BALAŠEVIĆA NE EMITOVATI: Dan kada je umrlo jedno drvo

U jednoj od brojnih pjesama napisao je da „neko to od gore vidi sve”. Taj Neko poigrao se sa srcima miliona ljudi kada je odlučio da Đorđe treba promijeniti scenu i publiku

BALAŠEVIĆA NE EMITOVATI: Dan kada je umrlo jedno drvo
Foto: Avaz

Kada neko izrekne Balašević Đorđe, stvori se slika velikog drveta s ogromnom zelenom krošnjom, koje stoji usamljeno na čistoj livadi s djetelinama, čiji je hlad ogroman i koje se kreće u ritmu kretanja sunca. Jeste, čudna je metafora, ali 44 godine jedni se slade njegovim plodovima, drugi uživaju u njegovom hladu, a treći se kriju od kiše ispod njegove krošnje. Četrdeset i četiri godine karijere sladimo se njegovim talentom da rečenice pretvara u stihove koji nam pred očima stvaraju slike. U hladu njegovih stihova i pjesama ljudi se vole, stvaraju prijateljstva i ko zna šta već. Ko su oni koji su se krili ispod njegove krošnje?

Kada je Balašević napisao tekst za pjesmu „Sarajevo će biti, sve drugo će proći“ u ljeto 1992. godine, ljudi u gradu koji će ostati u blokadi su se jednim malim dijelom svog bića sakrili od „kiše metaka“ pod veliku krošnju imena Đorđe Balašević. Vjerujući da nisu sami i da Balaševićeva poruka daje nadu da negdje, nedaleko od njih, ima makar jedan čovjek koji se ne slaže s planom da jedan grad bude zarobljen i jedna država bude ubijena. Kada je Balašević sedmog februara 1998. godine u 20 sati u dvorani Skenderija otvorio koncert riječima: „Dobro veče, Sarajevo, došao je i taj dan. Tako je to, ratovi prolaze – ljudi ostaju“, oko 7.500 ljudi, kao i one 1992. godine, još jednom se sakrilo pod njegove stihove. Preživjeli su rat i Balaševićev koncert je krešendo. Svi oni koji su se odlučili doći znali su da su tu da vide i čuju čovjeka koji je cijelim svojim bićem stao na barikadu protiv nacionalizma, koji je ostao dosljedan sebi.

Odbili donaciju

Koncert u Sarajevu organizovao je UNHCR, a prihod je bio namijenjen djeci žrtvama mina na prostoru Bosne i Hercegovine. Kasnije će se ispostaviti da su nadležni za ova pitanja u Republici Srpskoj odbili da prime donaciju. Mediji u Srbiji i BiH su bili prirodno podijeljeni. Časopis Vreme iz Beograda je koncert u Sarajevu objelodanio na naslovnoj stranici.

Teofil Pančić tim je povodom napisao: „Ostaće zapamćeno to da je Balašević bio taj koji je prvi pregazio ‘veliku reku’. I šta tu još da se kaže? Sve ostalo je samo ljubav, izrečena na neposredan sarajevski način. Kao što je jedan gledalac uzviknuo kada se Balašević pojavio na sceni: ‘Mašala Đole’.“ Drugi bitan i važan nedeljnik, NIN, nije se osvrtao na Balaševićev koncert. Što se tiče BiH, glavna vijest za urednika NIN-a, Slobodana Reljića, bila je stabilizovanje Milorada Dodika kao novog premijera Republike Srpske. Urednici sarajevskih medija imali su pune ruke posla. Urednici medija u Banjaluci nisu dijelili oduševljenje sarajevskih kolega. „Rat je trajao dovoljno dugo da svi ludaci dobiju šansu, sad je red na nas“ je tekst koji je objavljen u Bosanskoj pošti iz Osla. Novinar pobraja svjetske medije koji su pratili koncert. Američki Nacionalni radio je pisao o tome kako je Balašević trijumfovao muzikom. The Washington Post je prenio da je publika u Skenderiji ostavila po strani sve podjele. Najslikovitiji dio teksta je Balaševićeva izjava kako je neki tip na Baščaršiji izašao iz birtije: „Fino, ali malo ukoso, odmah me skinuo pogledom i kazao: ‘Đole, lutko jedna, vala nek si ti nama došo pa nek ide sve u pizdu materinu’.“

Zašto je pomen imena Balašević slika usamljenog velikog drveta? Zato što ga je režim zemlje u kojoj je živio u većoj ili manjoj mjeri „lomio“ godinama. Režimu ili pojedincima smetalo je to što Balašević ne želi da bude dio mašinerije. O tome Balašević svjedoči u intervjuu sa TV N1 u emisiji pod nazivom „360 stepeni“. Pjesma „Krivi smo mi“, koja je objavljena 1993. godine, jasno artikulira šta autor misli o aktuelnoj situaciji (vidi 04:50). Zvanično, pjesma nikada nije zabranjena na radiostanicama u Srbiji. Balašević vjeruje da Slobodan Milošević nije nikada nikome naredio da se on „zabrani“, ali kako to nalažu običaji lojalnosti, urednici su smatrali i pjesmu i njezinog autora uznemirujućim sadržajem na njihovim radiotalasima. Ljudi iz benda svjedočili su da je na staklu režije na radiju Novi Sad pisalo „Balaševića ne emitovati“. Slično se desilo mnogo godina kasnije sa pjesmom „Dno dna“, ali za vrijeme jednog drugog vladara.

Dugo godina su pojedinci i jedan dio medija protiv Balaševićevih stavova i pomirljivih tonova spram drugih gradova izvan Srbije. U časopisu Argument u decembru 1997. godine, a dio prenosi časopis Vreme, Ratko Dimitrijević pisao je o tome kako Balašević žali za Zadrom jer ga pamti po uspjelim koncertima i jer mu je to posljednja slika grada. Ja, kaže Ratko, kao i mnogi drugi koji ćute ili nemaju priliku da kažu – da Zadar, pamti sa početka 1991. godine kada je samo za jednu noć srušeno ili demolirano 250 srpskih kuća i lokala. Ima ih mnogo, ovo je samo jedan od primjera.

Banalna pitanja

Slične dileme prate Balaševićevu karijeru skoro 30 godina. Odgovara na pitanja zašto je svirao u Zadru, Splitu, Sarajevu i drugim gradovima bivše nam zajedničke domovine. Odgovara na banalna pitanja kako može da svira prvo u Sarajevu, a ne u Banjaluci, i nije uspio da im pojasni da njegova muzika nije ograničena etničkim torom, kao što su ograničeni intelektualni kapaciteti tih ljudi.

U jednoj od brojnih pjesama Balašević je napisao da „neko to od gore vidi sve, povlači te konce, igra se“. Taj Neko se poigrao sa srcima miliona ljudi širom bivše Jugoslavije kada je odlučio da Balašević treba da promijeni scenu i publiku. Karijeru, stihove, poeziju, tiraže Balaševića nemoguće je i nepotrebno staviti u jedan tekst. Kao početnu tačku treba pomenuti godinu 1977., kada je bio dio postave grupe Žetva i da je prvi singl „U razdeljak te ljubim“ prodan u 180.000 primjeraka, a kao posljednju tačku pamtit ćemo jedan petak u mjesecu februaru, koji će postati dio rubrike „na današnji dan“. Davno nekada, Maja Perfiljeva napisala je tekst za pjesmu „Da sam ja netko“. Shodno tom stihu, vjerujem da su mnogi poželjeli da budu Onaj Netko – da Balaša vrate s one druge obale na našu stranu, da se oprostimo još jednim koncertom.

About The Author