Kažu da naše društvo odlikuje „deficit smisla“. Da li je jedan od razloga za narastajući problem besmisla, takozvane fenomene postistine, posthumanizma i drugih post-pojmova, potcijenjenost kritičke svijesti koja se najčešće obrazuje na društvenim i humanističkim naukama? Koliko su ove nauke potcjenjene, a koliko su bitne za funkcionisanje modernog društva? Čini se da danas rijetko ko upisuje studije na kojima uči o čovjeku i društvu.

Jasmina Omerkić odlučila je učiniti nepopularan korak – upisati studij Filozofije i sociologije na Univerzitetu u Tuzli.

„Za studij koji sam odabrala (Filozofija-sociologija) sam se odlučila relativno kasno. Sjećam se da na početku drugog polugodišta, četvrtog razreda srednje škole još uvijek nisam znala šta ću upisati dalje. Analiziranjem i istraživanjem onoga što jeste filozofija shvatila sam da je zapravo to put kojim želim da pođem jer su u tome inkorporirana brojna interesovanja koja sam u tom trenutku imala. Pored toga, ne mogu zanemariti zadivljenost istom koju sam osjećala prilikom čitanja filozofskih knjiga i razmišljanjima o njenim problemima“, kaže Jasmina koja je nakon dodiplomskog upisala i završila master studij iz Filozofije.

Mirela Karahasanović, viša asistentica na Filozofskom fakultetu u Tuzli govori kako se današnji problemi čovjeka uglavnom kreću oko „etičkih vrijednosti, problema odgovornosti,društvene organizacije institucija, života uopšte, odnosa sa drugim ljudima, sa prirodom i planetom u cjelini”. Smatra da te „rizike i izazove” našeg vremena iz najšire perspektive mogu sagledati društvene i humanističke nauke.

Karahasanović smatra da se njihova vrijednost ne svodi na teorijska elaboriranja problema već i pružanja mogućih rješenja, naročito kroz javne debate i rasprave za što je potrebna „šira institucionalna i društvena podrška“. Pitanja koja se tiču čovjeka i njegove socijalne organiziranosti su „esencijalna pitanja razvoja i opstanka bilo kojeg društva.”

Trend nezainteresovanosti za društvene i humanističke nauke predstavlja sve veći  problem sa kojim se suočavaju visoke obrazovne institucije u našoj zajedncii, koje osposobljavaju buduće „društvene inženjere”, ali i kompletno društvo. Nauke se nalaze u sve „nepovoljnijem” položaju.  Za trenutnu situaciju uglavnom se krivi sistem koji upravlja obrazovanjem. No, razlog ogromne „potcjenjenosti” društvenih i humanističkih nauka, ne samo kod nas već i u svijetu,  ogleda se u tački takozvane „isplativosti” ovih studija.

Ali bez kritičkog odnosa prema takvim pitanjima upitan je i progres datog društva.

Imaj hrabrosti služiti se vlastitim umom

„Danas je prijeko potrebno iznova promisliti prosvjetiteljsku maksimu njemačkog filozofa I. Kanta koja glasi: „Imaj hrabrosti služiti se vlastitim umom“. Biti inžinjer uma je ono što nam je danas potrebno kako bi se afirmisao potencijal za kritiku, za pobunu”, objašnjava Karahasnaović.

Sociolog Abdel Alibegović, profesor sa Univeriteta u Sarajevu pojašnjava kako „nepovoljno stanje” jeste process reduciranja znanja na informaciju,  reduciranje znanosti na prirodne nauke, zatim, reduciranja holističkog pristupa razumijevanju svijeta na „parcijalizirane slike” tog svijeta.

„Uzmemo li u obzir samo jednu od socioloških teorija, teoriju strukturalnog pritiska, vrlo jasno ćemo uočiti da se ta nezainteresovanost generira upravo iz onih centara koji ne razumiju naše društvo, naše okruženje iz holističke perspektive, već to razumijevanje zamagljuju komercijaliziranim formama kvazi-znanja“.

Jasmina Omerkić kaže da su njena očekivanja od studija bila „grubo rečeno – sebična“. Željela je da „razriješi vlastite probleme i nedoumice koje prate svakog čovjeka“. Jedna je od onih koja želi da se koristi vlastitim umom.

„Filozofija je i dalje nešto što radim za sebe. Jedino što se promijenilo jeste činjenica da pored zadovoljenja vlastitih poriva po pitanju znanja, ono na čemu sam radila godinama, mogu podijeliti i sa drugima”.

Trend koji je zahvatio ne samo bh društvo, već i zapadna društva

Danijela Majstorović, profesorica anglističke lingvistike i  kulturoloških studija sa Univerziteta u Banjoj Luci misli da je itekako izražen manjak interesovanja za društvene-humanističke nauke u čitavom regionu, Bosni i Hercegovini,  ali i u cijelom svijetu situacija nije ništa  bolja,  te ističe koliko je teško postići uspjeh u ovim vrstama profesije.

„Obično bi ljudi koji bi studirali društveno-humanističke nauke pa i nekad kasnije doktorirali, magistrirali, oni su prije puno lakše nailazili poslove, a sada to nije slučaj. U Njemačkoj kao velikoj ekonomiji postoji problem sa ljudima koji su doktorirali upravo na društveno-humanističkim naukama i koji ne mogu da se zaposle, ne mogu da dobiju posao u akademiji, postati profesor – to je gotovo nemoguće”, navodi Majstorović, i dodaje kako je to mnoge ljude, koji su bili „sjajni studenti društveno-humanističkih nauka dovelo i do samoubistava“.

Upravo su navedeni argumenti oni koje okolina navodi srednjškolcima kada ih želi odvratiti od upisa na društvene i humanističke studije.

Jasmina kaže da nije imala pritisak okoline u tom smislu.

„Razlog tomu, rekla bih da je bila činjenica što su ljudi iz mog okruženja znali da to radim primarno radi lične satisfakcije, ali i da sam smatrala da ne možemo dati svoj maksimum u nekom pozivu za koji nismo ostrašćeni“.

SAVREMENI IZAZOV ZA CIVILIZACIJU

Sociolog Alibegović priča kako se danas stepen razvoja civiliziranosti mjeri dometima u osvajanju i koloniziranju našeg životnog prostora, „razvija se kultura smrti, kultura nasilja, i predatorstva, očito da je ono što se razumije kao civiliziranje ne uzima u obzir znanja i kapacitete društvenih i humanističkih znanosti“.

Alibegović kaže da je na djelu „dehumanizacija“ društva, bilo da problem posmatramo iz tehnokapitalističkog ugla ili da je analiziramo u kontekstu transhumanističkih tendencija. I naglašava da se „afirmacija društvenih, humanističkih ali i prirodnoznanstvenih spoznaja, može posmatrati kao prepreka različitim procesima dehumanizacije.”

Imperativ „znanje radi znanja” danas je gotovo iščeznuo, kaže Mirela Karahasanović. „Praktična vrijednost saznanja na koju su se reducirale mnoge nauke koje daju brze rezultate i profit, što nije slučaj naročito sa humanističkim ali i društvenim naukama, razlog je svođenja potonjih u marginalan položaj. Dovoljno je ovlaš sagledati u kakvoj su poziciji katedre za humanističke i društvene nauke, naročito u Bosni i Hercegovini gdje su ne samo od strane politike već i šire javnosti prepoznate kao suvišne. Već sada se osjeti potreba za određenim kadrovima koji se obrazuju i na filozofskim fakultetima“.

UZROCI NEZAINTERESOVANOSTI

Majstorović navodi  kako je „pad interesa” između ostalog izražen  usljed migracija ljudi iz Bosne i Hercegovine, usljed nedovoljnog ulaganja države u društvene-humanističke nauke. Kaže da je ovaj trend dio jedne  generalne slike u Evropi.

„Kad vi pogledate finansiranje Evropske unije, kad pogledate postotke koliko se finansiraju društvene nauke, vidjećete da se prirodne nauke, medicina, tehničke nauke puno više vrednuju i finansiraju“.

Ona smatra da na nivou BiH  nemamo saradnju koju bismo trebali imati, nema umreženosti, smatra da bismo na takav način imali više sredstava za društvena i humanistička istraživanja. Kada bi postojala saradnja, na takav način bi „stvarali vrstu sinergijskog djelovanja pa i u cilju osnaživanja društvenih nauka“.

Ipak, iako će mnogi kazati da studiranje na filozofskim ili fakultetima političkih nauka nije „isplativo“, ne razmišljaju svi na isti način o „isplativosti“.

Jasmina Omerkić danas radi na poziciji asistenta-saradnika na odsjeku Filozofija-sociologija na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli.

„Ovisno o kakvoj vrsti ‘isplativosti’ govorite, mogla bih Vam ponuditi dva odgovora koji se nalaze na dvije krajnosti istog spektra. Ali ipak još uvijek stojim pri stavu da se isplatilo, jer često razmišljam o tome da se mogu vratiti da li bih isto uradila, te je uvijek isti odgovor, a to je da bih“.

Ovaj tekst je izrađen/a uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM) a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.

Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Analiziraj.ba i ne odražava nužno stavove Centra za promociju civilnog društva, Center for Research and Policy Making (CRPM), Institute for Democracy and Mediation i Ministarsvta vanjskih poslova Kraljevine Norveške.