Sve kontradikcije mostarskog gradonačelnika

Ne postoji Srbin kojeg Haški sud neće osuditi. Haag odiše silom, arogancijom i nepravdom. Sve je promašeno onim što se Tribunalom htjelo postići. To je izjavio predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik 31. svibnja, komentirajući pravomoćnu presudu na petnaest godina zatvora načelniku Službe državne bezbednosti (DB) MUP-a Srbije Jovici Stanišiću i čelniku Druge uprave DB-a Franku Simatoviću.

Zadovoljan sam sastancima. Atmosfera koja postoji obećava. To je dan kasnije, 1. lipnja, izjavio isti taj Dodik, poslije sastanka čelnika vladajuće koalicije BiH, na kojem je sudjelovao s predsjednikom HDZ-a BiH Draganom Čovićem i SDP-a BiH Nerminom Nikšićem.

“Ta tema je kompletno promašena”, izjavio je gradonačelnik Mostara Mario Kordić 31. svibnja, komentirajući na sjednici mostarskoga Gradskog vijeća inicijativu SDP-a BiH o prekidu gradnje Muzeja HVO-a na Heliodromu. “Razočaran sam što je uopće krenula ta inicijativa od strane SDP-a da se tu ne izgradi muzej. (…) Radi se o čistom politikantstvu od strane SDP-a koji žele od toga napraviti političku temu”, tvrdi političar koji pretendira da ga bivši logoraši Heliodroma smatraju i svojim gradonačelnikom.

Energija koja postoji unutar koalicije dobra je i obećava. Od toga će svi građani imati koristi, rečeno je dan kasnije, 1. lipnja, poslije sastanka čelnika vladajuće koalicije, na kojemu je predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović sudjelovao s Miloradom Dodikom i predsjednikom SDP-a BiH Nerminom Nikšićem. Čović je još dodao kako su se dogovorili “da daju po jednu osobu koja bi radila na pripremi Izbornog zakona”.

Istog dana, 1. lipnja, kada su Čović, Dodik i Nikšić u Mostaru izražavali oduševljenje ugodnom atmosferom u vladajućoj koaliciji, u Banja Luci, na konferenciji o kriminalizaciji klevete i registru nevladinih organizacija koje Dodik uvodi u Republici Srpskoj, novinari, aktivisti i inozemni dužnosnici upozoravali su na razoran učinak što će ga ti instituti autoritaritarizma polučiti u ionako nedemokratskom režimu Republike Srpske.

Dan kasnije, 2. lipnja, ozbiljno je napukao SDP BiH: bošnjački član Predsjedništva BiH, SDP-ov Denis Bećirović, zatražio je od Europske unije da uvede sankcije Miloradu Dodiku, jer “otvoreno provodi antidržavnu i antizapadnu politiku”.

U samo tri dana, kontradiktorne i kaotične izjave najviših ljudi u državi ilustriraju vrijednosni i politički vještičji kotao u kojemu vrije Bosna i Hercegovina. U posljednjih trideset godina vjerojatno nije bilo veće etičke i političke pomutnje iza kulisa političke stabilnosti koje se trudi sklepati vladajuća koalicija u BiH.

Ne vrije, međutim, samo Bosna i Hercegovina: Kosovo, Crna Gora, Srbija… Nasilje, masovni prosvjedi, neizvjesnost puna tenzija. Prejednostavno bi bilo uvijek iznova ponavljati provjerenu dijagnozu: da je sve to, ovako ili onako, posljedica permanentnog odbijanja Srbije da postojeće državne granice prihvati kao trajne, pa da aktualni problemi i u BiH, i na Kosovu, i u Crnoj Gori – pa čak, na razini tragičnih posljedica kolektivnopsihološke traume, i u samoj Srbiji – ovako ili onako proizlaze iz velikosrpstva, tog temeljnog, prvog uzroka svih problema na Balkanu. Bilo bi to djelomično točno, ali stvari nigdje više nisu tako jednostavne.

Nisu jednostavne u Bosni, jer kako je moguće da mostarski gradonačelnik nominalno proeuropskog HDZ-a BiH s toliko bešćutnog cinizma brani gradnju Muzeja HVO-a na nekadašnjem logoru Heliodrom? I kako je moguće da predsjednik SDP-a BiH s toliko zadovoljstva surađuje s Miloradom Dodikom, koji svoj velikosrpski program nije promijenio ni za milimetar? Nisu stvari jednostavne ni u Crnoj Gori, jer kako je moguće da civilizacijska i društvena slika tog društva pokazuje mnogo nijansiranije podijeljenosti od onih jasnih, starih i prepoznatljivih – na državotvorne, prozapadne Crnogorce i anticrnogorske, prosrpske crnogorske Srbe? Nisu stvari više  jednostavne čak ni na Kosovu, gdje premijer Albin Kurti, s pravom ili ne, očito gubi podršku čak i dosadašnjih neupitnih saveznika, Sjedinjenih Američkih Država?

