Zašto preuveličavaju rusku moć?

NISU prošla četiri mjeseca od kada je državni poglavar Republike Hrvatske, vrhovni zapovjednik vojske, vrhovnik i slučajni predsjednik Zoran Milanović objašnjavao novinarima kako “tamo gdje dođe ruska vojska, ruska čizma, od tamo otić neće”. Za Rusiju je govorio kako je “nevjerojatno moćna vojna sila” i kako je “kao neprijatelj neuništiva”.

Zanimljiva je ta opsjednutost ruskom snagom mnogih Hrvata pa, eto, i predsjednika Milanovića. Predsjednika upravo one države koja je doživjela vrlo slične događaje u prošlosti ovima koje sada doživljava Ukrajina.

Zašto to radi, čemu ta fascinacija ruskim diktatorom i nekom ruskom silom koja se topi u jesenjem blatu Ukrajine, ne znamo. Ali znamo da predsjednik države ne bi trebao tako lako prihvaćati agresiju na drugu državu, makar osobno smatrao rusku vojsku “nevjerojatnom”.

Hrvatska je bila u gorem položaju od Ukrajine

Imamo upravo mi Hrvati iskustvo Domovinskog rata, kad smo, realno, bili u gorem položaju nego Ukrajina danas i – pobijedili. Hrvatska je danas u svojim granicama, upravo onim koje je velikosrpski agresor negirao.

Sličnosti između velikoruske i velikosrpske agresije su brojne, ne samo u činjenici da mnogi ukrajinski gradovi sliče hrvatskima i da su mnoga oružja slična ili jednaka onima koja smo viđali u jugoslavenskim ratovima 90-ih. I model agresije ima svoje sličnosti: tu je najveća država bivše federacije, Rusija ili Srbija, koja se povijesnim promjenama smatra “ugroženom” jer gubi kontrolu nad drugima. Potom smišlja ugroženost svoje manjine u susjednim državama i optužuje susjede za “fašizam”. Na kraju šalje paravojne, a onda i vojne formacije u susjednu državu. Budući da se napadnuta država brani, agresor postaje sve gori, uništava gradove i ubija civile. Prošli smo to mi s Vukovarom, BiH sa Sarajevom, da ne nabrajam dalje…

Bili smo, ponovimo, u gorem položaju od Ukrajine. Bila nam je okupirana trećina teritorija, potpuno blokirani morski putovi, nebo pod praktički potpunom kontrolom agresora… Ne da nismo imali vojsku, nego smo imali i embargo na uvoz oružja. Kretalo se s lovačkim puškama i ponekim kalašnjikovom na JNA, u to doba respektabilnu vojnu silu.

Nismo imali ni međunarodno priznatu državu; dok je Ukrajina zemlja osnivačica UN-a (zanimljivo je da je uz Bjelorusiju imala odvojeno mjesto uz SSSR) i ima svoje mjesto kao međunarodni subjekt od raspada SSSR-a, Hrvatska se i za međunarodni položaj morala boriti. Što se granica tiče, tek je Badinterova komisija, Arbitražna komisija u okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji, potvrdila ono što je Hrvatska cijelo vrijeme opravdano tvrdila: “granice između bivših federalnih jedinica smatraju se državnim granicama sljednica i ne mogu se mijenjati silom, nego samo sporazumom”.

Na kraju – pobijedili smo iznimno nadmoćnog agresora. Hrvatska je u svojim granicama, Hrvatska je članica Europske unije, za koji dan i unutar šengenskog sustava i eurozone.

Rusija provjereno nije nepobjediva

Zašto ne bi i Ukrajina pobijedila? Rusija je vjerojatno neosvojiva; da krenete na Moskvu, završili biste kao Hitler ili kao Napoleon, čak i bez nuklearnog oružja. Put od granica Rusije do Moskve ili dalje do Urala je logistički tako zahtjevan da ne postoji vojna sila koja ga može osigurati.

No, kada se ljudi brane, to je jedno, a kada se napada tuđa država, onda je to sasvim drugo. Potpuno je različito napadati tuđi teritorij, tuđu državu i braniti se. Jedno je napadati selo koje brani netko tko je u njemu gradio kuću, tko je održavao očev vinograd i tko ima sjećanje kako ga je djed nekada vodio do obližnjeg jezera na pecanje, a sasvim drugo je braniti ga.

Onaj tko se brani je puno motiviraniji od onoga koji napada tuđe i još ne zna zašto napada (izuzimam ovdje savezničke akcije u Drugom svjetskom ratu – oni su sasvim dobro znali zašto i protiv koga se bore). To je ono što Putin nije razumio. To je ono što ni domaće blebetalo od predsjednika nije razumjelo. To je ono što razumiju Ukrajinci, što razumiju Finci, što razumiju Poljaci.

