Oni koji su ga poznavali, kao po nekom prešutnom dogovoru, na spomen Predraga Lucića prije nego išta kažu o njegovoj hrabrosti i spremnosti da se suprotstavi svakoj nepravdi i zlu, prije i od oduševljenog nabrajanja pohvala njegovom pisanju, pogotovo britkoj satiri kojom je stalno iznova šeretski razotkrivao ohole pajace što glumeći veličinu pokušavaju sakriti svoju istinsku beznačajnost, dakle, prije svih teško prebrojivih talenata kojima je obilovao bez da ih je ikad isticao, svi će reći jedno – bio je dobar čovjek. Dobar na onaj isti način na koji su to govorili naši stari kad bi htjeli pohvaliti one rijetke koji su znali živjeti istinski moralno, pošteno i pravedno pa bi za takvog rekli da je „čovjek na svom mjestu”.

Time su, vjerojatno to i ne znajući, pogodili samu srž najizvornijeg značenja riječi „ethos” od koje je nastala i riječ za etiku. Ona je antičkim Grcima, prije svih ostalih, naknadnih značenja, označavala „mjesto”, pa je biti etičan doslovno značilo „biti čovjek na svom mjestu”. A Predrag je na svom mjestu bio. Nije se pretvarao nečim što nije, niti je želio biti netko drugi, nego je znao nositi sebe, uvijek autentičan i svoj. Malo bi tko izdržao Kirkin test ljudskosti na način na koji ga je on izdržavao. Kad, naime, u Homerovoj „Odiseji” ova čarobnica spravi napitak čijim ispijanjem s ljudskog lica padnu sve višeslojne maske koje svakodnevno nosimo praveći se da smo bolji i ljudskiji no što stvarno jesmo, i kad se pokaže naša prava narav, gola i nesakrivena u svojoj istini, tada iza mnogih maski ostanu tek niski porivi  sebičnosti, kukavičluk, škrtost i glupost, a samo iza rijetkih čovjek.

Začuđujuće dobar

Bio je začuđujuće dobar za ovaj, često nedovoljno dobar svijet. Njegova briga za ljude nije bila tek prigodna poput naših uobičajenih zabrinutosti koje traju neko vrijeme, sat, dva ili dan, dva, a onda objekt privremene sućuti biva zaboravljen ili nadomješten novim. Njegova je briga bila iskrena i trajna, onakva o kakvoj govori Martin Heidegger kad objašnjava da je jedan od temeljnih modusa čovjekovog autentičnog bivanja u svijetu. Predrag nije izbjegavao pitati treba li što i može li kako pomoći. Kad su njegovi prijatelji novinari iz Mostara bili fizički napadnuti od grupe nacionalističkih huligana, nazivao ih je i po desetak puta dnevno da bi pitao kako su i je li sve u redu. Pa i na kraju, kad je već bio jako bolestan, činilo se da mu teže pada što svojom bolešću nanosi patnju drugima, no što se s njom mora nositi.

Krajem devedesetih, na književnoj promociji u Sarajevu jedan mu je mladić zahvalio na svemu što čini za Bosnu i Hercegovinu, a Predrag mu je odgovorio da se želi ispričati za sva zla koja je hrvatska politika činila tijekom rata u BiH. Tu i takvu hrvatsku politiku, koja se udružila u zločinački pothvat da bi zajedno s velikosrpskim zločincima što uspješnije dijelila Bosnu, nije samo prezirao već ju je i javno prokazao objavivši 2005. godine, u ime Ferala i u suradnji sa sarajevskim magazinom Dani, više od hiljadu stranica stenograma u kojima Franjo Tuđman i ostali crtači po salvetama dogovaraju svoj zločinački plan. Ovi su stenogrami bili važan dokaz Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Den Haagu. Mnogi Bosanci to ne znaju, a trebali bi znati, da se više nikad ne bi ponovila sramotna hajka kojoj je bio izložen uslijed toga što nisu razumjeli satiru u njegovoj pjesmi o ratnim zločinima HVO-a u Ahmićima. Nazivali su ga tada najuvredljivijim imenima, prijetili mu smrću i proglasili ga bešćutnim nacionalistom koji zbija šale na račun žrtava. Zapravo, teško je zamisliti da bi itko zaslužio ovakve riječi manje od Predraga.

Bez kalkulacije

Pojam dobrote nekako se istrošio prečestom i olakom upotrebom, štošta smo navikli nazivati dobrim. No, dobra je malo, pogotovo takvog koje ne računa i ne kalkulira očekujući pohvalu, nagradu ili bar nešto zauzvrat. A jedino je takvo dobro ono koje se računa. Snalažljivost i prilagodljivost su važne pretpostavke uspješnog preživljavanja, no možda nije najvažnije preživjeti, nego živjeti dostojanstveno. Njegova se dobrota stalno nudila, a opet je nikad nije bilo premalo.

Stari su Rimljani bili u pravu da je ime znak, Predragovo je opisalo i njegovu narav i odnos zahvalnosti koji su prema njemu osjećali svi kojima je svojim pisanjem (zajedno s Viktorom Ivančićem, Borisom Dežulovićem i ostalim Feralovcima) pomogao da prežive mračne devedesete. Činio je to bez zadrške, bez kalkulacije, časno i hrabro jer na takvu hrabrost ne obvezuje ništa osim istine i ljudskosti. Poput svakog tragičnog junaka radio je „samo ono što misli da je njegova ljudska dužnost” znajući da „Antigona mora postojati kada postoji zločin”.

Bio je na svaki mogući način svoj, a opet nekako i naš. Pa i mi, koji ga nismo osobno poznavali, imamo osjećaj da nam je blizak, a njegovu smo preranu smrt doživjeli kao gubitak najbližeg svog.

„Sreća je”, rekao je, „živjeti ako se životu znaš radovati. I sreća je, isto tako, i umrijeti ako si naučio da se smrti ne treba bojati… A Anthony Quinn se opet smije onim veličanstvenim pokretom iz završne scene Cacoyannisovog filma Grk Zorba, okreće dlan prema dolje, pokazujući kako ti blago cijeloga svijeta može procuriti kroz prste samo ako ga se grčevito ne držiš, ako ti je sloboda tvoje ruke važnija od onoga što ćeš u nepovrat iskrenuti s dlana”.

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja