Početkom ove godine kroz političku i medijsku šikaru isključivosti, mržnje i obmana stidljivo je, ni od koga iz dubine gledan, što bi rekao pjesnik, prostrujao tračak političke pristojnosti, učtivosti i retoričke otmjenosti. Alma Čolo, tada još uvijek visoka funkcionerka Stranke demokratske akcije i nekadašnja državna parlamentarka, komentirala je na društvenim mrežama izbor članova novog Vijeća ministara Bosne i Hercegovine.

Znamo – i svakodnevno se u to uvjeravamo – šta se u takvim prilikama, promjenama može očekivati od političkih aktera koji ostaju bez vlasti. Uvrijeđenost impregnirana mržnjom, zavišću i zlobom kreće se unutar predvidivih koordinata: a) poslije mene potop i b) ko gubi ima pravo i da se ljuti.

Gospođa Čolo je (ne)očekivano izbjegla tu vrstu političkih stereotipa i inercije, ponijela se korektno i stranački nepristrasno, pohvalila je što je mislila da treba pohvaliti, kritizirala ono što je za kritiku. Imponirao joj je izbor Dubravke Bošnjak, nove ministrice civilnih poslova, pa je to i napisala.

„Obrazovana i pametna, doktor ekonomskih nauka. Čim je pogledate, vidite da je to sve ‘pri njoj’, ragularno i na vrijeme. Mislim na obrazovanje“, napisala je Alma Čolo o ministrici Bošnjak, inače izboru Hrvatske demokratske zajednice.

Bošnjak je, ali po nacionalnosti, novi ministar Sevlid Hurtić, za kojeg njegova sunarodnjakinja Čolo nije imala ništa lijepog reći. „Završen fakultet u 45. godini, a magisterij i doktorat u naredne 4 godine.“ Ona nije znala da je ministar Hurtić svojedobno bio njen stranački kolega u SDA. „Pravo da vam kažem, nešto mi drago (što je otišao).“ Usput je malo pecnula Dušku Jurišić, Hurtićevu zamjenicu u državnom ministarstvu, koja je tvrdila da je Hurtić dobar izbor. „Ne može me (u to) uvjeriti“, rezervirana je bila Alma Čolo.

I za kraj, napisala je članica Predsjedništva SDA i sljedeću jeretičku tvrdnju: „Imali su pravo komunisti. Primali su u Savez komunista samo najbolje đake, najbolje studente, najbolje radnike. To je garancija uspjeha neke političke opcije i društva i države u cjelini.“

Dva su dominantna diskursa u obraćanju političkih i javnih aktera na društvenim mrežama. Prvi je narcističko-samoreklamerski, „sitnosopstvenički“ prizemni soliopsizam, lišen mjere, ukusa. Nedavno preminula književnica Dubravka Ugrešić svojedobno je prepričavala anegdotu iz razgovora s jednim velikim ruskim piscem. „Prvo je dva sata bez prestanka govorio o sebi, a kad je vidio da me to zamara, rekao je: ‘Ako mislite da sam pretjerao pričajući o sebi, u pravu ste, zato, hajdemo sad malo govoriti o mojoj literaturi’“, sjećala se velika književnica. Jedan ovdašnji političar, uskoro povratnik u diplomaciji, nakon što su ga, valjda dobronamjerno, upozorili da pretjeruje u neukusnom, gotovo sociopatskom samohvalisanju, promijenio je ploču: redovno objavljuje na društvenim mrežama vijesti o uspjesima svoga djeteta na školskim takmičenjima. A, opet, jedno dijete, lider Stranke demokratske akcije, kada ne priča o sebi i svojoj supruzi, opsesivno podsjeća javnost na ulogu i značaj svoga oca!

Druga vrsta javnog komuniciranja političara na društvenim mrežama predstavlja napad na političke protivnike, ili drugu vrstu neistomišljenika. Redovno uz to ide ukazivanje na neprihvatljive pojave, incidente, provokacije, izdaju koju uočava i raskrinkava isključivo kod drugih, koji su, naravno, pakao.

Kod protagonista i prvog i drugog diskursa, narcističkog i kritizerskog, pažljivo se vodi računa da se izbjegne i najsitniji oblik autorefleksije, odnosno da se od trunke u oku svog oponenta napravi što veći balvan.

Bilo bi presmjelo i vjerovatno netačno tvrditi da je svoja razmišljanja o ministrima u Vijeću ministara BiH Alma Čolo prije skoro pola godine pisala s „umišljajem“. Odnosno, da je već tada znala da će ovih dana napustiti Stranku demokratske akcije. Nije, međutim, isključeno da su njena razmišljanja o pravim i „hibridnim“ fakultetskim diplomama unutar vrha njene (bivše) stranke doživljena kao nedisplinirana aluzija na neke druge toksične diplome, magisterije i doktorate. Ili da je, hvaleći kadrovsku politiku komunista, izazvala bijes njihovih žrtava, ili „žrtava“ unutar vlastitog političkog okruženja. Kada njeni stranački šefovi dokazuju da je Čolo napustila stranku zbog toga što traži novi posao koji isključuje članstvo u SDA, zaboravljaju da su svi koji su zadnjih godina otišli iz te stranke to uradili zbog novog posla, u nekoj drugoj stranci, recimo.

U raspravama koje se vode o (ne)inkluzivnosti političkih stranaka, njihovoj otvorenosti za nove ljude, svježe ideje, drugačiju, moderniju javnu prezentaciju, uglavnom se zaobilazi činjenica da je riječ o dvosmjernom procesu: da neko kreativan, moderan, samosvojan, ko drži do svog integriteta uopće želi biti član ove ili one stranke. Percepcija koju takvi “kadrovi“ imaju prema političkim strankama najčešće se svodi na rečenicu: „Ja bih se stranački angažirao, da me nije stid.“

Primjer Alme Čolo, koju su nakon napuštanja Stranke njene dojučerašnje kolege i glasači zasuli kofama besprimjernih uvreda, dodatno je obeshrabrujući svakom ko je u dilemi da li da se aktivira u politici. Ali je istovremeno i ohrabrenje onim drugima, koje poput gramzivih glodara privlače prljavština, smrad, karijerizam, egzibicionizam. Metaforički kazano: na svaku Almu Čolo koja izlazi naći će se po jedna Sanja Vlaisavljević (a ne Dubravka Bošnjak) koja ulazi u politiku!

Ovaj tekst je izrađen/a uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM) a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.

Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Analiziraj.ba i ne odražava nužno stavove Centra za promociju civilnog društva, Center for Research and Policy Making (CRPM), Institute for Democracy and Mediation i Ministarsvta vanjskih poslova Kraljevine Norveške.