Zamislimo scenarij u kojem homoseksualni bračni par, na preporuku prijatelja, odluči ljetovati u Zadru. Rezerviraju apartman i, par dana prije dolaska, porukom kontaktiraju vlasnika s molbom da im na raspolaganju ne budu dva jednostruka, nego jedan dvostruki (tzv. bračni) krevet. Na tu poruku domaćin odgovara neka otkažu rezervaciju jer on ne uzima homoseksualce u svoj apartman. Da kojim slučajem nisu napisali poruku nego naprosto došli, našli bi se bez dogovorenog smještaja na ulici, a u sezoni je često nemoguće naći alternativni smještaj.
Zapravo, opisano se i dogodilo 2018. Brazilcu Fabianu Vallimu, liječniku radiologu iz Sao Paula, kad je sa svojim suprugom odlučio ljetovati u Zadru, uživati u ljepotama zemlje i gostoljubivosti naših ljudi. Temeljem policijske prijave, Općinsko državno odvjetništvo u Zadru podiglo je optužnicu protiv 66-godišnjeg vlasnika apartmana „Identity” Tomislava Gospića zbog počinjenja kaznenog djela „protiv ljudskih prava i temeljnih sloboda povredom ravnopravnosti”, za koje je zapriječena kazna zatvora do tri godine. Hrvatska ima dobro zakonodavstvo u pogledu sprječavanja diskriminacije, no ljudi mahom nemaju povjerenja u učinkovitost državnog aparata pa postupke poput ovog rijetko prijavljuju. Zakon o suzbijanju diskriminacije i Kazneni zakon zabranjuju diskriminatorno postupanje po bilo kojoj osnovi pa tako i temeljem seksualne orijentacije. Smještaj oglašen za iznajmljivanje pod jednakim uvjetima mora biti dostupan svakom gostu, neovisno o tome je li on Rom, musliman, ateist, crnac, lezbijka ili bijeli heteroseksualni Hrvat katolik. Vallim je ovo negativno iskustvo prijavio i servisu za iznajmljivanje Booking.com, koji je iznajmljivaču otkazao suradnju, a isto su učinili i Airbnb te Turistička zajednica grada Zadra.
Uzaludna zakonska rješenja
Nemali broj građana u svojim je komentarima na ova zbivanja izrazio negodovanje, no neprihvatljivi im nisu bili postupci vlasnika apartmana, nego pravosudnom sustavu zamjeraju što ne dopušta da „čovjek u svoju kuću primi koga hoće”. „Apartmani su privatno vlasništvo i vlasnik može odlučiti kome će izdati apartman, a kome ne”, rekli su i dodali: „Čovjek ne želi pederčine u kući i zašto je to problem?” i „Svaka čast gazdi apartmana!!! Imate pravo gospodine, ni ja tu bolest kući ne bih pustio”. Uzalud su i najbolja zakonska rješenja, ako građani s njima nisu ili ne žele biti upoznati, kao niti s time da homoseksualnost nije bolest, ako su zadojeni mržnjom i spremni na nasilničko ponašanje ili ako tijekom obrazovanja nisu stekli povjerenje u znanost niti naučili kritički misliti. Dok u kući u kojoj živimo možemo autonomno odlučivati o tome koga hoćemo, a koga nećemo pustiti u svoj dom, kad je riječ o objektima koji se iznajmljuju zakon je vrlo jasan, diskriminacija je zabranjena, utuživa i kažnjiva. Isto tako liječnik duboko u sebi može biti zadrti nacionalist koji, primjerice, mrzi Srbe, ali na svom poslu u bolnici ne smije odbiti liječiti Srbina. Štoviše, mora ga liječiti jednakim trudom i entuzijazmom kao da mu je rođeni brat. Bilo bi lijepo kad uopće ne bismo osjećali averziju prema ljudima samo zato što pripadaju nekoj skupini, tim prije što na svoju pripadnost rasi, naciji, dobi, spolu i spolnoj orijentaciji ni na koji način nisu mogli utjecati. No, ako to ne možemo postići, valja nam barem razumjeti zašto moramo moći razlikovati privatnu sferu, koja se očituje u neograničenoj slobodi naših misli i osjećaja, od javne sfere u kojoj zakon, radi zaštite slobode ostalih građana, mora ograničiti i zabraniti iskazivanje diskriminatornih stavova i osjećaja, kao i postupke koji iz njih proizlaze.
Neizravna diskriminacija
Uz ovakvu izravnu, postoji i neizravna diskriminacija. Ona se događa kad se neka praksa ili pravilo odnosi na sve pa zato djeluje neutralno, a u stvari onemogućuje ili značajno otežava realizaciju prava jednoj skupini. Kada bismo, primjerice, odlučili kako će u našoj kompaniji najvažniji poslovni sastanci o kojima direktno ovisi mogućnost napredovanja u karijeri uvijek biti petkom, tada bismo neizravno diskriminirali djelatnike koji su muslimani i petak koriste kao slobodan dan u tjednu.
