Napad na novinarku
Novinari uglavnom ne vole da budu vijest, ali se juče tako nešto desilo. Portal “Direkt” i novinarka Milanka Kovačević su potpuno neočekivano dospjeli u žižu javnosti. I to sve zbog našeg teksta koji je razljutio narodnog poslanika Nebojšu Vukanovića.
Povod je bila javna rasprava koja je u Trebinju organizovana zbog izmjena Krivičnog zakonika u koji se vraća kleveta. Dio novinarske javnosti, kojoj pripada i “Direkt”, smatra da su predložena rješenja gušenje slobode govora i traži povlačenje spornih odredaba što su i predočili na javnoj raspravi. Nakon što su ministru Milošu Bukejloviću dostavili amandmane, novinari su napustili događaj.
Ono što je nas iznenadilo je da su i poslanici opozicije, koji su došli da prisustvuju javnoj raspravi, izašli za novinarima. Iz sale su otišli direktno pred kamere i započeli svoju priču.
“Direkt” je u svom tekstu, zbog koga se poslanik Vukanović obrušio na naš petogodišnji rad, napisao da će izmjenama zakona biti pogođeni svi građani, ali da su političari, koji imaju bolje resurse, u povoljnijoj poziciji. Ništa novo tu nismo rekli. Da će naugroženiji biti novinari rekao je i njegov kolega Igor Crnadak. Međutim, u tekstu se nismo bavili konkretnim imenima političara, niti smo analizirali kome bi ovaj zakon mogao pasti lakše, a kome teže.
Jasno nam je da su na javnu raspravu dobrodošli svi građani, pa čak i političari koji imaju svoj prostor u Narodnoj skupštini Republike Srpske (NSRS). No, “Direkt” ostaje pri svom stavu da je jučerašnji izlazak političara sa javne rasprave, bez objašnjenja da će to uraditi i podržati novinare, i odlazak pred televizijske kamere, pokušaj politizacije, nazovimo ga događaja, performansa ili protesta, koji je, ako ćemo biti precizni, organizovalo udruženje istraživačkih medija “Umbrella”.
Prostije rečeno, političari su zaposjeli događaj koji je organizovala “Umbrella”, bez najave da će to uraditi, niti su prije toga Ministarstvu iznijeli argumente protiv kriminalizacije javne riječi. Očekivati je bilo da se desi jedan od dva scenarija – da političari budu na javnoj raspravi i daju svoj doprinos istoj ili da nedvosmisleno podrže novinare i da to jasno i kažu. No, to se nije desilo.
“Direkt” je zadržao pravo da, u skladu sa svojom uređivačkom politikom, odbije da prenese izjave poslanika i da svoju odluku obrazloži čitaocima.
Odluka je zajednički stav novinarki Milanke Kovačević i Nikolije Bjelica Škrivan te otuda nije jasno zbog čega se narodni poslanik na svom blogu obrušio baš na novinarku Kovačević, uz tvrdnju da je baš ona napisala tekst koji ga je razljutio.
Dakle, tekst je potpisan redakcijom “Direkt” portala i iza njega u potpunosti stoje obje novinarke.
Vukanović u svom obraćanju milionskoj publici ne govori istinu kada kaže da su političari dali “kratke izjave poslije novinara koji su se obratili”. Naglašavamo da se novinari po izlasku sa javne rasprave nisu obraćali medijima, već su to uradili političari.
U kontradiktornom desetominutnom obraćanju na svom blogu poslanik Vukanović vrijeđa, ponižava i omalovažava novinarku Kovačević i umanjuje značaj portala “Direkt” na medijskoj sceni Hercegovine.
Novinarku targetira kao stranu plaćenicu, koja dolare trpa u džep, a portal “Direkt” kao marginalan medij, koji nema ni 1% njegove čitanosti ni uticaja.
“Direkt” profesionalno gradi svoj put, bavi se novinarstvom, objavljuje kvalitetne i provjerene sadržaje, pa i ne čudi što nam hiperprodukcija nije osnovno načelo.
