Zavirili smo u izdanja Oslobođenja iz decembra 1969., 1979. i 1988. godine. Pogledajte kako se živjelo tada i kako je optimizam vremenom splašnjavao

Da li mediji utiču na to da ljudi budu optimističniji ili pesimističniji? Na ovo pitanje vjerovatno ne postoji precizan i tačan odgovor. Na neke, negativne vijesti djeluju deprimirajuće, druge, one, mudrije, to ne dotiče. Međutim, jasno je da bh. medijskim prostorom dominiraju negativne vijesti i da je malo pozitivnih. Studentica Tena Zoričić u radu pod nazivom Negativne vijesti i navike informiranja mladih u Hrvatskoj navodi da su “negativne vijesti, izgleda, postale dio svakodnevice naših iskustava s medijima, te da je to svojevrsna ‘medijska realnost’ kojom smo stalno okruženi“. Negativna pristrasnost u medijima može se objasniti iz više aspekata, od procesa selekcije do ekonomičnog odnosa ponude i potražnje.

Ne treba mnogo pameti pa da zaključimo da je tokom 2018. godine bilo malo pozitivnih vijesti i da, ako nam takvo što može biti mjerilo, onda nemamo mnogo razloga za optimizam u 2019. godini. Ono čega se jednostavno možemo sjetiti jesu vijesti koje smo vidjeli, čuli ili pročitali samo u decembru ili novembru ove godine –  od oca koji je ubio troje svoje maloljetne djece, preko podatka da su u Federaciji BiH u posljednjih pet godina  “nestale” ukupno 62 škole  i da BiH ostaje bez radno sposobnih ljudi, pa sve do predsjedavajućeg Predsjedništva BiH kojem je od svih nevolja u ovoj zemlji najveća da li će zastava Republike Srpske biti u Predsjedništvu BiH.

Pedeset godina ranije

Oni stariji sigurno se mogu prisjetiti kraja 1968. i ambijenta pred Novu 1969. godinu. Povratak 50 godina u prošlost i prelistavanje novinskih arhiva, konkretno Oslobođenja, ukazuje nam da su ljudi u BiH imali više razloga za optimizam, barem sudeći po novinskim medijima tokom decembra 1968. godine. U novinama je bilo više pozitivnih i optimističnih vijesti. Izvještaj o posjeti Josipa Broza Tita sarajevskom Famosu ukazuje nam da je u toj fabrici tada radilo preko 3.000 zaposlenih, a da je na saveznom nivou napravljen plan za otvaranje 200.000 novih radnih mjesta. Dopisnik Oslobođenja iz Mostara izvještavao je o tome da se mlazni školski avioni proizvedeni u mostarskom Sokolu nalaze u vrhu svjetske ljestvice takvih aviona. Građane Sarajeva koji nisu imali telefonski priključak radovala je vijest da je gradska Skupština Sarajevo za 1969. godinu najavila otvaranje nove telefonske centrale sa 3.000 brojeva. Oslobođenje je slavilo 25 godina postojanja. U izvještaju novinara A. Fazlića od 12. decembra 1968. godine stoji da je do rođendana odštampano 7.400 brojeva u tiražu od 400 miliona primjeraka. Tadašnje Oslobođenje upošljavalo je 850 radnika među kojima je 130 novinara.

Da ne bi bilo zabune, nije sve bilo idilično. Stanje u Željeznicama tada je jednako loše kao i danas. Željeznica je poslovala s gubitkom od 70 miliona ondašnjih dinara, a u istom tekstu je najavljeno novo ulaganje u rekonstrukciju od 320 miliona dinara, kao i to da je snijeg koji je pao u decembru iznenadio komunalne službe u gradu.

11. decembar 1968. Oslobođenje

Javnost u našoj zemlji je putem naslovnica Oslobođenja tokom decembra 1968. godine danima pratila astronaute Franka Bormana, Jamesa Lovella i Williama Andressa i misiju Apola 8, čiji je zadatak bio da uđu u Mjesečevu orbitu – ovi momci bili su prvi ljudi koji su vidjeli i uslikali tamnu stranu Mjeseca. Čovjek je napravio veliki iskorak u osvajanju svemira, ali optimizam američkog stručnjaka za vasionsko istraživanje, Johna Powersa, ipak se pokazao neutemeljenim.

20. decembar 1968. Oslobođenje

Penzije veće za 13 posto

Krajem 1978., u BiH je još uvijek bilo mjesta za optimizam. Na novinskim stupcima Oslobođenja nalazimo vijesti koje ljudima ulijevaju nadu u bolju budućnost i još bolju godinu od one koja je na odlasku. Penzioneri su bili obradovani viješću iz Zajednice penzijskog i invalidskog osiguranja BiH da će njihove penzije biti uvećane za 13%. Fabrika Feros iz Srebrenice, koja je proizvodila obloge za doboš kočnice za teretna i šinska vozila, bilježila je poslovne uspjehe. Danas, naravno, ta fabrika ne radi i zgrada u kojoj je nekada bila smještena proizvodnja je predmetom prodaje. Čitatelji Oslobođenja su iz članka objavljenog 25. decembra 1978. upoznati sa podatkom da je tada u BiH postojalo i radilo 100 naučnoistraživačkih i razvojnih organizacija. Na nedavnom naučnom skupu održanom u Bošnjačkom institutu – Fondacija “Adil Zulfikarpašić” pod nazivom “Otvoreni pristup znanju”, predsjednik Fondacije za bibliotečku djelatnost saopštio je da današnja država za nauku izdvaja 0,003% budžeta.

