Cinični stav Viktora Orbana

Bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske Vesna Pusić je u Novom danu N1 televizije komentirala aktualna događanja u svijetu i njihov potencijalni utjecaj na Hrvatsku. Osvrnula se i na slanje oružja u Ukrajinu, koje joj prvenstveno osigurava SAD, odnosno na tezu da bi prestanak slanja oružja mogao utjecati na završetak sukoba.

“To je kao da netko kaže da ćete se prestati svađati sa susjedom ako ga ubijete. Kad bi se Ukrajinci dali ubiti, rat bi prestao, ali poanta je da prežive u slobodi. Mi bismo to mogli razumjeti i osuditi ciničan stav Viktora Orbana koji je već dugo na dnevnom redu otkako se pokušava približiti Putinu jer će možda osobno nekad trebati njegovu zaštitu”, ističe Pusić.

“Agresija je ujedinila EU”

“Što se tiče međunarodnih odnosa, to nema veze s pameću. Ako se sjetimo naše situacije, što se radilo da bi se došlo do oružja za obranu, zamislite da je netko rekao da ne treba ništa, sjetite se kako smo bili kritični prema embargu… To je ciničan stav. Nasreću nije dominantan ni u EU ni NATO-u”, kazala je.

Pusić smatra da je agresija na Ukrajinu ujedinila Europsku Uniju te dodaje da se svijet nakon iskustva s Trumpom promijenio i nikad više neće biti isti. Uvjerena je da si je Ukrajina svojim stavom osigurala mjesto u EU u budućnosti, no time će se možda fokus premjestiti.

“Ukrajina si je sa svojim stavom osigurala mjesto u EU u budućnosti, a time će se težište EU-a preseliti u Istočnu Europu i zato mislim da će uloga Istočne Europe biti veća u budućnosti, a to nosi sa sobom neizvjesnost”, tvrdi Pusić.

“Vučić je izazvao krizu na Kosovu”

Govoreći o odnosu Moskve i Pekinga napomenula je da su njihovi odnosi tradicionalno loši i problematični. “Ruska agresija je pomrsila mnoge račune i politike Kini tako da im ovo sigurno nije u interesu. Ovo savezništvo vidim kao momentalni oportunistički savez”, rekla je.

Komentirala je i eskalaciju napetosti na Kosovu. “To je kriza koju je Vučić izazvao i onda smirio, igrokaz koji smo vidjeli više puta. Problem Sjevernog Kosova nije problem položaja Srba na Kosovu, nego vladavine mafije koja pod kontrolom ima 30-ak tisuća ljudi koji tamo žive”, tvrdi Pusić.

“Vučić to koristi za trajnu destabilizaciju Kosova kad treba, a onda za demonstriranje da je to u stanju smiriti. Najkritičnija točka u regiji je po mom mišljenju Crna Gora i o tome bi više trebalo voditi računa”, zaključila je bivša ministrica. (Index.hr. N1.hr)

Pele je zatresao mrežu i u Sarajevu

Njegova pojava na terenu je mijenjala atmosferu, njegov svaki dodir s loptom je bila čarolija, njegov odnos prema saigračima, a posebno prema protivniku, bio je uvijek korektan.

Da li postoji iko na ovoj planeti ko ne zna ko je Pele? Ne pišem u prošlom vremenu jer je Pele i prošlost, i sadašnjost, i budućnost igre zvane nogomet. Besmrtan.

Od četiri svjetska prvenstva koliko ih je odigrao, osvojio je tri. To je argument koji pobija sve pokušaje da mu se oduzme titula najvećeg svih vremena. Naravno, svako ima svog ljubimca i svog favorita, ali nogometni opus Edsona Arantesa do Nascimenta (mnogi i ne znaju da mu je to pravo ime) je jednostavno nedodirljiv, iako bi bilo najpoštenije praviti usporedbe u generacijama, jer nogomet je od 1958. kada je Pele izašao na svjetsku nogometnu scenu kao sedamnaestogodišnjak, doživio mnoge transformacije i mijene. No, talent, virtuoznost i rad ostali su osnova svakog uspjeha u sportu kojim se bavi milijardu ljudi.

