Kad izvještavaju o nasilju nad povratnicima, kod bh. internet-portala uočljiva su dva vida nasilja. Strukturalno, tj. sistemsko nasilje, i fizičko nasilje.

Ovo prvo daleko je ozbiljnije. Radi se o nasilju koje provodi sistem da bi onemogućio povratak, ali i opstanak onih koji su se vratili. Međutim, o njemu se piše daleko manje nego o fizičkom nasilju koje provode pojedinci. Najčešće je to uzgredna tema, kojoj su povod fizički napadi. I kad se piše, nema argumenata, sve je stvar pretpostavke, predubjeđenja, sumnje.

Ma koliko sumnja bila opravdana da se u nekim slučajevima radi o sistemskom nasilju, ona je nedokaziva bez argumenata, a argumenti zahtijevaju istraživanja koja se ne dešavaju. Pritom, jedno od opštih mjesta, koja neopravdano situaciju čine gorom, jest da mediji ne postavljaju razliku između napada na povratnike i napada iz razloga što je neko povratnik. Na portalu Glasa Srpske naslov iz 2010. glasi ovako: “U Tuzlanskom kantonu čak 101 napad na Srbe”. U tekstu se prepričava šta su o stanju srpskih povratnika rekli srpski predstavnici vlasti na državnom nivou. U priči je naglasak na povratnicima, ali dijelom se priča širi uopšte na Srbe u Federaciji. Stvara se utisak nemogućeg života za Srbe. Međutim, ne iznosi se nijedan argument da je nečiji život ugrožen zbog toga što je Srbin ili što je Srbin povratnik.

Pogotovo na tom treba insistirati kad je u pitanju napad na povratničko imanje. U Čitluku su, naprimjer, 2015. oskrnavljene ali ne i opljačkane kuće bošnjačkih povratnika. Zbog te činjenice imamo sumnju da se radi o nacionalno motiviranom napadu. Dodamo li tome da je na jednom mjestu urezano slovo “U”, onda nema sumnje, kuće su napadnute samo zato što su im vlasnici Bošnjaci. Jedan od oštećenih rekao je: “Kad sam vidio da je ovo toliko obrušeno, mislio sam da je lopovluk bio. Međutim, nije. Ovo je došlo samo da se prepadne, u tom smislu. Da napravi štetu, i to je to. Ništa nije odneseno. Možda bih volio neke stvari da su odnesene, ne bi bilo ovo šta je ‘vako bilo. To je ta meni poruka da ne dolazim ovdje.”

Naime, povratnici često ne žive u mjestima odakle su izbjegli, ali su obnovili i opremili domove. Prazne a opremljene kuće često su meta napada zbog krađe, a ne zbog mržnje. Nerijetko, mediji i te slučajeve bez ispitivanja stavljaju pod napade na povratnike.

Nepostavljena pitanja

U Donjoj Grabovici, povratnici Hrvati imali su slučaj da nemaju struju 20 dana. Napisano je da je to zbog toga što su povratnici. Kad pročitamo tekst, saznajemo da je ukradena trafostanica i to po deseti put u jednoj godini. To je evidentirano kao sustavno opstruiranje povratka. Ono što se novinari ne pitaju jest to u čijem su vlasništvu trafostanice? Radi se o Elektroprivredi BiH. Novinarski poduhvat bio bi pitati za cijenu deset trafostanica te vidjeti da li ona prevazilazi godišnju potrošnju struje povratnika iz Donje Grabovice. Zašto bi neko na za sebe neisplativ način opstruirao povratak? Izgubiti deset trafostanica plus otjerati potrošače ne izgleda kao racionalno osmišljena opstrukcija povratka.

Potom, velika medijska pompa digla se u vezi s napadom na Mehmeda Kuljančića u Vlasenici. Za napadača se čak kaže kako se njegovog oca sumnjiči za ratne zločine. Identitet napadnutog se uopšte ne provjerava. Napad se desio u septembru 2015. U maju 2015. Glas Srpske piše o Mehmedu Kuljančiću kao o “vehabiji”. Kažu da je na svom FB profilu veličao Nerdina Ibrića i njegov napad na Policijsku stanicu u Zvorniku. Kvalifikacija “vehabija” je neosnovana, ali je činjenica da je veličao ubistvo srpskih policajaca koje je vjerski motivirano i okarakterizirano kao teroristički akt.

U martu 2014., Kuljančić je, prema navodima Glasa Srpske, na svom FB profilu, zbog nekog teksta iz Glasa Srpske, Srbima psovao srpsku majku i djecu. Iste godine, na blogu Slobodana Vaskovića mogli smo saznati da je Mehmed Kuljančić hapšeni narkodiler. Dakle, motiva za napad na Kuljančića je mnogo. Ipak, u dijelu javnosti, u federalnim medijima tačnije, i to u onom dijelu gdje su Bošnjaci većina, on je napadnut jer je povratnik.

Kuljančić za Al Jazeeru kaže da je meta napada postao nakon što je veličao Nerdina Ibrića. On u tome ne vidi problem. Kaže da ga nazivaju i narkodilerom. On to demantuje, ali i to uključuje kao mogućnost napada. Al Jazeera to ne provjerava. Oni su se odlučili da ga predstave kao studenta mirovnih i sigurnosnih studija. A tekst su naslovili sa: “Vlasenica: Samo za sunca Bošnjak može slobodno hodat’”. Time su Kuljančića uzeli kao primjer koji ilustruje opšte stanje Bošnjaka u Vlasenici.