Sarajevo se pripremalo za doček i održavanje Zimskih olimpijskih igara. Arhitekti  Dušan Đapa i Lidumil Alikalfić osvojili su prvu nagradu za idejno rješenje projekta Zetre. To je značilo da će izgradnja objekata biti započeta tokom 1979. godine. S mnogo nade, optimizma i neizvjesnosti, Sarajevo je čekalo 1984. godinu. Pred kraj godine najavljena je izgradnja fabrike za preradu i proizvodnju šećera u Bijeljini, što je značilo nova radna mjesta. Fabrika koja je nekada zapošljavala 560 radnika danas je u stečaju, u očekivanju poslovne ponude za privatizaciju. U posljednjem broju Oslobođenja za 1978. godinu, Skupština grada Sarajeva najavila je izgradnju 3.000 stambenih jedinica, što je u praksi trebalo da znači da su neki od naših sugrađana 1979. godinu sačekivali puni radosti i nade da će iduću dočekati u novom stanu. Da se neke stvari nikada ne mijenjaju ukazuje mala vijest koju je Oslobođenje prenijelo, a riječ je o tome da je tadašnja danska ministrica prosvjete, Rit Bjeregrad, “razriješena ministarske funkcije jer je za vrijeme svog boravka u Parizu, za vrijeme trajanja UNESCO konferencije, prekomjerno trošila državni novac”. Novinar je još zabilježio da je ovo prvi slučaj kako je jedan član vlade ostao bez posla u stogodišnjoj tradiciji Danske. Pored svih dobrih i pozitivnih vijesti, čitaoci s boljim pamćenjem sjetit će se nestašica kafe, što bi mogao da bude jedan od prvih znakova slabosti ekonomije u Bosni i Hercegovini.

Početak kraja

Krajem 1988. godine, na stranicama Oslobođenja nije više bilo pozitivnih vijesti. Prvi decembarski broj prenio je anketu novosadskog Dnevnika, ljubljanskog Dela i mariborskih Večeri o mogućnosti opstanka Jugoslavije. Anketa nije ukazivala na optimizam. Dva dana kasnije, tadašnju Jugoslaviju protresla je afera čiji je glavni sudionik bio generalni konzul SFRJ u Chicagu, Bahrudin Bijedić, koji je uhapšen pod optužbom da je ilegalno iznosio novac iz Sjedinjenih Američkih Država. Sredinom decembra, blizu Jerevana je pao vojni avion Jugoslovenske armije – sedam mrtvih oficira. Statistika i ekonomisti su zabilježili pad industrijske proizvodnje za 1,2%. Savezna Republika Njemačka najavila je uvođenje viza za građane Jugoslavije jer je u periodu januar – novembar 1988. godine u ovoj državi azil zatražilo 16.887 građana SFRJ. Oni koji su znali čitati između redova mogli su naslutiti kakve bi mogle da budu nadolazeće godine kroz karikaturu J. Samardžića prenesenu iz Politike Ekspres.

17. decembar 1988. Oslobođenje

Pred sam kraj godine, čitatelje Oslobođenja “obradovala” je vijest da će početkom 1989. benzin poskupiti za 17,5%. U okviru tradicionalnog konkursa za novinsku fotografiju godine, odabran je rad Srđana Živulovića pod nazivom “Borba za narodni hljeb”. Fotografija je pokazivala tuču građana u redu za narodni kruh.

Čini se da se od 1988. godine, pa sve do danas, pozitivne vijesti više nikada nisu vratile u naše medije. I dalje nemamo odgovor na pitanje s početka ovog teksta da li mediji utiču na to da ljudi budu optimističniji ili pesimističniji. Isto tako, ne možemo uspostaviti direktnu poveznicu između količine negativnih vijesti u bh. medijima i stanja u društvu, ali podatak koji je objavio Dnevni avaz je zabrinjavajući. Tokom 2017. godine, na lijekove za smirenje u našoj zemlji potrošeno je 9.421.416 KM. Prema procjenama stručnjaka, glavni krivci za ovakvo stanje su nezaposlenost i siromaštvo, što, opet, možemo dovesti u direktnu vezu s lošom političkom situacijom.

Za kraj se zanimljivom čini podudarnost vijesti koje su dolazile iz Francuske prije pola vijeka i danas. Prije 50 godina, tokom decembra, studenti su se u Parizu sukobili s policijom. Protestovali su protiv sprege države i krupnog kapitala. Pedeset godina kasnije, na ulicama Pariza ponovo se traži pravda za bolji i kvalitetniji život “malog čovjeka”. Ne možemo biti sigurni da su, možda, mladi ljudi koji su ovih dana na ulicama Pariza direktni potomci onih koji su bili na ulici i prije pedeset godina. Međutim, možemo biti sigurni da bh. društvo nema takav kapacitet. Umjesto da nezadovoljstvo građani iskažu na izborima ili na ulici – oni odlaze i traže zemlje s ljepšim i optimističnijim vijestima širom Evrope.

Sretna nam Nova 2019. godina.