Bio je tinejdžer, a 17 mu je godina bilo, kada je u Švedskoj 1958. zadivio svijet i dao veliki doprinos u pobjedi 5:2 protiv domaćina u finalu. Tada još nismo imali TV u svakoj kući, pa smo njegove golove mogli vidjeti u tzv. predigrama u kinima prije početka filma, mislim da se zvao „filmski žurnal“.

To je bila njegova prva titula. Četiri godine kasnije sretnici koji su imali TV mogli su vidjeti i drugu, u Čileu.

Završio karijeru utakmicom protiv Jugoslavije

Već 1966. godine, sa Svjetskog prvenstva u Engleskoj, mogli smo gledati žive prijenose. Istina, svi se najviše sjećaju finalne utakmice Engleske i Njemačke koja je završila 4:2 za domaće, ali meni su se urezale scene pravog masakra koji su trpili igrači Brazila u utakmicama protiv Bugarske i Portugala. Ono što su počeli Bugari, dovršili su Coluna i Joao Morais, portugalski bekovi. Tada nije bilo prava zamjene i Pele je ostao ona terenu uglavnom na jednoj nozi. Brazil je izgubio utakmicu (briljirao je Eusebio), a Pele je izjavio da više nikad neće igrati na svjetskom prvenstvu. Engleski sudija George McCabe proglašen je kasnije jednim od 10 najgorih u povijesti svjetskih prvenstava, jer nije Moraisa isključio iz igre.

Srećom, Pele je pred Svjetsko prvenstvo u Meksiku promijenio odluku. U kvalifikacijama je postigao šest golova i u Meksiku bio glavna osovina oko koje se okretala nova generacija nogometnih genijalaca u kojoj su bili Jairzinho, Gérson, Carlos Alberto Torres, Tostão Clodoaldo, Rivelino.

Tresao je mreže, asistirao i uspješno doveo Brazil do trećeg naslova. U finalu protiv Italijana najbolje od najboljeg i pobjeda 4:1. Vodeći gol postigao je glavom, nevjerovatnim skokom nadvisio je Burgnicha i to je bio 100. gol Brazila na svjetskim prvenstvima.

Proglašen je najboljim igračem Mundijala i dodijeljena mu je zlatna lopta, a Brazilu pehar u trajno vlasništvo, jer su osvojili treću titulu svjetskog prvaka.

Pele je karijeru u reprezentaciji Brazila završio utakmicom, po vlastitom izboru, protiv Jugoslavije 18. jula 1971. Rezultatom 2:2 završena je ta utakmica za koju kažu da je na Maracani, koja je tada primala 157.000 gledalaca, bilo njih 200.000.

Veliki timski igrač

Do Nascimento je ostavio u nasljeđe bogatstvo koje se za razliku od ostalih ne može proćerdati i spiskati. Postigao je gotovo 1.300 golova igrajući za Santos i New York Cosmos. Imao je nevjerovatnu suptilnost i virtuoznost. Koliko god da je bio sjajan golgeter, istovremeno je bio veliki timski igrač. Od svega onoga što smo gledali i gledamo kod današnjih zvijezda, počev od brazilskog Ronalda, pa onog portugalskog, do Messija, Maradone Kruijffa, Pele je to radio prvi. Od „makazica“, dalekometnih lobova (protiv čehoslovačkog golmana Viktora baš u Meksiku), lažnih driblinga (protiv Mazurkievicha, golmana Urugvaja), asistencija petom, solo prodora kada je znao nanizati i po pet igrača, pa do nevjerovatnog odraza i udarca glavom.

Imao sam sreću da ga gledam i uživo. Njegova pojava na terenu je mijenjala atmosferu, njegov svaki dodir s loptom je bila čarolija, njegov odnos prema saigračima, a posebno prema protivniku, bio je uvijek, čak i onda kada su ga nemilosrdno tukli, super korektan.

