SPLIT I PARTIZANI: Tradicionalno oštećenje spomen-ploče

IZDVAJAMO

Splitski partizanski odred činilo je šezdesetak čudesno hrabrih momaka koji su krenuli u partizane, ali su u triljskom kraju, kod sela Košute, upali u ustaško-talijansku zasjedu. U borbama i pred streljačkim vodom prijekog endehazijskog suda ubijena su dvadesetčetvorica. Premda u njihovu stradanju nema ničeg osim najčistijeg idealizma i želje za slobodom, od početka devedesetih, s promjenom odnosa prema antifašizmu, promijenio se i stav prema Prvom splitskom partizanskom odredu, pa mu Split više ne može sačuvati ni spomen-ploču uz cestu, pored zapuštenog parka, daleko od pažnje i obzira kakvim su opkoljena spomenička podsjećanja na devedesete.

SPLIT I PARTIZANI: Tradicionalno oštećenje spomen-ploče

Grad ima Prilaz žrtava komunizma, ali ne i ulicu žrtava fašizma. Možda je bolje da i ova spomen-ploča sačeka bolja vremena

Piše: Vladimir Matijanić

Prošle je subote u splitskom kvartu Plokite tradicionalno oštećena spomen-ploča Prvom splitskom partizanskom odredu. Već godinama se uoči 26. kolovoza, godišnjice likvidacije pripadnika odreda, pedantno njeguje običaj njezina skrnavljenja, samo što su je ranijih godina vječno nepoznati počinitelji zagađivali nacističkim i ustaškim simbolima, a sada su upotrijebili fizičku snagu i razbili je baš na mjestu gdje piše partizani. Ploča je nevelika, na njoj stoji da su „poneseni snom o slobodi s ovog mjesta 11. kolovoza 1941. krenuli u borbu partizani Prvog splitskog partizanskog odreda”, uz dodatak koji će se pokazati netočnim: “Rodoljubivi Split nikad ih neće zaboraviti”, te napomenu gdje i kada je postavljena – “Split 11. kolovoza 1981.”

Splitski partizanski odred činilo je šezdesetak čudesno hrabrih momaka koji su krenuli u partizane, ali su u triljskom kraju, kod sela Košute, upali u ustaško-talijansku zasjedu. U borbama i pred streljačkim vodom prijekog endehazijskog suda ubijena su dvadesetčetvorica. Premda u njihovu stradanju nema ničeg osim najčistijeg idealizma i želje za slobodom, od početka devedesetih, s promjenom odnosa prema antifašizmu, promijenio se i stav prema Prvom splitskom partizanskom odredu, pa mu Split više ne može sačuvati ni spomen-ploču uz cestu, pored zapuštenog parka, daleko od pažnje i obzira kakvim su opkoljena spomenička podsjećanja na devedesete.

Čitav grad, sva imena ulica, službeni protokoli i prigodna sjećanja, sve je puno slavnih pokojnika kojima je zajedničko samo jedno – nisu partizani. Split ima Prilaz žrtava komunizma, ali ne i ulicu žrtava fašizma, njeguje sjećanje na ustašu Rafaela Bobana uz ustaški pozdrav, ali nema dovoljno srca za svoje nekadašnje sugrađane čiji je grijeh bio to što nisu htjeli da im grad preuzmu okupatori.

Možda je, zaista, najbolje razmontirati ploču, skloniti je na sigurno, neka negdje dočeka sretnija vremena. Split bi se tako konačno riješio prigodničarskih muka s antifašizmom i spokojno, do kraja potonuo u mrak ranih devedesetih. Ili četrdesetih, svejedno.

About The Author