednom od njih dvojice. Vratimo se sigurnosti građana. Sve bi, dakle, prema komesaru i njegovom glasnogovorniku, bilo dobro kad građani ne bi imali “subjektivne doživljaje nakon drastičnih događaja” (!).

I bez zbunjivanja javnosti, također

Da, zaista, kakvi smo mi to građani? Policija nas uvjerava da nam je sigurnost dobra, osim izuzetaka i “drastičnih slučajeva”. Ali, uvijek se neki građani nešto bune, protestuju, traže ostavke, remete rad vlasti…

Ne vjerujete da vlast o nama tako misli? E, pa poslušajte šta o tome ima da kaže i premijer Vlade Kantona Sarajevo. Njemu se, istina, mora priznati da ne bježi od novinara i suočavanja s javnošću i kad je najteže i kad ga novinar proglasi dežurnim krivcem (“to je sastavni dio posla kojeg sam se prihvatio”) i koji se predstavlja kao Che Guevara iz SDA (“najdemokratičnije stranke u regionu”). Ali, kad govori o građanima, onda i on ima svoje kriterije po kojima ih razvrstava. Na one koje priznaje i prihvata – kad odaberu svoje predstavnike koji će s njime razgovarati – i na neke druge, koje naziva “likovima”, koji se ponavljaju na svim protestima.

“Imamo ove stalne protestante, neke likove koji su od plenuma, i prije i poslije, na svim protestima.” I onda upućuje “vapijući apel”: “Pomozite, ljudi, u tome da detektujemo one koji zbunjuju javnost!”

Ćosiću smetaju građani koji imaju “subjektivni doživljaj nakon drastičnih događaja”, a Konakoviću “stalni protestanti, neki likovi koji su od plenuma, i prije i poslije, na svim protestima” i koji “zbunjuju javnost”.

Ostavke do kraja (neke) sedmice

Među njima ipak ima razlika: Ćosić ne misli da podnese ostavku (dok mu se ne dokaže da je kriv), što je nešto blaža verzija poznate (zašto ne reći – legendarne!) izjave bivšeg premijera Vlade Kantona Sarajevo Samira Silajdžića (koja se ne smije zaboraviti) da “ne da ostavku” i da “ova vlada neće podnijeti ostavku iz hiljadu razloga”). Istini za volju, on je ipak podnio ostavku osam mjeseci kasnije, ali ne zbog odgovornosti prema javnosti, već zbog brige o njegovoj partiji, Stranci za BiH, koja je u oktobru 2008. godine izgubila na lokalnim izborima.

Konaković ne bježi od ostavke (“za ono za što je odgovoran”, odnosno ako “drugi odgovorni ne budu sankcionisani”). Gostujući na TV N1, obećava tog 12. oktobra: “Ukoliko ne nađemo odgovorne i ne sankcionišemo, mi ćemo podnijeti ostavke.” Kada? “Do kraja sedmice.”

Do kraja prve sedmice ništa nismo novo dobili osim što su nas uvjeravali da vlast danonoćno zasjeda. I na ulicama Sarajeva češće nego ranije počeli viđati policajce i policijske kontrole. U međuvremenu je prošla i druga sedmica a glavna tužiteljica nam poručuje da ona smatra da su “građani KS nakon toga još više uznemireni”. Da ne zaboravimo: ovo “nakon toga” odnosi se na sjednicu Skupštine KS koja je pod službenim nazivom “hitna” održana 18. oktobra, a o kojoj na službenoj stranici nema ni slova.

Da nisu opet krivi građani, pardon, “neki likovi” koji se ponavljaju na svim protestima i “uznemiravaju javnost”? Treba li takvima zalijepiti one bijele trake preko usta koje smo vidjeli na vanrednom zasjedanju Skupštine KS?

Ili se u krugu zakonodavna, izvršna, upravna, policijska i tužilačka vlast još ne zna ko je za što nadležan i odgovoran?

 

About The Author