Nisu to s branjenjem svog teritorija, uostalom, razumjeli ni Sovjeti, koji su, kada su još bili na vrhuncu vojne snage, intervenirali u Afganistanu. Uvukli su u tu zemlju, u težak rat, ogromne i ljudske i materijalne resurse. I izgubili. Zanimljivo je da je Milanović zaboravio tu epizodu, prilično poznatu.

Ni Zapad nije savršen, ali na Zapadu to možete slobodno reći

Putin je godinama gradio svoj položaj, ali i ovisnost Zapada o ruskim energentima, računajući da će moći ucjenjivati. Gradio je i mrežu suradnika, plaćenika i korisnih idiota. Širok je tu spektar manje ili veće podrške Putinu – od onih koji se bore protiv “zapadnih dekadentnih vrijednosti” pa se dive istočnjačkoj despociji, pa do onih koji su protiv zapadnog kapitalizma, pa slave Rusiju koja ima puno gori kapitalizam od bilo kojeg na Zapadu.

Zanimljivo, za Putina imaju često opravdanje i krajnja ljevica i krajnja desnica – makar bi u nekom proputinovskom režimu već bili u zatvoru zbog lajanja po društvenim mrežama. Nije ni Zapad savršen, ali na Zapadu možete i javno reći da nije savršen, bez da završite u zatvoru ili se poskliznete kroz prozor.

Dana 8. listopada 2022., točno na dan kada je prije 31 godinu Hrvatska prekinula državnopravne sveze sa SFRJ-om i krenula putem samostalne države, Ukrajina je oštećenjem Krimskog mosta još jednom jasno pokazala kako se stvari mijenjaju. Pokazala je kako je Rusija samo nasilnik s nuklearkama, koji ne može kontrolirati ni svoj teritorij, a što mu se događa s mobilizacijom, vidimo jako dobro. Ruski rezervisti nemaju ni primjerenu prehranu, a zimske odore postoje samo na papiru. Čudesno su pretvorene u jahte ruskih oligarha i generala po toplim morima i s neutralnim zastavama.

Zanimljiva je ta ruska vrhuška – čim dođe do neke imovine, kupuje stanove u Parizu, šalje djecu na školovanje u Veliku Britaniju i jahte stavlja pod zastavu Malte. Upravo bježe u režim koji formalno mrze i smatraju neprijateljem. (Goran Vojković, Index.hr)

Lukašenko je sve vrijeme u ratu sa Ukrajinom

Minsk će morati da odgovara kao saučesnik u Putinovim ratnim zločinima.

Poslednjih dana svetski mediji spekulišu da li će se Lukašenko i Belorusija uključiti u ruski rat u Ukrajini. Kao i njegov mentor iz Kremlja, Lukašenko se sve vreme kune da beloruska vojska ne učestvuje u „specijalnoj vojnoj operaciji“, da samo prima izbeglice i leči ranjenike. Istvoremeno, beloruski baćuška preti prstom, tvrdi da ima saznanja da Zelenski sprema napad na Belorusiju i upozorava da je upravo zbog toga stvorena nova rusko-beloruska vojna formacija koja samo čeka da ukrajinsku granicu preleti barem muva.

Lukašenkova dramaturgija zvuči kao da do sada Belorusija nije imala ama baš ništa sa ratom u Ukrajini.

Prisetimo se, ruska agresija je započeta pred zoru 24. februara upravo sa teritorije Belorusije i sa Krima.

Iz Belorusije mesecima se raketira i vrši napade na teritoriju Ukrajine, a Minsk je od samog početka saučesnik u Putinovim ratnim zločinima i zbog toga će odgovarati.

Putinu treba topovsko meso

Ako Belorusija sve vreme učestvuje u ratu sa Ukrajinom, čemu onda predstava oko toga hoće li, ili neće Lukašenko pokazati Zelenskom zli brk. Putin je sve do poslednjeg poraza kod Harkova i Hersona veliki rat u Evropi pokušao ne samo svojim Rusima da predstavi kao „malu vojnu intervenciju“, već i svojim najbližim postsovjetskim saveznicima. Nešto šta će svemoćna Rusija da završi za nekoliko nedelja, eventualno koji mesec puškaranja.

