Podložnost građana lažnim vijestima je tolika da više ne postoje pojmovi, fenomeni i događaji koji ne mogu dobiti novo tumačenje

Pojavom lažnih vijesti, stanje na medijskoj sceni BiH i regije dodatno se zakomplikovalo. Pored medija koji su pod direktnom ili indirektnom paskom političara, čini se da su i marginalne ideje i njihovi propagatori dobili dodatni vjetar u leđa. Jasno je da se uzrok tome može naći u činjenici da se pokazalo upravo koliko su građani podložni manipulaciji. Posljedice su, međutim, dalekosežne i krajnje opasne, a sada već svjedočimo i potpunom negiranju holokausta kao nečem normalnom.

Tu prednjači ovosedmična naslovnica magazina „Hrvatski tjednik“, što je u biti printano i dopunjeno izdanje portala udruženja Hrvatsko kulturno vijeće (HKV). „Hrvatski tjednik“ se može kupiti i u BiH, pa su tako naši građani i građanke 23. avgusta na trafikama mogli zateći sljedeći naslov: „Konačni krah najveće laži u povijesti Hrvata“, koji tretira dokumentarni film „Mit o Jasenovcu“. Kako dalje kaže naslovnica, dokumentarac autora Romana Ljeljaka „otkriva istinu koja će zaboljeti sve čuvare i poklonike jugosrpskoga mita“, te iz najavljenog intervjua izdvaja navodne činjenice krajnje revizionističkog sadržaja.

Tako se samo iz naslovnice dalo saznati da u „Hrvatskom tjedniku“ tvrde da je broj „preminulih prirodnom smrću, od bolesti i likvidiranih“ u Jasenovcu 1.360, što je već u startu radikalna i bezobzirna revizionistička tvrdnja. Prema podacima Muzeja holokausta Sjedinjenih Američkih Država (USHMM), glavnog autoriteta po pitanju holokausta, trenutna procjena broja stradalih u Jasenovcu između 1941. i 1945. negdje je između 77 i 99 hiljada osoba. Interesantna je i jezička konstrukcija kojom su se u „Tjedniku“ poslužili, pa je tako na prvom mjestu prirodna smrt. Masovna ubistva, o kojima postoje svjedočenja poput onog Jaše Almulija, po kojem je Jasenovac bio daleko gori čak i od zloglasnog Aušvica u kontekstu brutalnosti i metoda ubijanja zatvorenika, svedena su pod „likvidacije“. Govoreći o samom broju stradalih, ilustrativan je i višestruko dokumentirani slučaj od 29. avgusta 1942, kada su čuvari odlučili da se međusobno opklade koji od njih će pobiti veći broj zatvorenika. Jedan od čuvara, Petar Brzica, hvalio se da je lično ubio upravo 1.360 zatvorenika, kako piše Howard Blum u knjizi „Wanted! The Search for Nazis in America“, dok se isti podatak može naći i u razgovoru sarajevskog psihijatra Nede Zeca, koji je također bio zarobljenik u Jasenovcu, s drugim čuvarom Miletom Friganovićem.

I ostale tvrdnje, poput one o ukupno 18.600 zarobljenika u toku postojanja logora, te 9.000 higijenskih uložaka koje su vlasti NDH kupile za potrebe žena zarobljenih u logoru jednostavno se mogu raskrinkati služeći se međunarodno priznatim izvorima, te nije potrebna posebna pamet da bi se ovakvo bezobzirno prekrajanje istorije na račun stradalih dovelo u pitanje. Međutim, ono što zabrinjava je nedostatak reakcije drugih medija, a također se čini da smo u BiH neupućeni u to ko tačno stoji iza „Tjednika“ i kakva je njihova politika. Tako je omladinski magazin Karike 12. jula objavio intervju s Hrvojem Hitrecom naslovljen sa „Hrvoje Hitrec: Medijski senzacionalizam je civilizacijsko posrnuće“. Autorica Ivana Krstanović s Hitrecom je razgovarala o kultnim „Smogovcima“, čiji je autor, radu u pozorištu, ali i novinarstvu, te je Hitrec čak dao i savjet mladim novinarima „da se ne daju uplesti u neko kolo te novinarske mafije a ona postoji itekako – ona nije samo politička mafija. Postoje interesne skupine unutar tog novinarskog kruga koje mogu mladog novinara pojesti vrlo brzo ako se ne odupre na vrijeme“.