Fatmir Alispahić otišao je korak dalje i rekao u svojoj emisiji Defter hefte da su svi Bošnjaci Mehmed Kuljančić. Da li je neko ko je potencijalno napadnut zbog veličanja terorizma ili zbog droge reprezentant jednog naroda? Radi se o neopreznoj i nepreciznoj kvalifikaciji, olako iznesenoj samo zbog nedovoljnog ispitivanja motiva napada. Sve to ne znači da napad na Kuljančića ne treba sankcionisati. Međutim, velika je razlika ako ga je neko napao vidjevši u njemu potencijalnog teroristu, od mogućeg napada samo zato što se kao Bošnjak usudio vratiti u Vlasenicu.

Sve navedeno govori da medijski pristup napadima na povratnike teži više senzacionalizmu i prodaji priče nego rješenju problema. Problem zaista postoji, ali neozbiljan, senzacionalistički pristup umanjuje mu značaj.

Zaboravljeni slučaj Nermina Hanifića

U prilog toj tezi ide i činjenica da su slučajevi napada na povratnike medijski interesantni samo kad se dogode. Izguglate li danas ime Nermina Hanifića, vidjet ćete da su gotovo svi medijski napisi o njemu smješteni u sredinu jula 2015. Upravo kad se napad na njega dogodio. Klix.ba će se vratiti toj temi u augustu iste godine kako bi konstatovali da je prošlo 15 dana od napada a da još ništa nije riješeno.

Njega su tri maskirana lica pretukla i urezala mu u tijelu četiri ćirilična slova S. Kao izrazito medijski eksponiran slučaj, on može biti dobro iskorišten za praćenje, ali toga nema. Nema upita policiji dokle se došlo s istragom, Ministarstvu sigurnosti i Ministarstvu za izbjegla i raseljena lica šta oni poduzimaju u vezi s tim, samom Hanifiću, nikome ništa.

Čak i kada imamo garancije kako će neki slučaj biti riješen ili praćen, nemamo podsjećanja te osobe ili institucije na njihove izjave. Recimo, povodom ovdje spomenutog napada na bošnjačke povratnike u Čitluku, oglasio se bio Renzo Davidi, otpravnik poslova Delegacije Evropske unije u BiH. Rekao je da će pomno pratiti slučaj. To tijelo jedno je od ključnih za pristup BiH Evropskoj uniji. Pitanje sigurnosti i ljudskih prava također su ključna pitanja u odnosu BiH i EU. Njegovo reagiranje objavile su agencije, a onda prenijeli brojni mediji. Niti agencije niti i jedan od medija koji su reagiranje prenijeli, evo četiri mjeseca poslije, nisu se sjetili da pošalje upit Delegaciji i upita ih da li prate slučaj i šta su na osnovu dosadašnjeg praćenja zaključili.

Da ne govorimo o starijim slučajevima. Bombaški napad na kuću porodice Lekavski u Derventi iz 2008. danas se nalazi samo na stranici Katoličke tiskovne agencije. Zajedno s drugim, za našu javnost zastarjelim slučajevima napada na derventske povratnike Hrvate. Za same povratnike vjerovatno još svježim.

Također, ono što je simptomatično za medijski pristup napadima na povratnike jest nacionalna pristranost. U ovisnosti o tome gdje se medij nalazi i ko je tu nacionalna većina, povratnici iz te etnije imaju prednost.

O Tomislavu Hercegovcu, srpskom povratniku u Busovaču, koji je umro od posljedica premlaćivanja, pisali su samo mediji iz Srbije i Republike Srpske:

Isti je slučaj i s napadima na srpske povratnike u Vozuću.

Mediji iz RS-a u pravilu ne izvještavaju o napadima na povratnike osim ako nije riječ o Srbima. Izuzetak su pojedini portali kojima marketing i vlast nisu izvor finansija, kakav je portal Buka, ali tu temu ne obrađuju kvalitetno. Radi se površno, pretežno u vidu prenosa agencijskih vijesti.

Iznenađenje zvano Poskok

Izuzetak koji iznenađuje je, recimo, portal Poskok.info, koji se u javnosti, nerijetko s pravom, percipira kao hrvatski nacionalistički medij. Oni se ne libe da izvijeste o napadima na povratnike ma koje nacionalnosti bili. Radi se o površnom izvještavanju, bez praćenja razvoja slučaja, bez istraživanja teme, ima i senzacionalizma, ali barem ne možemo reći da se informacije prešućuju zbog nacionalnosti povratnika.

Sumiramo li rečeno, doveden je u pitanje profesionalizam medija, tačnije internet-portala, kad su u pitanju napadi na povratnike. Također, pod znak pitanja stavlja se i njihov humanizam, jer im u većini slučajeva i ljudska nesreća ima naciju prema kojoj odlučuju da li izvještavati ili ne.

Povratnici su lakmus-test kvaliteta mira u BiH. Njihov standard, sigurnost, uopšte uslovi povratka i opstanka  govore o tome, ali i o povjerenju kao jednom od najvažnijih socijalnih resursa.

S obzirom na to, medijski pristup povratnicima, pogotovo napadima na njih, trebao bi biti daleko sistematičniji i moralniji. Ukoliko se ne krene tim putem, s pravom bismo mogli biti zabrinutiji za medije nego za povratnike.