Špijunski softver za mobilne telefone, prvobitno predstavljan kao alat za borbu protiv terorizma i teškog kriminala, sve se češće pojavljuje u vojnim i obavještajnim operacijama širom svijeta. Prema analizi koju je objavio Tech Policy Press, javno dokumentovani slučajevi iz Irana, Gaze, Ukrajine, Nagorno-Karabaha i Sirije ukazuju na to da je poznati obim korištenja ovih tehnologija vjerovatno samo mali dio stvarne prakse.
Spyware se u ratnim okolnostima može koristiti za praćenje i potvrđivanje vojnih meta, prikupljanje obavještajnih podataka sa bojišta, vojnu špijunažu, kontraobavještajne aktivnosti, ali i za psihološke i obmanjujuće operacije. Takve tehnologije državama mogu donijeti stratešku prednost, ali istovremeno stvaraju ozbiljne rizike za ljudska prava, privatnost i sigurnost civila.
U analizi se navodi više primjera iz posljednjih godina. U slučaju Irana, prema izvještavanju New York Timesa, izraelske snage su do lokacije sastanka visokih iranskih zvaničnika navodno došle hakovanjem telefona njihovih tjelohranitelja. U Gazi su, prema Axiosu, izraelske agencije nakon 7. oktobra vjerovatno koristile Pegasus kompanije NSO Group za analizu kretanja mobilnih signala i prikupljanje podataka o osobama na terenu.
Slični primjeri zabilježeni su i u Ukrajini, gdje je CrowdStrike još 2016. dokumentovao upotrebu spywarea X-Agent protiv ukrajinskih artiljerijskih jedinica. Taj softver mogao je prikupljati poruke, kontakte, fotografije i podatke o lokaciji, kao i aktivirati mikrofon uređaja. U Siriji je, prema izvještaju New Lines Magazinea, dio vojnih struktura bio pogođen zlonamjernom aplikacijom koja je omogućavala krađu lozinki, presretanje poruka i nadzor putem kamere i mikrofona.
Poseban problem predstavlja činjenica da je korištenje spywarea u ratu izuzetno teško otkriti i dokazati. U oružanim sukobima često nema mogućnosti da se kompromitovani uređaji forenzički pregledaju, dok dokazi mogu biti izgubljeni, uništeni ili nedostupni. Zbog toga istraživači upozoravaju da poznati slučajevi vjerovatno ne pokazuju puni obim problema.
Tech Policy Press navodi i da se pravni nadzor nad korištenjem ovih tehnologija u ratnim uslovima često gubi. Iako se u oružanim sukobima primjenjuje međunarodno humanitarno pravo, koje zabranjuje namjerno ili neselektivno ciljanje civila i drugih zaštićenih osoba, upotreba spywarea najčešće se odvija na nejasnim pravnim osnovama. Stručnjaci upozoravaju da spyware ne smije biti korišten za zastrašivanje, progon ili otkrivanje podataka civila, ratnih zarobljenika i drugih zaštićenih osoba.
Iako sama upotreba spywarea nije automatski krivično djelo, ona može biti dio radnji koje čine ratne zločine, zločine protiv čovječnosti ili genocid, ukoliko se koristi za progon civila ili drugih zaštićenih grupa. Također može ugroziti sudske postupke ako se koristi za utjecaj na svjedoke, dokaze ili rad pravosuđa.
Izvor: Tech Policy Press
