Na Teatar festu “Petar Kočić”, Narodno pozorište Republike Srpske ugostilo je Sarajevski ratni teatar i predstavu Moj sin samo malo sporije hoda. U zemljama sa demokratskom kulturom i vrijednostima, u zemljama koje su nakon sukoba razvile zdrav odnos prema prošlosti, vijest da je u jednoj državi jedno pozorište pozvalo u goste ansambl drugog pozorišta da izvede jednu svoju predstavu na teatarskom festivalu bila bi tek mala vinjeta na stranicama kulture. Bosna i Hercegovina, kao zemlja sa zaleđenim sukobom, ali i umnogome oteta država (captured state), kao i zemlja u kojoj je kultura, nažalost, jedna od posljednjih stavki, a demokratske vrijednosti prema svim pokazateljima međunarodnih organizacija na veoma niskom nivou, nerijetko svjedoči situaciji da se od lijepih i pozitivnih priča tendenciozno kreiraju skandal i spektakl u svrhu podizanja etno-nacionalnih tenzija.

U takvoj zemlji, odnosno jednom njenom entitetu, u manje od 24 sata, teatarski je festival postao politički (ili bolje rečeno: politikanski) događaj, u kojem su glavne uloge, umjesto teatarskih umjetnika, preuzele direktorica jednog medija i jedna „Twitter-ratnica“. Kako je riječ o mediju koji je dio sistema javnog RTV emitovanja u Bosni i Hercegovini, ali i o kćerki neformalnog vlasnika svega u Republici Srpskoj, način na koji je interpretiran dolazak SARTR-a u Banjaluku, u javnom emiteru i na Twitteru (koji sve više postaje bojno polje za sučeljavanje retrogradnih i rigoroznih stavova i ideja), samo je još jednom pokazao nivo zatrovanosti javnog prostora u Republici Srpskoj štetnim narativima i huškačkom retorikom.

Najprije je direktorica RTRS-a Dijana Milanković obznanila da RTRS ove godine, za razliku od prethodnih, neće biti medijski pokrovitelj festivala, te kao razlog izdvojila upravo gostovanje SARTR-a, navodeći da je riječ o pozorištu koje je “osnovano u periodu opsade kao svjedočanstvo o fenomenu duhovnog, odnosno kulturnog otpora fašizmu i agresiji. Pozorište je osnovano 1992. godine okupljajući glumce i saradnike iz tri profesionalna sarajevska pozorišta, a koja su zbog agresije na BiH morala obustaviti svoj rad”. Gospođa Milanković je objasnila da „iako se u pojašnjenju o nastanku Sarajevskog ratnog teatra nigdje ne precizira ko su bili agresori, a ko fašisti 1992. godine, imajući u vidu uobičajeni narativ koji dolazi iz Sarajeva prema Republici Srpskoj, Televizija Republike Srpske je ove godine odbila da bude medijski pokrovitelj Teatar festa“. Ovo je saopćenje bilo povod da kćerka Milorada Dodika, Gorica, putem Twittera saspe salvu uvreda na račun Narodnog pozorišta Republike Srpske, insinuirajući, između ostalog, i da na svojoj zgradi više nemaju zastavu RS-a i povezujući to sa dolaskom SARTR-a na festival, te je na prostački način, u maniru najprizemnijih trovača javnog prostora (što nije prvi, a vjerovatno ni posljednji put), izrekla niz šovinističkih uvreda na račun sarajevskih glumaca i teatra. Kao i obično, gospođa Dodik, opet u maniru i u skladu s praksom ostrašćenih stranačkih botova i trolova, na Twitteru se pokušala predstaviti kao nosilac dominantnog javnog mišljenja, ustvrdivši kako je navodno dobila ogroman broj poruka ljudi koji misle isto kao i ona, ali se ne usude javno govoriti.

Postupak RTRS-a, jednako kao ni postupak Gorice Dodik, nije iznenađujući za sve koji prate način na koji ova medijska kuća već godinama staje uz dominantnu politiku Milorada Dodika zasnovanu na izazivanju mržnje, straha i osjećaja ugroženosti od drugih kod građana Republike Srpske. RTRS se ni na koji način ne ponaša kao dio sistema javnog informisanja Bosne i Hercegovine, već kao prorežimska medijska kuća (gotovo po modelu Radio-televizije Srbije, koja na sve načine staje uz vlast Aleksandra Vučića). Javni RTV servis bi, po svojoj definiciji i praksi, trebao biti servis svih građana, a ne servis politike i vlasti. Također bi trebao biti i medij koji promovira i podstiče kulturu i umjetnost i koji podržava kulturnu i društvenu raznolikost. Direktorica RTRS-a svojim je objašnjenjem otkazivanja pokroviteljstva teatarskom festivalu jasno pokazala kako vidi tu raznolikost. Obrazloženje osnivanja SARTR-a, kao teatra nastalog 1992. godine, iskorišteno je kao povod da se podrži dominantni narativ vlasti u RS-u po kojem “Sarajevo” (ne kao geografska odrednica niti kao glavni grad države BiH, nego kao eufemizam za Bošnjake) smatra RS neprijateljskim teritorijem, a njene stanovnike agresorima i fašistima. Ovakvo učitavanje značenja i manipulacija činjenicama primjer su besprizorne propagande, spinovanja i zloupotrebe javnog servisa, kakav je prisutan samo u ekstremno nedemokratskim režimima, poput, recimo, ruskog ili bjeloruskog.

Kada umjetnost odbije sudjelovati u dominantnom narativu huškanja

Ni Narodno pozorište Republike Srpske ni SARTR nisu na svojim službenim web-stranicama, kao ni na zvaničnim Facebook profilima davali nikakav komentar na odluku RTRS-a o povlačenju pokroviteljstva, a najava gostovanja predstave Moj sin samo malo sporije hoda te fotografije i videa sa njenog izvođenja u Banjaluci objavljene su u skladu sa svim principima PR-a i uz potpuno ignorisanje činjenice da se oko tog događaja u jednom dijelu medija u RS-u pokušava napraviti ispolitizirani skandal. I to je, zapravo, najbolji način na koji su obje teatarske kuće mogle da reaguju. Kultura i kulturne institucije ne trebaju biti monete za političko potkusurivanje, a posebno ne smiju dozvoliti da ih se uvuče u dnevnopolitičko blato u kojem samozvani analitičari, s pozicija moći priskrbljenih autoritetom bliskih članova porodice, psovkama i prostačenjem komentarišu kulturne događaje bez da čak i o elementarnoj kulturi išta znaju. Umjetnost i kultura, kada su prave i odane ideji mira i humanizma, uvijek su agensi spajanja i povezivanja, a ne razdvajanja i manipulacije.

Predstava Moj sin samo malo sporije hoda ispraćena je dugotrajnim aplauzom, koji je bio i priznanje njenim akterima, ali i, posredno, čin otpora politici zavađanja, podjela i mržnje koju su svojim javnim istupima ispoljile i nastojale prenijeti na društvo gospođe Milanković i Dodik. “Najiskrenije se zahvaljujemo banjalučkoj publici, Narodnom pozorištu Republike Srpske i Festivalu Petar Kočić na predivnoj dobrodošlici. Reakcije i aplauz su dokaz našeg zajedništva i govore da se dobri ljudi uvijek prepoznaju. Dirnuti smo višeminutnim aplauzom i komentarima publike. Potvrdili smo da je pozorište prostor slobode, hrabrosti i pozitivnih misli”, napisala je Maja Salkić, direktorica SARTR-a, na zvaničnoj Facebook stranici ovog pozorišta. Sapienti sat.