No, ma kako se činilo čudno, vidljiva diskriminacija nije najveći problem. Mnogo je opakija ona prikrivena. Nju je teško prepoznati i gotovo nemoguće dokazati. Dok bi neprikrivena diskriminacija bila kad bi poslodavac u natječaju za posao napisao da prima samo osobe mlađe od četrdeset godina ili samo muškarce, kod prikrivene je natječaj napisan zakonito, ali pri odabiru kandidata poslodavac automatski eliminira sve koji nisu mladi muškarci. Na taj način Romima je zapriječeno ostvarivanje cijelog niza prava koja bi im trebala biti zajamčena pod istim okolnostima kao i svim ostalim građanima. Gotovo svakodnevno susreću se s prikrivenom diskriminacijom, koju ni na koji način ne mogu dokazati. Kad, primjerice, žele unajmiti stan i jave se na oglas, sve funkcionira do trenutka dok se ne pojave na vratima stana. Tada im vlasnik stana neće, poput Tomislava Gospića, izravno reći kako ne želi iznajmiti stan romskoj obitelji jer ne voli Rome ili zato što se boji da neće uredno plaćati najamninu i režije, da ih neće moći izbaciti iz stana bez policijske deložacije, što ne želi imati problema sa susjedima jer očekuje da bi mogli biti neuredni i bučni ili iz bilo koje druge stereotipne predrasude, nego će im ljubazno reći kako mu je žao, ali da je stan već iznajmljen.
Neopravdana uvjerenja
Predrasude su neopravdana uvjerenja. Slično je i s trudnicama, gotovo nijedan poslodavac ne želi ih zaposliti, a ni mnogi stanodavci neće im iznajmiti stan sve se pritom ljubazno osmjehujući i želeći im puno sreće s trudnoćom i porodom.
No, nije svaka diskriminacija loša i neopravdana. Kad djeci mlađoj od osamnaest godina ne dopuštamo kupovinu i konzumaciju alkohola i cigareta ili upravljanje automobilom to je također diskriminacija, ali opravdana time što djeca nemaju dovoljno iskustva za donošenje valjanih odluka kojima bi adekvatno zaštitila sebe, svoje zdravlje i ostale ljude.
Na kraju, valja razmisliti i o opravdanosti pozitivne diskriminacije. Ideja se sastoji u tome da kratkotrajno privilegiramo članove neke skupine, koja je u prošlosti bila obespravljena, da bismo osigurali jednakost u mogućnostima. Tako je u Indiji propisana kvota parlamentarnih zastupnika, državnih službenika i upisnih mjesta na fakultetima za parije/nedodirljive. Riječ je o ekstremno siromašnim i potpuno obespravljenim ljudima koji su zbog povrede neke odredbe tradicionalnog kastinskog sustava (npr. oni ili njihovi preci oženili su se s pripadnikom/pripadnicom druge, a ne vlastite kaste/varne ili potkaste/jatija) izgubili pripadnost kasti u kojoj su rođeni pa više ne pripadaju nijednoj kasti, a u društvenom položaju su ispod najniže kaste. Mogu se baviti samo najtežim, najprljavijim i najslabije plaćenim poslovima koji nemaju nikakav društveni ugled, a kvalitetno obrazovanje im je, bez ovakvih mjera, potpuno nedostupno. Iako je Indija 1950. ustavom zabranila kastinski sustav, pripadnost ovim strogo omeđenim društvenim skupinama za hinduiste postoji i dalje. Nemoguće je administrativnom zabranom dokinuti sam temelj religijskih uvjerenja starih više od tri i pol hiljada godina, prema kojima se nejednakost među ljudima smatra prirodnom i vječnom.
Ideja afirmativne akcije je da malo „poguramo” parije, žene, Rome, Afroamerikance i pripadnike ostalih tradicionalno obespravljenih skupina da bi se njihova startna pozicija ujednačila s onom pripadnika privilegiranih društvenih skupina. Pozitivna diskriminacija primjenjuje se i kod nas. Hrvatski Zakon o ravnopravnosti spolova tako propisuje da na izbornim listama političkih stranaka mora biti najmanje 40 posto zastupnica i da prednost pri zapošljavanju imaju osobe s invaliditetom i statusom hrvatskog branitelja. Pa, iako ideja ima dobre namjere, ostaje pitanje može li se ozakonjenjem jedne vrste diskriminacije dokinuti diskriminacija kao takva. Osim toga, ukoliko primjerice odredimo kako će na hrvatskim fakultetima određen broj upisnih mjesta biti rezerviran za Rome, nismo li time učinili nepravdu prema građanima koji nisu Romi, a žive jednako teško i siromašno kao većina Roma? Ukoliko se ipak složimo da ovakve mjere treba uvesti, važno je naglasiti da njihova primjena mora biti ograničenog trajanja jer bi neograničeno pogodovanje jednoj skupini u konačnici rezultiralo novom diskriminacijom i ponovnom neujednačenošću početnih pozicija.
Uz poteze koji su u nadležnosti države, dužnost je svakog čovjeka boriti se s vlastitim predrasudama, neznanjem i strahom koji rezultiraju diskriminacijom. Među nama postoje mnoge razlike, ali one u pravima ne bi smjelo biti.