Narodni poslanik dobro zna kako se mediji finansiraju i zna da se “Direkt” javlja na pozive za dostavljanje projekata koji su potpuno javni, kao što su javne i naše finansije. Vukanović ne poseže za preciznim podacima, već dezavuiše javnost iznoseći neistine kako “Direkt” za “par napisanih tekstova zna dobiti i 15.000 dolara”.
Kao bilo koji radnik, tako i novinarka Milanka Kovačević, pa i njen muž, koji je potpuno izvan ovih tokova, imaju pravo da za svoj rad budu plaćeni. Zbog toga čudi što im se to spočitava.
Mnoge od lijepih priča o marginalizovanim grupama, višečlanim porodicama, osnaženim ženama, obespravljenim pojedincima ne bi bile ispričane da nije bilo ovih projekata.
Po našem mišljenju, da vodi računa o javnom interesu, država bi trebala da raspisuje ovakve pozive. Nažalost, mi živimo u društvu u kome se svačiji rad i istinski trud bagateliše i etiketira. Svako ko prati “Direkt” može da da ocjenu o tekstovima koje objavljujemo, pa i o spornom tekstu koji je toliko razljutio poslanika da se bez biranja riječi ostrvio na nas i našu novinarku.
Nećemo ulaziti u polemike, ali ćemo zbog naših čitalaca reći da smo se, šta god da smo pisali, rukovodili profesionalnim i etičkim standardima.
Naša ideja je oduvijek bila da u najboljem interesu javnosti izvještavamo o događajima i pojavama vodeći se geslom da su činjenice svete, a komentari slobodni.
Mi ni u kom slučaju nismo oponenti nijednom poslaniku niti političaru. Ne kreiramo događaje nego ih pratimo i o tome informišemo javnost, što jeste posao novinara.
Baviti se novinarstvom ovdje je teško, a kako stvari stoje, od lošeg ide ka gorem. Ne smijemo ni da zamislimo kroz kakvu bi torturu i “toplog zeca” prošle da je kojim slučajem narodni poslanik na vlasti.
Iz ovog ugla, pozicija strane plaćenice, recimo na hrvatskom primorju, poput mnogih sunarodnika koji su tamo našli rješenje za svoju egzistenciju, izgleda mnogo primamljivije. (Redakcija “Direkta”)
Dok Evropa slavi dan pobjede nad fašizmom, u BiH dio elite slavi fašiste
Mjesec u kojem se slavi pobjeda nad fašizmom, u Bosni i Hercegovini je, sada već skoro pa tradicionalno, obilježen još jednim skrnavljenjem Partizanskog groblja u Mostaru. Kukasti krstovi osvanuli su na ulazu u spomen-groblje onima koji su porazili fašizam, onima koje slavi Europa.
To se dešava skoro istovremeno sa postavljanjem novih tabli sa uličnim imenima koja su zamijenila imena ustaša i sličnih kojima su neke ulice decenijama bile imenovane u Mostaru. Jedan korak naprijed, jedan korak nazad, moglo bi se reći. Možda je ispravniji opis – „tabanje u mjestu“.
Grad koji je smatran crvenim poput boje na Veležovim dresovima, u kojem su rođeni brojni heroji borbe protiv fašizma, u kojem je povodom Dana oslobođenja nekada održavan najjači zimski fudbalski turnir u Jugoslaviji. Svojedobno je Meha Trbonja, jedan od onovjekih heroja, opisao kako mu je, vidjevši mladog Mehu, jedna ugledna mostarska starina rekla:
„E, moj Meha, ja jebenijeg vakta, a većeg veselja u životu vidio nisam.“
Decenijama kasnije, vakat je, izgleda, ostao isti, ali veselja više nema. Samo ustaše noću posjećuju Partizansko groblje.
Sarajevska medijska scena propratila je promjenu sramotnih uličnih tabli u Mostaru tako što su neki, samo neki, mediji ukazali da simpatizeri nacizma i dalje obilježavaju svojim imenima neke sarajevske ulice, čak i školu. Da nauče buduće generacije valjda. Nekadašnji gradonačelnik je prije nekoliko godina obilježavao, njegovim riječima iskazano, „pobjedu nad antifašizmom“.