U sedam meseci rata, imperijalna Moskva je duž svojih zapadnih granica dobila nove jake NATO neprijatelje i izgubila inicijativu u Centralnoj Aziji. Taj region je sada pod daleko jačim direktnim političkim i vojnim uticajem Pekinga. Ni Kavkaz, ni Sibir nisu više pokorni i daju otpor mobilizaciji. Putin je na samitu Šangajske organizacije za saradnju u Samarkandu dobio jasnu poruku od onih na koje je u ratu protiv Zapada najviše računao, Indije i Kine, da što pre okonča sukob. Ali Rusija za završetak ovog rata nema dovoljno oružja, ni vojske, niti političkih saveznika. Lukašenko je u tom planu najodaniji čovek Kremlja.

Baćuška ima sve ono što treba Putinu, a to je pre svega – topovsko meso. Ljudstvo ruskoj vojsci nedostaje. Mobilisali su već do istrebljenja nacionalne manjine, vrbovani su ruski zatvorenici i svetski saveznici, poput Sirijaca. Rusiji je potrebno naoružanje, koga je sve manje u skladištima. Od Belorusije se traži da se u Ukrajini ponovo uključe sirene za napad sa severa. Da se razvuče front koji Ukrajinske oružane snage neće moći da drže.

Ne samo da Belorusiju uopšte ne treba razmatrati kao samostalnog geopolitičkog igrača, već treba uzeti u obzir činjenicu da Minsk i Moskva jačaju zajedničku saveznu državu (u kojoj je 1999. htela da bude i Srbija), a beloruska armija je potpuno integrisana sa ruskom. I pored svega, Lukašenko od samog početka glumi samostalnog saveznika, igra ulogu u Putinovoj rapsodiji laži u kojoj će do kraja učiniti sve što se od njega bude tražilo.

Lekcije iz osnovne škole

Iako na prvi pogled Lukašenko često izgleda nelojalan Kremlju, njegov brutalni režim i aftersovjetsko čudo postoji zahvaljujući Putinu. Neuspela revolucija nakon beloruskih predsedničkih izbora u leto 2020. godine pokazala je da opozicija i Zapad nisu planirali svrgavanje diktatora i promenu režima. Glavna testera za granu Lukašenkove vlasti zato je bila u Kremlju, koji mu je pokazao da će završiti kao Milošević u Hagu, ukoliko ne bude sledio Putinovu politiku.

Kremlj je motivisao kod Lukašenka, najbrutalniji od kraja Hladnog rata na bivšem socijalističkom prostoru, obračun sa opozicijom, nevladinim sektorom, medijima i intelektualcima. Zapad je na takav obračun prilično zatvorio oči. Naravno, bila su tu upozorenja Minsku, izražena je zabrinutosti iz Brisela i uvedene su lajt zapadne sankcije snage ujeda komarca sistemu priključenom na žilu kucavicu susedne države. Putinovi krvavi gasovodi, hiperrusofilija i bubnjevi rata na Zapadnom Balkanu, zajedno sa Lukašenkovim represijama bili su sasvim jasan znak da se bliži veliki rat u Evropi. Rat protiv EU i njenih vrednosti. Rat koji se može dobiti jedino totalnim porazom svih tih diktatora, njihovih vojski i fašističkih režima, što su lekcije iz Drugog svetskog rata koji smo svi na Starom kontinentu još u osnovnoj školi učili. (Boris Varga, Al Jazeera)

Od mobilizacije do smrti za 10 dana: Kratka ratna priča advokata iz Sankt Peterburga

Odluka predsjednika Rusije Vladimira Putina da naredi djelimičnu mobilizaciju već je rezultovala smrću prvih regruta, koji nisu prošli adekvatnu obuku, u samo nekoliko dana od trenutka kad su mobilizovani. Među njima se našao i jedan zvaničnik odjela gradskih vlasti u Moskvi, piše The Moscow Times.

Advokat iz Sankt Peterburga Andrej Nikiforov pozvan je u rusku vojsku četiri dana nakon što je ruski predsjednik Vladimir Putin najavio “djelimičnu” mobilizaciju u pokušaju da riješi probleme ljudstva vojske u ratu u Ukrajini.

Manje od dvije sedmice kasnije, Nikiforov je postao jedan od prvih mobilizovanih ljudi koji su ubijeni dok je Ukrajina gurala naprijed sa svojom uspješnom kontraofanzivom.

“Njegova sestra je primila nacrt dokumenta”, rekao je za Moscow Times Aleksandar Zelenski, predsjednik Advokatske komore Neve čiji je član bio Nikiforov.

“Obavijestio me je o tome, sutradan je pokupio svoje stvari i otišao u centar za obuku”, dodao je.

Advokat za ljudska prava Pavel Čikov napisao je u četvrtak na Telegramu da je Nikiforov ubijen u blizini okupiranog ukrajinskog grada Lisičanska 7. oktobra.

