Whitewashing je jedna u posljednje vrijeme popularna engleska riječ kojom se označava medijsko prešućivanje, prikrivanje i uljepšavanje nekog zločina ili skandala kroz iznošenje odabranih informacija koje idu u prilog počinitelju i njegovoj reputaciji. Whitewashing je danas u odnosima s javnošću čitava industrija koja od lopuža pravi primjerne građane, od kriminala društveno prihvatljivo ponašanje, a sve moguće tehnike i alati whitewashinga naročitu upotrebu nalaze u sveprisutnom historijskom revizionizmu.
Prava je šteta je što za whitewashing (još) nemamo adekvatnu domaću riječ i što malo ljudi zna i za njeno porijeklo u engleskom jeziku. Naime, iako asocira na neko pranje te iako ta asocijacija na pranje ima smisla u kontekstu otklanjanja prljavštine, riječ whitewashing izvorno se koristila za provizorno zabjeljivanje unutarnjih zidova jeftinom bojom ili rastvorom kreča. Takvo zabjeljivanje unutrašnjosti se obično radilo u štalama, magazama i sirotinjskim potleušicama, a za njega u bosanskom jeziku imamo već pomalo zaboravljeni naziv – šerbečenje.
Ošerbetiti nešto je oduvijek značilo na brzinu i jeftino prikriti prljavštinu i stvoriti dojam čistoće, što je upravo smisao whitewashinga. Teško da šerbečenje kao izraz ikad može ući u udžbenike komunikologije, ali u potpunosti odgovara onome što se poduzima u whitewashingu zločina, zločinačke politike, pa čak i genocida čemu je – naprimjer – posvećen cjelokupan opus Borisa Malagurskog.
Šerbeti li, šerbeti
Posljednjih dana i sedmica javnost u Bosni i Hercegovini je bila bespotrebno uznemirena još bespotrebnijim intervjuom i mrvom medijske pažnje koju je ovaj propagandista beogradskog i moskovskog režima dobio na jednoj sarajevskoj televiziji povodom početka prikazivanja njegovog uratka „Republika Srpska: Borba za slobodu“ na teritoriji entiteta čije nastajanje Malagurski whitewashuje ili šerbeti. Realno govoreći, političari koji s njim dijele agendu svakodnevno u našem javnom prostoru izgovaraju i gore stvari i na to smo navikli ali – ponovo, totalno bespotrebno – pojavljivanje Borisa Malagurskog na nekoj sarajevskoj televiziji je isprovociralo reakcije dijela javnosti koji se okomio na urednika Kenana Ćosića žestinom koja je nesrazmjerna stvarnom značaju i intervjua i filma kojeg je on imao za povod.
O samom intervjuu i koristi koju Malagurski ima od burnih reakcija pisao je Dejan Kožul za Mediacentar ali, osim što stvarno vrijedi upozoriti na to da takvim burnim reakcijama Malagurski postiže svoj cilj, ne bi bilo loše i racionalno sagledati postignuća njegovog filma koja su se, zahvaljujući internetskom aktivizmu, pretvorila u potpuni debakl početne ideje. Naime, iako je u početku najavljivan kao film koji će u očima cijele Europe i svijeta zauvijek promijeniti mišljenje o RS, bilo je potrebno samo da aktivisti Georgio Konstandi i Dennis Miskić, te kanadski Institut za istraživanje genocida (IGC) zakotrljaju grudvu poziva na otkazivanje projekcija ovog filma da se ona potom pretvori u pravu lavinu čiji teret nije izdržala nijedna kino-dvorana u kojoj je projekcija bila zakazana.
Tako se film koji je u ideji trebao šerbetiti imidž RS širom Europe u praksi prometnuo u suštu suprotnost toj ideji, odnosno u masovno brukanje koje je u fokus dobrog dijela europske javnosti dovelo upravo ono sa čega je trebalo odvratiti pažnju, a to su ratni zločini, koncentracioni logori, masovne grobnice i naslijeđe genocida. Nakon desetina hiljada pisama, poruka, poziva, tweetova, statusa na Facebooku i potpisa na peticijama kojim se kino-dvorane upozorene na sadržaj i pozadinu filma „Republika Srpska: Borba za slobodu“, otkazane su projekcije u preko dvadeset dvorana u desetak država Europske unije. Umjesto da se propagandni narativ servira konzumentima kulture na relevantnim adresama od Graza, preko Stuttgarta do Rotterdama, i od Berna do Halmstada, projekcije su otkazivane i premještane u opskurne dijasporske klubove u čiji je ambijent svojevremeno Bora Đorđević smještao svoje stihove „Kad subotom narodnjaci dođu / Ja o vratu okačim kravatu / Pa izvedem sebe i gospođu / I ponesem celu svoju platu“.
