ŽIVIMO LI U ČUDESNOM SVIJETU VLADISLAVA SURKOVA?

IZDVAJAMO

Mnogi dijelovi građanske i liberalne javnosti, koja, na svu sreću, još postoji u nas u dovoljnoj mjeri da osudi napade na medijske i ljudske slobode, ne shvataju da se u Banjaluci dešava nova politika. Da su svi naši instrumenti i riječi kojima smo do sada opipavali stanje više neupotrebljivi. Vrijeme kada su nacionalističke prijetnje i atavizmi bili dominanti je iza nas.

ŽIVIMO LI U ČUDESNOM SVIJETU VLADISLAVA SURKOVA?

Napadnut je još jedan novinar. Građani se izluđuju teorijama zavjere prema kojima je svako potencijalni tvorac ili žrtva konspiracije

Napad na novinara Vladimira Kovačevića u Banjaluci, koji je tužilaštvo već okvalifikovalo kao pokušaj ubistva, u času je promijenio politički pejzaž. Osuda medijske zajednice bila je jedinstvena. Toliko jedinstvena da se u nju uključio i javni medijski servis u Republici Srpskoj, koji je rušenjem svih profesionalnih i etičkih standarda odavno sebe isključio iz svijeta pristojnih medija.

A u pristojnom društvu njihovo ponašanje bi dovelo do isključenja iz svijeta medija. Naravno, horska podrška pretučenom kolegi bila bi nezamisliva da ga nije posjetio predsjednik Milorad Dodik, koji je novinaru ponudio policijsku zaštitu. Na stranu sada što predsjednik nudi policijsku zaštitu kao da je prvi policajac. Ali šta je to drugačije s napadom koji nas je sve potresao?

Jedinstvene reakcije

Drugačije je sve. Drugačije su reakcije vodećih političara, ali i građanske javnosti. U Banjaluci se već mjesecima dešavaju protesti podrške zbog stradanja studenta Davida Dragičevića. Sarajevo, Cvijanović & Dodik bi kazali političko Sarajevo, nikako da shvati da je za Banjaluku, a vjerovatno i za cijelu zemlju to događaj svih događaja. Ljudi su izašli na ulice s dosad nezabilježenom odlučnošću. Opozicija je odjednom morala preuzeti ulogu kojoj se nije nadala. Odjednom više ništa nije bilo isto. Traži se pravda i sve što se dešava čita se u kontekstu nerasvijetljenog ubistva. Na glavnom trgu se umnožavaju svjedočanstva o policijskoj brutalnosti. Ispisani su romani građanskog nepovjerenja. Skupovi su jedinstvene oaze bunta i solidarnosti.

I onda prekid u vidu metalnih šipki po glavi novinara. Ali nisu promijenjeni samo građani koji se nastavljaju okupljati na trgu. Promijenjena je i vlast. Milorad Dodik, kao reprezentant vlasti, više nije naprasan i bahat u ophođenju s javnošću. Njegova PR fasada odjednom je neprikosnovena. Uglancana. Smirena. Gotovo kao Vučićeve šake kad ih sklopi u piramidu u pokušaju da liči na Angelu Merkel.

U prvim reakcijama na spomenuta zbivanja vlast i opozicija su počeli optuživati jedni druge da spremaju nerede uoči izbora. Portal Buka donosi tekst u kojem se pita ŠTA SE TO DEŠAVA U REPUBLICI SRPSKOJ: Širi se atmsofera straha, VLAST sprema incidente. OPOZICIJA priprema nerede da bi optužila vlast. Adam Curtis, britanski dokumentarista opsjednut igrama moći u politici, rekao bi da živimo u zaoštrenom trenutku koji je idealan upravo onima na vlasti. Nepovjerenje razjeda. Više niko ne zna šta je istina, a šta laž. Institucionalne istine su daleke i nedokučive. A politički centri igraju igru moći kojoj je cilj da svako u svakog sumnja. Da se vjeruje da je sve moguće. Da se ništa ne zna s pouzdanošću, i da se iščekuje nemoguće. Prema Curtisu, to je politički svijet aktuelnog ruskog režima. Njega je izmislio i do savršenstva doveo kazališni redatelj Vladislav Surkov. Tiranija nesigurnosti. U tom svijetu istina se nikad ne zna. I još bitnije: nikad se ne saznaje. Građanstvo se izluđuje teorijama zavjere prema kojima je svako potencijalni tvorac ili žrtva konspiracije. Ako i ne živimo u Putinovom svijetu kazališnih igara bez prestanka, nagađanja o prirodi i pozadini onoga što nam se dešava sve više liče na izmučeni svijet nagađanja.

Atmosfera straha i linča

Medijska zajednica i građanska javnost su, dajući anamnezu, jedinstveni da su prepoznali atmosferu straha i atmosferu linča. Njihove strahove nije potvrdio Milorad Dodik, iako je činio sve svojim javnim pojavama da ih uvjeri u drugačije, čime kao da je priznao nelagodnu atmosferu. I to je velika promjena za političara koji je godinama djelovao impulsivno i samouvjereno. Mnogi dijelovi građanske i liberalne javnosti, koja, na svu sreću, još postoji u nas u dovoljnoj mjeri da osudi napade na medijske i ljudske slobode, ne shvataju da se u Banjaluci dešava nova politika. Da su svi naši instrumenti i riječi kojima smo do sada opipavali stanje više neupotrebljivi. Vrijeme kada su nacionalističke prijetnje i atavizmi bili dominanti je iza nas. Njega više ni režim ne uspijeva održati, koliko god komisija o Srebrenici ili Sarajevu osnovali. Ako neko planira čitati raspoloženje koje sada vlada u Banjaluci naočarima u kojima je Dodik nacionalist-independist koji plaši dobre Bosance i Hercegovce i narušava jedinstvenu BiH, bolje da se mane ćorava posla. Na sceni je gola igra za moć u kojoj nema ideologije. I u kojoj je pristojan svijet smaknut i osuđen da se bori za minimum pristojnog života. Ili da se bori da ne bude žrtva batinaša. Ko god i dalje u Banjaluci ili u Dodikovom režimu vidi retrogradne nacionaliste, nikada neće shvatiti stvarnu narav tog režima.

Na dan kada je u Banjaluci pretučen novinar Vladimir Kovačević beogradska Politika je objavila intervju sa Mladenom Ivanićem, koji je sve vrijeme pričao o Srbima, Hrvatima i Bošnjacima. Sa naslovnice je državnički, kako to već umišljaju političari u nas, poručio da Bošnjacima treba lider za istorijski iskorak. Srbi ga, valjda, već imaju, smiješi nam se njegov lik. Ivanić kaže da nećemo nikada živjeti bolje dok nam nad glavama visi mač rata i sukoba. U cijelom razgovoru Dodikov protivkandidat na predstojećim izborima niti jednom nije progovorio o atmosferi straha i linča koja je taj dan nešto kasnije doživjela svoj novi vrhunac. Ivanić je zvučao upravo kao onaj dio javnosti koji ne shvata, ili ne želi shvatiti da u mač rata i sukoba s asocijacijama na devedesete sve manje ljudi vjeruje. I da će na tome sve teže biti graditi ili održavati političke karijere, pa i generaciji kojoj sam pripada. Jer sve više ljudi osjeti i shvata da današnji sukobi nemaju ideologiju, da su nova politika kojoj je moć jedini cilj.

About The Author