Spomen kompleks na Vracama i dalje propada. Stanje je bolje nego prije desetak godina, ali je i dalje sramotno. Spomenici su ili uništeni skroz, ili unakaženi poput onog ženi-borkinji, Radojki Lakić, gdje je metalnom električnom pilom spomeniku odrezana jedna ruka. Pilu je trebalo uključiti negdje u struju.
Dakle, neko od lokalnih stanovnika priključio je zločincima pilu u struju. Mogao je to biti bilo ko. Davno se dogodilo.
Baš kao i kod mostarskog Partizanskog groblja, policija ne zna ko su počinitelji na Vracama. Zločin je i pomagati. I šutjeti. Obilježje iznad Sarajeva koje je bilo vidljivo iz grada i sa kojeg se pružao predivan pogled na grad, u međuvremenu ne samo da je zapušteno, oskrnavljeno i do prije nekoliko godina skoro zaboravljeno, već je postalo i nevidljivo. Brojne kuće, višespratne vile, podignute su i zaklonile grad. Sarajevska sramota je tako postala nevidljiva iz grada. Neko je morao odobriti gradnju ovih kuća ili ih toleriše, kao što je neko morao odlučiti da ne primijeti šta se dešava sa spomenikom hiljadama stradalih Sarajlija.
Dio gradske i kantonalne vlasti želi promjenu imena ulica nazvanih po fašističkim simpatizerima, dok drugi dio te iste vlasti želi da razmotri istorijsku ulogu i djelo „spornih“ likova.
Da li iko razmatra istorijsku ulogu nacizma u Njemačkoj, fašizma u Italiji, diskutujući zaslužuju li fašisti imena ulica i škola?
U Bileći, gdje je nekada bio logor u kojem su tamnovali antifašisti, prije nekoliko godina je je svečano otvoren Ravnogorski park uz osveštenje i otkrivanje spomenika onome što se zvanično nazivalo „Jugoslovenska vojska u otadžbini“, a šire bilo i ostalo poznato kao četnici. Tadašnji episkop Grigorije opisao je spomenik kao „najljepši spomenik podignut na prostorima Srpske u posljednjih 70 godina.“ Prisutni ga nisu podsjetili da Republika Srpska ne postoji toliko godina.
Kripto-fašisti imaju taktiku da skrenu temu na semantičku diskusiju o terminima. Fašista, nacista, falangist, ustaša ili nešto slično, pa uspješno razvodne srž debate i problema. Umberto Eco je uočio da je uobičajena upotreba termina „fašistička svinja“ i pita se:
„Zašto ne kažu: kagularna (pripadnici francuske La Cagoule) svinja, falangistička svinja, ustaška svinja, kvislinška svinja, nacistička svinja?“
Veliki italijanski pisac daje jednostavan odgovor u svojem čuvenom eseju „Ur-fašizam“ ili „Vječni fašizam“.
„Italijanski fašizam je bio prva desničarska diktatura u Evropi,“ navodi Eco, „te su svi slični pokreti kasnije utvrdili arhetip u Musolinijevom režimu.“
Dakle, bilo kakva debata o specifičnom tipu i ideologiji je neprimjerena. To su sve fašisti. I oni koji demoliraju Partizansko groblje u Mostaru, i oni koji uništavaju Spomen park Vraca u Sarajevu, i oni koji se postrojavaju u Ravnogorskom parku u Bileći, svi su oni fašisti.
Pitanje može biti jedino ko su onda oni koji imenuju i grade četnički park u Bileći, ko su oni koji ruše antifašistički spomen-park u Sarajevu, partizansko groblje u Mostaru, ko su oni koji nazovu školu u Goraždu Husein ef. Đozo ili sarajevsku Mustafa Busuladžić, kome je, na prvom mjestu, palo na pamet i ko je usvojio odluke o Ulici Mila Budaka ili Jure Francetića u Mostaru? Odgovor je jednostavan: fašisti. Svi su oni fašisti.