U jednu riječ: poslije dvadesetak godina koliko-toliko razgovijetnog prozapadnog političkog smjera, koji je diktirala EU uz jasnu podršku SAD-a, i koji su, barem nominalno, slijedile političke elite država bivše Jugoslavije, homogena se slika raspala, i danas živimo u novome balkanskom vrijednosnom i političkom kaosu, u kojemu istodobno djeluju uzajamno kontradiktorne politike i poruke. Povratak agresivnoga ruskog velikodržavlja na tlo Europe, s tenkovima i raketama koje uništavaju Ukrajinu, očito razara i nadasve krhak poslijeratni politički provizorij Balkana – a to je itekakav razlog za veliku zabrinutost.

Razlozi za zabrinutost rastu i zato što uloga Hrvatske, jedine članice EU u poslijeratnom peterokutu Balkana, nije ništa konzistentnija, ništa pouzdanija, od aktualne zaglušujuće regionalne kakofonije. Ovisno o tome kojeg hrvatskog političara slušate, takvu ćete politiku, posve različitu jednu od druge, moći naslutiti. Mostarski gradonačelnik Mario Kordić, dapače, sam po sebi odašilje kontradikcije: govori o multietničkom gradu i nacionalnoj harmoniji, a zagovara gradnju muzeja HVO-a na mjestu logora za Bošnjake i posprdno govori o Mostarcima koji zahtijevaju obnovu Bogdanovićeva Partizanskog groblja. Hrvatski premijer Andrej Plenković, pak, pokušava odašiljati umjerene poruke, i tek treba vidjeti što će se dogoditi na zajedničkoj sjednici hrvatske Vlade i Vijeća ministara BiH 20. lipnja u Zagrebu, koju je Plenković hvalevrijedno inicirao. Ali, Plenkoviću iza leđa uvijek se nazire njegov politički alter-ego, agresivni i za svađu uvijek raspoloženi hrvatski predsjednik Zoran Milanović. Ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman, pak, doći će neki dan u Stolac, na komemoraciju za blajburške žrtve koja je, svojim očitim revizionizmom, provokacija sama po sebi. Pritom će Radman, zajedno s drugim govornicima, o Bleiburgu govoriti kao da prethodne četiri godine nikada nije ni bilo. Takvi političari – nedosljedni, neprincipijelni, neodgovorni – i takva članica EU, nisu i ne mogu biti eliksir koji će razbistriti kužni politički kotao Balkana. Štoviše, u tom kotlu oni su jedan otrov više. (Boris Pavelić, Tačno.net)

RS NE MOŽE VRATITI DUGOVE: Nakon propalih pregovora sa Kinezima, vlast traži pomoć od domaćih tajkuna

Vlast u Republici Srpskoj je prije nekoliko dana objavila da na Banjalučkoj berzi prodaje obveznice u ukupnom iznosu od 210 miliona konvertibilnih maraka, što znači da u prethodnom periodu nisu uspjeli da obezbjede novac kako bi isplatili ratu od 200 miliona evra za obveznice prodane na Bečkoj berzi prije pet godina. Republika Srpska se tako iznova zadužuje da bi vratila stari dug i to po enormno visokoj kamatnoj stopi, od čak 6,2 posto na godišnjem nivou, pa će na kamate, po osnovu ovog zaduženja, otići cijelih 51 milion maraka.

ZADUŽENJE ZA ODGODU KRAHA

Premijer RS Radovan Višković tvrdi da je to najniža kamatna stopa koju je vlada u ovom momentu mogla da postigne na finansijskom tržištu. Na pitanje zašto je ta kamatna stopa značajno veća nego u Federaciji BiH, gdje iznosi 3,8 posto, Višković je dao je odgovor, kojim je demonstrirao notorno neznanje o finansijskom poslovanju i finansijskom tržištu, što je poražavajuće za osobu koja je na čelu jedne entitetske vlade.

„Ima jedan prosti razlog, Federacija je bila malo pametnija u prethodnom periodu i nije dozvolila da sve banke budu privatizovane, napravila je i ostavila svoju Razvojnu banku koja diktira kamatne stope u drugom entitetu“, rekao je Višković na skupštinskoj sjednici i izgovorio neistinu.

Ekonomista Zoran Pavlović rekao je za Žurnal da visina kamate nema veze sa bankama, čak ni kada su one u vlasništvu entiteta, već se kamata na berzi se određuje na bazi ponude i potražnje.