Imao sam i sreću da na žrijebanju za Svjetsko prvenstvo u Italiji 1990. godine, za TV Sarajevo (specijalna emisija od 35 minuta) kratko porazgovaram s njim o šansama Brazila i Jugoslavije. Bio je vrlo susretljiv, posebno kad sam rekao da sam iz Sarajeva. Sjetio se turneje po Jugoslaviji krajem ‘60-ih. Tada je Santos odigrao četiri utakmice i jednu na Koševu protiv Željezničara, pojačanog za tu priliku i Vahidinom Musemićem. Rezultat je bio 1:1, a strijelci su bili Bukal i naravno Pele. (U toj izjavi na žrijebanju je čak Osimov sastav svrstao među ozbiljne tajne favorite.)

‘King Pele’

Pele se nikada nije bavio trenerskim/menadžerskim poslom. Rado se odazivao raznim akademijama gdje je demonstrirao svoje umijeće baratanja loptom, ali je uvijek podvlačio, a to je i u prvom susretu i sa Maradonom, kada je Argentincu bilo 18 godina, rekao: „Ne zaboravi, koliko god da te budu voljeli, navijači će ti zviždati nakon 2-3 loše utakmice. Loših utakmica neće biti ako budeš svoj talent učvrstio velikim radom“.

Kažu da se Maradona na kraju tog razgovora tresao. Jedino što je izgovorio bilo je: „King Pele“.

Kad su Patricka Creranda, nekadašnjeg vezistu Manchester Uniteda iz generacije 1967/68. koja je eliminisala Sarajevo iz Kupa šampiona, u Meksiku kao komentatora pitali kako se speluje ime Pele. Kratko je odgovorio: BOG. (Momir Jelovac, AL Jazeera)

LASLO VEGEL: Novi konformizam

Fragmenti iz dnevničkih beleški: Zavaravamo sebe da se ništa nije desilo

utorak, 22. novembar 2022.

Juče sam imao majstora u kući, čitav dan sam sa njim bio zauzet. U stanu je bilo hiljadu popravki, tako da sam samo u prolazu čuo vesti. Na televiziji nisam ni primetio da je Orban pozirao sa navijačkim šalom dizajniranim sa granicama „velike Mađarske” na oproštajnoj utakmici Balaža Džudžaka, i potom je taj šal darivao čuveno mađarskom fudbaleru. Nisam primetio, jer sam mislio da je fudbal privatna stvar, i nisam razumeo zbog čega televizija M1 pridaje toliku važnost jednoj privatnoj stvari. Ispostavilo se, međutim, da se ja ne razumem u fudbal, da nisam shvatio da je fudbal danas čista politika i – biznis. Na to je reagovao jedan član slovačke vlade. Rastislav Kačer, slovački ministar za inostrane poslove na Fejsbku je objavio: „Videli smo 1939. godine kuda vode ovakve vrste osećanja, misli, i vidimo to i danas u Ukrajini pod ruskom agresijom.” Ukrajinsko ministarstvo za inostrane poslove pozvalo je mađarskog ambasadora u Kijevu i energično protestovalo zbog simboličnih naznaka mađarskih teritorijalnih pretenzija. Protestovali su i Hrvati, i Rumuni. Najduhovitija bila je Austrija. „Bacili smo jedan brzi pogled na istorijske mape bečkog Ministarstva za inostrane poslove, koje su potvrdile naše prethodne sumnje po kojima je Kraljevina Mađarska, unutar Austrougarske monarhije, pre otprilike sto godina prestala da postoji” – stoji u saopštenju austrijskog ministarstva za spoljne poslove. Toliko o fudbalu.

sreda, 23. novembar 2022.