Evropa slavi dan pobjede nad fašizmom. U Bosni i Hercegovini, dio elite slavi fašiste. Drugi dio bi da razmatra kako obilježiti prošlost. Treći dio bi da bude Evropa i postojan je u antifašizmu.
Ima li je dovoljno antifašista u BiH? Bez antifašizma nema ni „Evrope“. (Neven Anđelić, Valter portal)
Borbena sposobnost Wagnera: ‘Psi rata’, ubice, silovatelji, dileri drogom
Iako predstavljani kao elitne jedinice, činjenica je da pripadnici grupe Wagner, od kojih mnogi regrutovani u ruskim zatvorima, za skoro godinu dana ratovanja nisu uspjeli zauzeti Bahmut.
Pripadnici grupe Wagner skoro punu godinu dana vode teške borbe u nastojanju da zauzmu grad Bahmut, koji se nalazi na istoku Ukrajine. Od početka ruske agresije plaćenike, koji su dio paravojne formacije, opisivalo se kao iskusne borce, a jedinice, koje djeluju u okviru grupe, kao elitne i dobro opremljene.
Ali, nakon fijaska sa zauzimanjem Bahmuta i javnih apela i prijetnji osnivača grupe Jevgenija Prigožina, zapadni vojni i politički analitičari počeli su postavljati pitanje o stvarnoj borbenoj sposobnosti pripadnika Wagnera. Lošem profiliranju Wagnerove vojske pomogli su i video klipovi, koje je Prigožin objavljivao na društvenim mrežama, a iz kojih se jasno vidi da je dobar dio pripadnika grupe zapravo regrutovan u ruskim zatvorima.
Obol neustrašivosti i vojne spremnosti, očito propagandno stvaran oko Wagnera, raspršio se njihovim neuspjesima na frontu i Prigožinovim optužbama na račun ruske vojske u kojima je je tvrdio da njegove jedinice ne dobijaju dovoljno municije i zaliha. Prijetnja da će napustiti položaje u Bahmutu i kasnije medijske tvrdnje da je bio u kontaktu sa ukrajinskim obavještajnim službama, kojima je nudio raspored Wagnerovih trupa na ratištu, produbili su sumnju u njihovu stvarnu borbenu moć.
Optužbe na račun ruske vojske
U analizi američkog PBS-a, koja se bavi grupom Wagner i njihovom ulogom na ukrajinskom ratištu, piše kako je „Wagner preuzeo sve vidljiviju ulogu u ratu u Ukrajini, jer su redovne ruske trupe pretrpjele veliko iscrpljivanje i izgubile kontrolu nad teritorijem u ponižavajućim neuspjesima“.
Još u januaru Prigožin je, prenosi dalje PBS, preuzeo punu zaslugu za zauzimanje grada Soledara u regiji Donjeck i „optužio rusko Ministarstvo odbrane da pokušava ukrasti Wagnerovu slavu. Opetovano se žalio da ruska vojska nije opskrbila Wagnera dovoljnom municijom da zauzme Bahmut“.
Sjedinjene Američke Države procjenjuju da Wagner ima oko 50.000 vojnika koji se bore u Ukrajini, uključujući 10.000 boraca i 40.000 osuđenika koje je kompanija angažirala, a neimenovani američki zvaničnik je rekao da su gotovo polovica od 20.000 ruskih vojnika ubijenih u Ukrajini od decembra bili Wagnerovi vojnici u Bahmutu, piše dalje PBS.
Isto tako, SAD procjenjuju da Wagner troši 100-ak miliona dolara mjesečno u borbi. U decembru prošle godine Sjedinjene Američke Države su optužile Sjevernu Koreju za isporuku oružja, uključujući rakete i projektile, toj ruskoj kompaniji kršeći rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, stoji u analizi.
I BBC barata gotovo identičnim brojkama. Pozivajući se na dokumente britanskog Ministarstva odbrane, tvrdi da “Wagner gotovo sigurno sada zapovijeda s 50.000 boraca u Ukrajini i postao je ključna komponenta ukrajinske kampanje”.