„Da je u prethodnim plasmanima trezorskih zapisa i obveznica Republike Srpske bila niža kamata, ona bi bila niža i za ovih 210 miliona. Ali, pošto je prethodno definisana viša kamata, u ovom momentu privući slobodna novčana sredstva možete samo sa većom kamatom. To zna svako ko se bavi bankarstvom. Pošto RS u vrlo krakom roku, koji ističe 28. juna, mora obezbijediti 210 miliona maraka da bi servisirala svoje obaveze sa Bečke berze, kamata je podignuta iznad komercijalnog nivoa da bi se privukli investitori“, pojasnio je Pavlović.

Nema sumnje, Vlada RS se dovela u situaciju da joj „gori pod nogama“, zbog čega ne pita za cijenu novih zaduženja. Entitetska vlast neće priznati da finansijski stoji loše, mada je to jasno kao dan, kao i da nisu na vrijeme prikupili, mada su imali više nego dovoljno vremena, dovoljnu količinu para da bi platili ratu po osnovu obveznica prodatih na Bečkoj berzi. U decembru prošle godine Mađarska je RS odobrila kredit od 110 miliona evra, koji su najvećim dijelo usmjerili u javnu potrošnju, jer je budžet sve teže zakrpiti. Da su bili pametni, kako to voli reći premijer Višković, novac od mađarskog kredita sačuvali bi za izmirenje obaveza sa bečke berze. Međutim, nisu, sve te pare su potrošene.

Prema izvorima Žurnala iz Vlade RS, Višković je bio emisar Milorada Dodika u Kini, pokušavajući da izvidi da li su kineski investitori zainteresovani za kupovinu entiteskih obveznica u iznosu od 165 miliona evra. Kinezi, navodi naš izvor, nisu uopšte željeli da se bave time, jer ta cifra za njih nije ni kap u moru finansijskih transakcija koje ima ta zemlja. Osim toga, oni su veoma spori u procedurama, koje bi u ovom slučaju trajale mjesecima, za šta Vlada RS nije imala vremena. Pritjerani uza zid, pribjegli su u ovom trenutku jedinom mogućem rješenju – da plasiraju obveznice na domaćem finansijskom tržištu.

Isti izvor navodi da je vlast već sa potencijalnim kupcima iz inostranstva sklopila dogovor o kupovini obveznica na Banjalučkoj berzi putem njihovih ovlaštenih agenata. Vrlo vjerovatno će se pojaviti različiti finansijeri, među njima i oni sa parama koje su povezane sa domaćim tajkunima.

„Sve će biti urađeno po sistemu – neko iz vlasti nazove i kaže: Kupi obveznice, to je tvoja obaveza i ne razmišljaj više o tome“, navodi izvor Žurnala.

NAKNADNA PAMET PREMIJERA

Viškovićeva priča o tome da bi sve bilo drugačije da RS ima banku u svom vlasništvu je tek loš alibi za katastrofalno finansijsko stanje u kojem godinama tavori ovaj bh. entitet. Za početak, RS je imala banku, čiji je bila skoro stopostotni vlasnik, Banku Srpske, koja je propala.

„Premijer Višković bi trebalo da se sjeti kako je i zašto propala Banka Srpske, koja je nastala na temeljima Balkan Investment Banke (BiB). Da je ta banka imala pravo i poslovno rukovodstvo i da je poslovala po principima korporativnog upravljanja, Banka Srpske bi i dalje postojala“, kaže ekonomista Zoran Pavlović.

Sa propašću Banke Srpske propalo je, ne samo mnogo novca, već i kompletna infrastruktura banke.

„Osnovati novu banku i postaviti je od početka je vrlo složen proces i trebaće mnogo vremena i para za tu operaciju. Nije sporno da se može napraviti poslovna banka koja će biti entitetska, ali to traži dosta novaca, visokokvalitetne ljude, menadžement i teško se u cijelom tom procesu može osloniti na Investiciono-razvojnu banku RS (IRB), u kojoj praktično više nema velikih sredstava potrebnih za početno poslovanje nove banke“, ocijenio je Pavlović.

Banka Srpske nastala je nakon što je Vlada RS 2013. godine preuzela propalu Balkan Investment Banku, u vlasništvu litvanske UKIO grupacije i dokapitalizovala je sa 30 miliona KM. Nakon samo četiri godine banka je gurnuta u stečaj. Višković je otkrio da entitetska vlada sada razmatra mogućnost da od nadležnog suda zatraži ubrzavanje procedure kako bi se okončao stečaj Banke Srpske. Nakon toga, rekao je, krenulo bi se u osnivanje nove banke u vlasništvu RS, koja bi se udružila sa IRB RS. Ono što je Višković „zaboravio“ da kaže jeste da je IRB godinama novac plasirala probranim firmama, čiji su vlasnici bliski ljudima iz vrha vlasti Republike Srpske, bez ikakvog obezbjeđenja, koji te pare nikada nisu vratili. Iz IRB RS tako su nepovratno otišle stotine miliona maraka, koji nikada neće biti vraćeni.

