Neprikosnoveni kralj vrijeđanja u Bosni i Hercegovini je Milorad Dodik. Kako se oko njega i njegove obitelji steže obruč međunarodnih sankcija, on dodatno gubi mjeru u ponašanju i izražavanju. Napadi su mu sve brutalniji, uvrede sve prizemnije. Čini se da je svojevrsni antiklimaks dostigao kada je nedavno visokog predstavnika nazvao smradom, a američkog ambasadora kretenom. I u uličnim prepirkama takav vokabular smatra se dnom dna i ljudi maksimalno zaziru od autora grubih riječi.
Dodik je usamljen u formama ekstremnog vrijeđanja, što ne znači da nam ostatak javnog, u prvom redu političkog života, puca od otmjenosti. Naprotiv, poplava dodikovštine evidentan je politički fenomen. Principom negativnog odabira, sve se više političara ugleda na ovaj loši primjer, umjesto da slijede neke globalne uzore političke otmjenosti i komunikacijske odmjerenosti. Posljednjih mjesec dana bilo je ovih antiprimjera i više nego što jedan mali, skučeni javni prostor može procesuirati. Recimo, Damir Mašić je izraelskoj ambasadorici, povodom njenog neprimjerenog upada u politički sistem i javni život Bosne i Hercegovine te pokušaja da odbrani višestruko suspektnog tajkuna Amira Grossa Kabirija, poručio: “Držite kera svezanog”. Izraelska ambasadorica je školski primjer nediplomatskog ponašanja, ali ovo je gore od svega što je ona poručila i napisala. Ko ne može uspostaviti kontrolu nad sopstvenim reakcijama i ne umije se izdići iznad jadnog bh. političkog izražaja, bolje bi mu bilo da šuti.
Sjedila sam za šporetom, kuhala sam…
Mnogi nositelji javnih funkcija u BiH nikada nisu istinski shvatili šta bi politika trebala biti. Ili bar nisu shvatili politiku kao vrhunsku vještinu, no su ostali na njenim uličarskim nizinama, oponašajući najgore verbalne uzore iz rečene oblasti. Polemika između ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića i bivše direktorice KCUS-a Sebije Izetbegović takođe spada u vrhunce neodmjerene komunikacije. Zavijanje sarme, nesnosne aluzije, obostrane optužbe nekad bliskih političkih saradnika više liče na kakav otužni, neuspjeli dijalog iz domaćeg sitcom repertoara nego na ozbiljnu razmjenu argumenata.
Političkoj sceni u Republici Srpskoj nikada nije nedostajalo uvredljivog materijala. Capo di tutti capi ondašnjih političara nije usamljen. I Sanja Vulić ističe se javnim porukama iz kojih bi teško bilo čak i metodom cijeđenja pod prešom izvući mililitar otmjenosti, dostojanstva, suzdržanosti, brigom da se druga strana ne nađe pogođenom. Kod Bošnjaka je slična situacija, pogotovo na nižim razinama, gdje i danas zveči uvreda pseto balijsko, koju je Haris Zahiragić uputio oponentu. Zahiragić se kasnije izvinio, ali uvreda je ostala kao egzemplar unutarbošnjačkog personalnog obračuna.
Dragan Čović, dobar primjer lošeg primjera
Na domaćoj političkoj sceni imamo zanimljiv fenomen. Najbliži i najvažniji saradnik Milorada Dodika je Dragan Čović. Iako duboko usklađeni na strateškom nivou, na taktičkom su radikalno različiti. Ne hvaleći mu doslovno nijedan drugi aspekt javnog djelovanja, moramo istaći da je on svojevrsni Dodikov antipod. Svom banjalučkom partneru prepustio je prljaviji dio posla – vrijeđanje do bola, omalovažavanje, svaku vrstu crnila i političkog krkanluka, a sebi je namijenio ulogu besprijekornog gospodina, koji pazi na svaku riječ. Uvrede su iz njega frcale samo dva puta: kad je Željko Komšić pobijedio prvi put i kada je Slobodan Praljak ispio ono. Ali to su bila dva antibljeska, Čović je brzo došao tobe i vratio se na staze podzemnog rada – prljave aspekte politike, osim Dodika, za njega obavlja armija uvredljivih novinara i artiljerijskih medija. Sve to čovjeku koji u biografiji ima sumnjivu ratnu prošlost i bogat korupcijski dosje, omogućava da se ponaša skoro pa besprijekorno. On čak može poslužiti kao dobar primjer lošeg primjera – autentično svjedočanstvo o tome šta se sve može postići uglađenim nastupom.
Muška agresivnost
Ljudi, a pogotovo muškarci, stoljećima su u komunikaciji bili neotesani, smatrajući da su razmetljivost i sila glavni alati za sticanje naklonosti okoline. Prva osoba koja je krenula da (nasilni) monolog pretvara u (demokratski) dijalog bio je, kažu, Sokrat. Budući biće mišljenja, nije bio zadovoljan ni demokratijom, pa je na kraju, da bi masama objasnio stvari, žrtvovao samog sebe, poručujući progoniteljima da “život koji sebe ne dovodi u pitanje nije vrijedan življenja”.
Kasnije se ljudski rod malo uljudio, a i suprotni maniri dobijaju na cijeni, pa se razvojem renesanse “na dvorovima Italije, Francuske i Engleske počinju otkrivati”, kako Theodore Zeldin tvrdi, “novi ideali ponašanja – uglađenost, ljubaznost, pristojnost, opća kultura i uvažavanje”.
To je razvilo dvije isprepletene ljudske grane: bonton, kao zbirku pravila namijenjenu svima koji su zainteresirani, i diplomatiju, specijaliziranu formu ponašanja i djelovanja rezerviranu za političku elitu. Razlika je minimalna, bonton je skup taktičkih odredbi koje šire ugodu i reguliraju odnose u užem zavičaju, a diplomatija je strateška disciplina u kojoj se uči kako nekoga zajebati bez ružnih i teških riječi. U pasivnim stočarsko-kladioničarskim krajevima nijedna od tih vještina nije na nekoj naročitoj cijeni. Postoje stotine viđenih ljudi iz kojih su politika i društvene mreže izvukle ono najgore. Moćni prostaci (i prostakinje, naravno, mada su u manjini), neotesani i nasilni, gospodare javnim prostorom i političkom scenom. Imamo dva regionalna gospodara nasilne i uvredljive komunikacije, Milorada Dodika i Zorana Milanovića, a njih slijede, čak i sa suprotnih ideoloških i političkih pozicija, hiljade morona po društvenim mrežama. Bertrand Russell savršeno je posložio glavne karakteristike građanskog svjetonazora, kome nije mrsko nek malo pročeprka pa će vidjeti da Bosna i Hercegovina kao društvo nepopravljivo kaska za generalnim odrednicama konstruktivnog i prihvatljivog postojanja. Divno je opsovati i tako liberalizirati sopstveni gnjev, problem se javlja kada to postane vladajući model mišljenja i kad nema izlaza iz dominantnog kruga. U postojećem poretku stvari uvreda je naša glavna identitetska referenca, izraz koji prevazilazi granice personalnog odnosa i naseljava simbolički prostor, ona postaje vodeća metafora tačno ovog vremena i tačno ove sredine. Koja decenijama njeguje ideale krkanluka misleći da joj je to kvalitet i nikako ne havizajući koliko je s takvim manirima inferiorna.