Kundera je pisao o „lirskom slepilu” totalitarnih sistema. Lirizam, liriziranje, lirski način govora je organski deo onog staljinističkog totalitarnog sveta, koji više ne deluje pod firmom staljinovskog gulaga, „već je to jedan takav svet čiji su spoljni zidovi obloženi tapetama lirskih pesama, i pred čijim se zidovima pleše.” Sad razmišljam o tome, kakvo se lirsko slepilo širi u, rekli bismo komotnoj autokratiji, čiji su zidovi prekriveni fotografijama stranačkih lidera. I polako sam shvatio da ispred zidova pesnici takođe plešu, ali da ti pesnici znaju da prikupe „hrabrost” i da zapevaju i o svetskom bolu. U ovoj veltšmerc-lirici najvažnije pitanje avangarde se ispoljilo u dilemi – da li da se svučemo, ili ne. Bojim se da je lirski veltšmerc postao previše pomodan, da je neka vrsta kompenzacije savesti u našem najkomfornijem avangardnom razdoblju.

četvrtak, 24. novembar 2022.

Juče je vojska Vladimira Putina uspešno bombardovala jedno porodilište u Ukrajini. Jedno dete je poginujlo, majka je preživela, izgubila je obe noge. Ruske rakete su razorile i jednu školu, zatim brojne elektrane, deset miliona ukrajinskih građana ostalo je bez struje. Ljudi na ulici pale vatre da bi imali i neki topli obrok. Evropski parlament je posle ovog događaja proglasio Rusiju za terorističku državu. Time što Rusi u ovoj etapi rata uništavaju elektrane, lako mogu da pokrenu jedan novi talas izbeglica u Evropi. Ukrajina je do sada izvozila struju na Zapad, sad, međutim, ni ona je nema. Situacija u Evropi i ovim postaje teža, što i jeste cilj Rusije, uostalom, Putin je još pre nekoliko nedelja pojasnio da ne ratuje samo sa Ukrajinom, nego i sa celom Evropom. Evropski parlament je izglasao Rezoluciju kojom se traži napredak u pristupnim pregovorima između Beograda i Brisela samo ako se Srbija usaglasi sa politikom sankcija protiv Rusije. Ministarka zadužena u vladi Srbije za evropske integracije samo je odmahnula rukom rekavši da rezolucija Evropskog parlamenta ne obavezuje Savet Evrope (…) Tako mi prolaze dani.

Niko više ne osporava da smo stupili u jednu novu istorijsku etapu, samo što pri tom zavaravamo sebe da je sve ovo privremeno i prolazno. Građani osećaju da im prete velike opasnosti, čiju dubinu ne žele da prime k znanju, zabrinuto gunđaju zbog inflacije i energetske krize, ali samo sležu ramenima. Živim u čangrizavom, nezadovoljnom i nemoćnom društvu koje, međutim, ne misli da menja situaciju, velika većina, naime, glasa za vladajući režim. Usred novih okolnosti većina ljudi ostaje privržena starom načinu života, što je oslabilo ličnu otpornost. Odvija se nešto na šta medicina skreće pažnju. Način na koji ljudi žive oslabio im je organizam, zbog toga su izloženi do sada nepoznatim, tinjajućim virusima, tvrde najvrsniji predstavnici medicine. Isto se dešava i sa društvima, usled oslabljene otpornosti opasno se šire oni nepoznati virusi naspram kojih smo fatalisti. Pravimo se kao da ne postoje, zato se i ponašamo kao što smo se juče ponašali. Zavaravamo sebe da se ništa nije desilo. Sve više preovladava mišljenje da se svet menja nezavisno od nas, to jest po svojim zakonima, a mi – boreći se sa grčevima straha od promena – ne smemo, ili i ne želimo da se promenimo, iako se nad našim glavama nikad nije nagomilalo toliko opasnosti koje će nas pretvoriti u dobrovoljne žrtve podmukle promene epoha. Rađa se novi konformizam koji se temelji na onom uverenju da je sve ono što nas okružuje loše i zlo, ali unapred predodređeno. Nikad nisam sreo toliko nezadovoljnih ljudi koji se s toliko snishodljivosti mire sa svojom sudbinom. (Autonomija.info, preveo Arpad Vicko)