Moguće je da Hitreca osim po „Smogovcima“ mnogi pamte i kao direktora HRT-a, te taj legitimitet lektirnog pisca te menadžera javnog servisa dolazi u prvi plan. Međutim, potrebno je malo istraživanja da se uvidi da je Hitrec bio dugogodišnji predsjednik HKV-a, dok se sada nalazi u upravnom odboru, te je jedan od kolumnista „Tjednika“. Hitrec je, također, autor scenarija još jednog revizionističkog dokumentarca o Jasenovcu, „Jasenovac – istina“ iz 2016, u kojem su isto tako izneseni sporni podaci o broju stradalih (po Hitrecu, ne više od 18 hiljada), te je, između ostalog, napisano da je došlo i do falsificiranja prikazanih dokumenata, poput naslovnice „Vjesnika“ iz maja 1945. i faksimila pisama vođe NDH Ante Pavelića. Autori filma na čelu sa režiserom Jakovom Sedlarom tada su zaradili krivičnu tužbu, koju je pokrenulo Antifašističko vijeće Hrvatske, kako je o tome pisao Sven Milekić iz zagrebačkog BIRN-a. Sam Hitrec također je autor spornih članaka, poput kolumne od 1. decembra 2017. „U Praljkovu otrovu bila je otrovna smjesa poznatih hrvatskih veleizdajnika“, u kojoj krajnje afirmativno piše kako o Slobodanu Praljku tako i o hrvatskom učešću u ratu u BiH, gdje je nakon netom objavljene presude „šestorki“ veličao „zajedničku epsku borbu devedesetih“. No, očito je da je teško povezati lik i djelo Hrvoja Hitreca nekad i danas, te činjenica da je autor „Smogovaca“ postao apologeta zločina i revizionista s notom negatora holokausta izaziva kognitivnu disonancu.

Nije problem samo u HKV-u, Hitrecu ili Romanu Ljeljku, već je očito da hrvatsko društvo, generalno gledajući, pokazuje sve jače tendencije ka brisanju i teškom relativiziranju istorije, pa sve ovo postaje mainstream. O tome je upravo 27. avgusta pisao Menachem Rosensaft u članku „Hrvatska ne smije brisati užase Jasenovca“ („Croatia Must Not Whitewash the Horrors of Jasenovac“) za BalkanInsight. Menachem je reagovao na drugi članak, autora Milana Ivkošića, „Jasenovac očišćen od ideologizacije, pristranosti i komunističkih krivotvorina“, objavljen u Večernjem listu 17. avgusta. Kako kaže Menachem, u najtiražnijim hrvatskim dnevnim novinama Ivkošić „pohvalno i očito bez srama“ piše o knjizi „Jasenovac radni kamp“ Igora Vukića, te da je u logoru „bilo i zabave“. „Bilo je sportskih utakmica, pogotovo nogometnih, koncerata, kazališnih predstava među kojima su izvođena i djela što su ih stvarali sami zatočenici“, piše Ivkošić, a izdvaja Menachem, te poentira: „Zabava? U Jasenovcu? Ivkošićev pokušaj da očisti Jasenovac od svoje zle prirode je za svaku osudu, kao i prezir prema jasenovačkom ‘mitu’.“

Međutim, naša društva daleko su od osude. Dok se u Hrvatskoj, očito, sve češće pokušava rehabilitirati NDH, u susjednoj Srbiji i dalje se vode žestoke borbe da se isto uradi i s Ravnogorskim četničkim pokretom Draže Mihailovića. I tu ne prestaju primjeri i pokušaji. Ilustrativan primjer je i proslava 25. obljetnice formiranja HZ Herceg-Bosne, gdje se, bez obzira na hašku presudu o udruženom zločinačkom poduhvatu, ipak u dijelovima BiH ona svečano obilježila. Uzalud je, čini se, napominjati da je paradoksalno slaviti nešto što je predmet osude i presude, te za čije su formiranje i upravljanje odgovorni dobili 111 godina robije. Vrata paradoksu, ipak, sve se šire otvaraju, te se teško oteti osjećaju da smo kolektivno ponovo u nekoj 1930. Ili sve bliži početku devedesetih.