Nikada se nijedno tužilaštvo nije pozabavilo kriminalnim radnjama počinjenim putem BiB i, kasnije “Banke Srpske”, za čiju propast bi neko morao da odgovara. Kada je u pitanju IRB RS, pokrenut je samo jedan postupak, onaj  protiv bivšeg premijera RS Aleksandra Džombića, i to u slučaju odobravanja kredita zvorničkoj „Energoliniji“ u iznosu od 12,4 miliona KM. (Ljiljana Kovačević, Žurnal)

Biljkama prijete pandemije

Klimatske promjene, globalizacija i oružani sukobi olakšavaju širenje biljnih pandemija i ugrožavaju proizvodnju hrane od koje zavise milijarde ljudi, kažu naučnici.

Neviđena brzina i opseg širenja gljivice koja napada pšenicu diljem svijeta navelo je naučnike da pozovu na veću međunarodnu saradnju u genetičkom nadzoru vrsta usjeva – kako bi se smanjilo njihovo uništavanje.

Pšenična gljivica prvi put je identificirana u Brazilu 1985. godine i postepeno se proširila na susjedne zemlje. Nedavno se pandemija pojavila u Bangladešu i Zambiji.

Sukobi

U Bangladešu je gljivica 2016. godine uništila oko 15.000 hektara usjeva, proširivši se na više od 16 % kultivirane površine pšenice u toj zemlji i razarajući i do 100 % prinosa, a u Zambiji se epidemije različitog intenziteta javljaju od prve pojave gljivice 2018. godine.

Naučnici su zabrinuti da bi se gljivica u druge zemlje mogla širiti uvozom zaraženog sjemena i sporama koje raznosi vjetar.

Zaraza pšenice u Bangladešu već se s osam okruga proširila na 21, a naučnike posebno brinuti da će se proširiti i na dva najveća svjetska proizvođača pšenice, Kinu i Indiju.

Međunarodni tim naučnika koje predvode University College London i Laboratorij Sainsbury, Istočna Anglija, potvrdio je u novoj studiji da je gljivica koja pogađa Bangladeš i Zambiju – Magnaporthe oryzae – istog genetičkog porijekla kao ona u Južnoj Americi, iako precizan izvor nije mogao biti utvrđen.

Autori pišu: „Pojava gljivice Magnaporthe grisea na tri kontinenta i klimatski uslovi koji pogoduju njenom širenju nemaju presedana i predstavljaju izuzetno značajnu prijetnju globalnoj pehrambenoj sigurnosti već pogoršanoj dvostrukim problemima klimatskih promjena i oružanih sukoba u glavnim poljoprivrednim regijama.”

Bolesti

Naučnici kažu da svijet mora naučiti lekcije iz pandemije Covid-19 i širenje gljivice pratiti koristeći metode genetičkog praćenja slične onima koje se koriste za praćenje širenja i mutacija koronavirusa.

U radu objavljenom u časopisu PLOS Biology, naučnici su analizirali genetički sastav ove gljivice koristeći 84 istovremena PCR-testa.

Pored praćenja međunarodnog širenja gljivice, tim je ustanovio da je gen Rmg8 otporan na gljivicu, a da je bolest osjetljiva na fungicid strobilurin.

Naučnici naglašavaju da se način kontrole širenja gljivica može najbolje ustanoviti nadzorom genoma, osobito u zemljama oko zaraženih područja.

Profesor Nick Talbot iz Laboratorija Sainsbury kaže: „Preventivna kontrola moguća je samo ako stvarno razumijemo neprijatelja i dobro upoznamo patogene koji uzrokuju ove bolesti.“

Biti na oprezu

„Moramo pretpostaviti da će se zbog učinka klimatskih promjena i globalizacije biljne bolesti proširiti po cijelom svijetu, i moramo ih dočekati spremni. Moramo biti proaktivni, a ne reaktivni, moramo predvidjeti da će se bolesti kretati i stoga planirati u skladu s tim.“

Istraživači kažu da je neophodan daljnji rad da bi se razumjelo kako bolesti biljaka poput plamenjače mogu postati otporne na pesticide i fungicide, te kako bi se istražile strategije alternativne korištenju hemikalija.

Profesor Sophien Kamoun iz Laboratorija Sainsbury kaže: „Ovaj projekat se temelji na paradigmi – najbolje ilustriranoj pandemijom Covid-19 – da nadzor genoma daje jedinstvenu dimenziju koordiniranom odgovoru na izbijanje zaraznih bolesti. Moramo biti na oprezu i nastaviti s nadzorom genoma ove gljivice u Africi i Aziji da bismo zabrinjavajuće varijante identificirali čim se pojave.“ (Ecologist; Riječ i djelo, prevela: Mirjana Evtov)