Regruti dolaze iz ruskih zatvora
Organizacija je počela regrutirati veliki broj pripadnika prošle godine, jer je Rusija imala problema s pronalaženjem ljudi za regularnu vojsku. Prema američkom Vijeću za nacionalnu sigurnost, oko 80 posto njenih vojnika u Ukrajini povučeno je iz zatvora. Prije ruske invazije na Ukrajinu, smatra se da je Wagner grupa imala samo oko 5.000 boraca, piše BBC.
Britanski javni servis piše i kako su na početku djelovanja pripadnici Wagnera uglavnom bili iskusni bivši vojnici – mnogi od njih iz ruskih elitnih pukova i specijalnih snaga. Od tada su se mnoge stvari promijenile jer je grupa počela otvorenim pozivima privlačiti nove regrute.
“[Wagner] Otvoreno regrutira u ruskim gradovima, na jumbo plakatima, a u ruskim medijima ga nazivaju patriotskom organizacijom”, kaže dr. Samuel Ramani, iz think tanka Royal United Services Institute.
Jedna od važnih poluga ruske agresije
Objašnjavajući kolika bi mogla biti stvarna vojna sposobnost Wagnerovih jedinica, hrvatski kolumnista Vlado Vurušić navodi za primjer grad Bahmut i nemoć ruskih trupa da ovladaju gradskom jezgrom i cijelim područjem.
„Činjenica jeste da je Wagner jedna od važnih poluga ruske agresije na Ukrajinu. Kolika je njihova stvarna vojna sposobnost, obučenost i ostalo, teško je reći – pogotovo kada gledamo Bahmut. To je grad, zapravo gradić. U razmjerima kada gledamo Ukrajinu to nije veliki grad, imao je 70-ak tisuća stanovnika prije rata. Tamo je uglavnom angažiran Wagner, a borbe, znamo, traje skoro pa već godinu dana. Gradsko područje zapravo nije pod kontrolom tih trupa“, kjaže Vurušić.
Ono što, ipak, treba naglasiti kada su Wagnerove jedinice u pitanju, kaže Vurušić, jeste njihova struktura, jer su popunjene, što je poznato, regrutima po koje se išlo u zatvorske ustanove.
Prisutni na svim kriznim žarištima
„Govoriti o toj njihovoj posebnosti je upitno. Možda im ne treba davati neki veliki značaj, mada jeste naravno za Rusiju bitno to da uz sve kompromitirajuće stvari koriste plaćenike. Dobar dio, među njima, su ne samo ‘psi rata’ nego i kriminalci, silovatelji, ubojice, dileri droge, koji su vrbovani i kojima je obećana amnestija ako budu određeno vrijeme ratovali u Ukrajini“, kaže Vurušić.
Wagnerove jedinice, činjenica je, predstavljane su u javnosti kao elitne postrojbe, kaže Vurušić, kao što je i činjenica da su njeni pripadnici bili prisutni na gotovo svim kriznim žarištima u svijetu. Čak ni takvo iskustvo nije im pomoglo da naprave očekivani i najavljeni vojni rezultat u Bahmutu, koji uspijeva odolijevati napadima.
„Oni bi htjeli da se smatraju elitnim postrojbama, ali ako gledate da jedna postojba Wagnera koja ima toliko ljudi, toliko naoružanja, ima podršku armije i ruske države, na kraju krajeva, da ona u godinu dana ne može zauzeti jedan ‘obični gradić’ kao što je Bahmut, koji čak nema neku veliku stratešku važnost.
Ipak, Wagner je važan zato što je on produžena ruka Kremlja. Znamo da su ti vojnici bili u Siriji, da tih vojnika još ima u Africi, da ih ima u Etiopiji, u Čadu, Mozambiku, Centralnoafričkoj Republici. Ima ih u Venecueli i oni služe Kremlju za širenje ruskog utjecaja diljem svijeta. Na svim kriznim žarištima na svijetu imate njihovo prisustvo“, zaključuje Vurušić. (Jasmin Agić, Al Jazeera)