“Bio je dobra osoba, pošten i hrabar”, rekao je Zelenski.

Izveštaji o umiranju mobilisanih vojnika u Ukrajini, od advokata kao što je Nikiforov do stanovnika udaljenih sibirskih sela, pa čak i bivših moskovskih zvaničnika, pojavljuju se sve brže poslednjih dana, što sugeriše da su novi vojnici bačeni u bitku uz minimalnu obuku.

“Da li Teksler, možda, ima želju da provjeri zašto su dječaci završili na prvoj liniji fronta za samo nedelju dana i poginuli bez obuke i potrebne opreme?” napisala je korisnica Anyuta Stepanova kao odgovor na objavu o smrti na društvenoj mreži VKontakte.

Kada je 21. septembra objavio mobilizaciju, Putin je obećao da će svi ljudi koji su pozvani u vojsku proći dodatnu obuku prije nego što budu poslati na front.

Uprkos tome što su potvrdile broj mrtvih tek regrutovanih, vlasti u Čeljabinsku nisu otkrile ni okolnosti smrti ni imena petorice vojnika, što je izazvalo paniku među mještanima koji nisu dobili nikakve vijesti od mobilisanih rođaka.

“Ljudi nisu mogli da dođu do (svojih rođaka) od 3. oktobra”, napisala je jedna korisnica, Irina Baumgertner, u komentaru ispod objave o smrti.

“Ne širite lažne vijesti. Imajte malo saosjećanja prema ženama i majkama koje čekaju dječake i nemaju kontakt s njima”, rekla je korisnica Katerina Korytkina.

Broj mobilizovanih muškaraca koji su ubijeni u Ukrajini vjerovatno će biti daleko veći od nekolicine imena koja su do sada javno potvrđena.

Saopćenja se ne daju prema tome kada je vojnik poginuo na bojnom polju, rekla je Valentina Grebenik, izvršni sekretar Saveza komiteta majki vojnika Rusije.

“Tijelo mora biti vraćeno u Rusiju, (potrebna) dokumenta su kompletirana i tek nakon toga će obavijestiti porodice”, rekla je ona za The Moscow Times.

Čak su i lojalni Kremlju izrazili zabrinutost zbog nedostatka obuke za mobilisane ljude, od kojih neki izgleda nisu imali nikakvo prethodno vojno iskustvo.

Zamjenica glavnog urednika ruskog državnog RT-a Natalija Loseva potvrdila je u četvrtak smrt Alekseja Martinova (28), bivšeg šefa odjela moskovske gradske vlade koji je mobilizovan ubrzo nakon Putinove objave i umro 17 dana kasnije.

“Imao je nula borbenog iskustva. Poslat je na front samo nekoliko dana nakon što je regrutovan”, napisala je Loseva na Telegramu.

“Vojni zvaničnici, nije vrijeme za laganje”, dodala je.

Rusija je regrutovala 222.000 rezervista u tri sedmice od početka mobilizacije, rekao je Putin novinarima na konferenciji za novinare u petak u Kazahstanu, dodajući da će se mobilizacija završiti za nekoliko sedmica kada broj regrutovanih ljudi dostigne 300.000.

Iako su mnogi posmatrači nagađali da bi sanduci s tijelima mobilizovanih vojnika mogli izazvati nezadovoljstvo, činilo se da je ta prekretnica daleka perspektiva.

Nekoliko rođaka ubijenih vojnika odbilo je da govori za The Moscow Times.

A u regiji Čeljabinsk, mnogi lokalni stanovnici koji su komentarisali na internetu izrazili su svoj “ponos” na “heroje” koji su umrli za opravdani cilj.

“Poznajući svoje sunarodnjake, razumijem da oni, naravno, oplakuju gubitak”, rekao je za The Alexander Kerdan, koji živi u istom okrugu kao i muškarci koji su ubijeni i komponovao je pjesmu u njihovu čast.

“Ali ponosni su i na svoje sinove i braću koji su hrabro ispunili svoju vojnu dužnost”, dodao je.

Reakcija ljudi na smrt mobilisanih vojnika zavisit će od toga koliko brzo tijela budu vraćena u Rusiju, smatra nezavisni vojni analitičar Pavel Luzin.

“S obzirom na činjenicu da su najmanje otvoreni, najzadovoljniji i pravno nepismeni prvi poslani na front, ne treba očekivati ​​brzu reakciju iz njihovih društvenih krugova”, rekao je Luzin za Moscow Times.

“Ali moguće je da će sljedeći ljudi mnogo brže shvatiti šta im se dešava”, dodao je. (Klix)