Tako je i poniženi karavan Borisa Malagurskog dolazio podilaziti dijelu dijaspore kakav je onaj koga ni decenije ugodnog života u Australiji nisu odvratile od ideje da na Australian Openu mašu kontroverznom ikonografijom i veličaju Putinovu agresiju na Ukrajinu. Nisu u publici njegovog filma bili historičari, intelektualci, građani Europe zainteresirani za recentnu historiju Balkana, ne. To su bili ljudi koji su na ovaj ili onaj način otišli iz svog zavičaja čija ekonomija ne može podnijeti naslijeđe historije koju im šerbeti Malagurski, a koji su još uvijek spremni za opsjenu časti i veličine strpati koji euro u režiserov džep.
Izostanak debate
Da li je prikazivanje ovog filma igdje u Europi izazvalo neku javnu debatu koja bi dovela u pitanje bilo šta što javnost zna o agresiji na Bosnu i Hercegovinu? Nije. Da li je iko razuman i ozbiljan u EU preispitao bilo šta što zna o dešavanjima iz devedesetih na Balkanu i poželio utjecati na promjenu odnosa svoje države i društva prema današnjoj BiH? Nije, i ne može.
Paradoksalno, čak bi se moglo reći da niko u zadnjih deset godina za re-aktualizaciju teme bosanskog genocida u javnosti EU nije učinio više od Borisa Malagurskog! Niko ne živi u iluziji da su tamo neki rat od prije trideset godina u nekoj Bosni i neki genocid nad tamošnjim ljudima danas bitni i zanimljivi europskoj javnosti, ako su ikad i bili. Ali, ako su pokušaj prikazivanja ovog filma i žustra reakcija bh. aktivista nešto postigli, to je da u velikom broju gradova EU o pokušaju iskrivljavanja istine o agresiju na Bosnu i Hercegovinu nekoliko sedmica pričaju i prodavači ulaznica u kinima i urednici ozbiljnih medija.
Priznaćete, nije nimalo loš učinak za spontanu aktivističku akciju i budžet od nula eura. S druge strane, osim što je Malagurski utržio novce od ulaznica onih koji su – da parafraziramo Đorđevića – izvodili sebe i gospođu da mijenjaju istinu o ratu, ovo brukanje su uz privatne donatore obilato pomogle i lokalne zajednice iz RS sa iznosom od oko 30.000 dolara. Govorimo o lokalnim zajednicama poput Šamca koji nema novca da svoje građane zaštiti od redovnih poplava, ili Novog Goražda čiji stanovnici mahom za život zarađuju u susjednom „federalnom“ Goraždu, dok ove lokalne zajednice pomažu rad Malagurskog.
Filmom „Republika Srpska: Borba za slobodu“ Malagurski je postigao dva cilja: opelješio je donatore spremne da se rado odvoje od novca za nacionalističku revizionističku zabavu i stekao je oreol ponižene žrtve Zapada koji će mu pomoći u skupljanju sredstava za neki sličan projekt u budućnosti. Ali dva važnija cilja su ostala neostvarena – uspješna provokacija javnosti i mijenjanje istine o ratu u Bosni i Hercegovini.
Izostala je histerična defanziva bosanskih aktivista koji su ovog puta provokaciju uspjeli pretočiti u konstruktivnu i produktivnu akciju koja im ostaje i kao primjer za budućnost. Čak su i reakcije na sporni intervju „O kanalu“ u potpunosti ignorisale lik i djelo Borisa Malagurskog i fokusirale se na televiziju koja mu je ničim izazvana poklonila prostor. Nadalje, da i ne govorimo o tome kako se od gradonačelnicu Sarajeva elegantno odbio njegov provokativni poziv na projekciju i kako je njegova šetnja Baščaršijom prošla bez (priželjkivanih?) incidenata jer naprosto nikom nije bio dovoljno bitan da bi ga prepoznao na ulici.
Dakle, provokacija je doživjela potpuni fijasko a mijenjanje istine o ratu u Bosni i Hercegovini dok se sličan scenario ponavlja u Ukrajini prevelik je posao i za veću propagandnu mašineriju. Sve u svemu, kad se govori o ovom filmu i njegovim rezultatima sasvim se komotno može parafrazirati legendarni grafit – Džaba ste šerbetili.
