Vladu u Tripoliju podržavaju Turska, Katar i Italija, pobunjeničku na istoku koju predvodi Halifa Haftar ima podršku Rusije, Egipta i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Sredinom jula ove godine, američka vojska optužila je Rusiju tvrdeći kako Moskva šalje dodatnu vojnu opremu svojim plaćenicima u Libiji, uključujući i u grad Sirte gdje je na pomolu velika bitka između istočnih Haftarovih LNA snaga i GNA snaga iz Tripolija. Sjedinjene Američke Države službeno nisu zauzeli stranu u ovom sukobu, ipak bliže su Tripoliju, možda ponajviše zbog ruske aktivnosti na drugoj strani. Diplomatske aktivnosti poduzima i Njemačka, te je ministar vanjskih poslova Heiko Josef Maas, 16. avgusta 2020. godine, nenajavljeno posjetio Tripoli. Maas je pri tome izjavio da svijet ne smije da se zavarava trenutnim “varljivim” mirom u Libiji i da treba naći način za okončanje sukoba. Njemačka pokušava da djeluje kao posrednik, a u januaru je u Berlinu održan samit o Libiji, kojem su prisustvovali Haftar i njegov protivnik, predsjednik Vlade nacionalne sloge Fayez Mustafa al-Sarraj (Fajez Saradž). Obje strane su se složile da poštuju embargo na oružje i pristali na primirje, ali sporazum je više puta prekršen. Dok je Maas bio u Tripoliju u isto vrijeme je i turski ministar obrane Hulusi Akar bio u Libiji kako bi “pratio aktivnosti” koje se sprovode u skladu s sporazumom postignutim između Turske i vlade u Tripoliju. Zvaničnik vlade u Tripoliju rekao je da je da je i katarski ministar odbrane Khalid Bin Mohamed Al Atiyah stigao u posjetu Libiji, dok se njemački ministar Maas ni sa jednim od njih zvanično nije susreo.
Libijski migrant: Stanje u Libiji je neizdržljivo i rat je u svim područjima
Iako stanje u Libiji nije u fokusu svjetske javnosti, sukobi su svakodnevni, osim sukoba zaraćenih strana, prisutni su unutarplemenski sukobi, te sukobi oružanih grupa koje kontrolišu pojedine dijelove države.
“Iza svih sukoba stoji nafta, prva podjela Libije je u osnovi zbog toga, jer su se strane sile okomile na libijsku naftu. Međutim, problem je i što unutar zaokruženih područja koje kontrolišu pobunjenici i vladine snage opet ima mnoštvo manjih sukoba između oružanih i kriminalnih grupa”, iznosi svoje viđenje situacije u Libiji Zakaria. On inače ima 28 godina i živio je u Bengaziju, navodi da je imao dobar život, naročito u periodu dok je Libijom vladao Gadafi, međutim već godinama traju borbe u i oko Bengazija. Osjećao se nesigurno u svom gradu i državi i kao većina mladih maštao je da pobjegne na zapad, te je 2018. godine napustio svoj dom. Zbog stalnih sukoba u Bengaziju, njegova porodica je takođe izbjegla u Egipat i trenutno su njegovi roditelji i brat smješteni u gradu Aleksandrija.
Stalni pokušaji ulaska u Hrvatsku i maltretiranja policije
Zakaria se već dvije godine nalazi u Bosni i Hercegovini, po zanimanju je moler, inače ima astmu i nosi mali inhalator koji mu olakšava disanje, trenutno boravi na području Sarajeva i ne spava u kampu, već po okolnim objektima kao što je željeznička stanica i sl. Prije tri sedmice su ga hrvatski policajci zatekli na teritoriji Hrvatske, te su ga vratili nazad u BiH. “Hrvatski policajci su mi oduzeli mobitel i 100 eura koje sam imao kod sebe, policajci su me tukli iako sam im pokazivao da imam astmu, te sam u grupi migranata prevezen do granice sa BiH.”
Prije toga Zakaria je vraćan nekoliko puta iz Hrvatske, ali je uspio dva puta da se domogne Slovenije, zadnji put prije dva mjeseca. “Prilikom našeg kretanja pratimo google maps i druge alate na internetu, tako sam i dospio do Slovenije i bio sam oko 20 km udaljen od Ljubljane kada me uhvatila policija. Proveo sam dva dana u zatvoru, gdje mi je policija uzela otiske prsta nakon čega su me vratili u Hrvatsku, a njihova policija me ponovo prebacila u BiH”, navodi Zakaria.
Nakon svakog neuspjelog pokušaja ulaska u Hrvatsku, policija mi oduzima dokumenta (ID card) koju nam izdaje IOM, tako da sam sada u fazi traženja novih dokumenata, nastavlja priču Zakaria. “Nedavno sam bio u Velikoj Kladuši, stanje je tamo dosta konfuzno i osjeća se nervoza među lokalnim stanovništvom, ali i među policajcima, pa sam se vratio u Sarajevo”, dodaje on.
Kriminal među migrantima i upotreba opojnih sredstava
Tokom dvije godina Zakaria je boravio u više kampova ili prihvatnih centara u BiH, te navodi da su u većini njih uslovi ispod minimalnog standarda, te da ima dosta slučajeva nasilja i kriminalnog ponašanja među migrantima. O tome koje grupe su najopasnije i sklone nasilju i kriminalu Zakaria kaže da ima prijatelje iz Tunisa i Maroka i dosta slično razmišljaju, a i pakistanci i afganistanci su dosta prijateljski raspoloženi. “Međutim, po mom iskustvu alžirci su okupljeni u grupe, otimaju mobitele i traže novac od drugih migranata. U nekoliko slučajeva sam bio svjedok da alžirci unose drogu u kampove (uglavnom marihuana), a konzumatori su često afganistanci, ali i drugi migranti.”
Po izjavi Zakaria ljudi u Bosni i Hercegovini pomažu migrantima i imaju empatije, ali Zakaria ipak nastavlja da sakuplja novac kako bi ponovo pokušao da se domogne Hrvatske i da ide dalje prema zapadu. “Ljudi na periferiji Sarajeva naplaćuju nam po 8 do 10 KM za prenoćište u sobama sa više kreveta, kada nemamo novca spavamo vani. Kad skupim nešto novca iznajmim sobu, okupam se i naspavam.”
Osim kriminala unutar migrantskih krugova, Zakaria navodi da su i migranti često meta napada policije ili ljudi koji se tako predstavljaju. “U nekoliko navrata kada sam išao od kampa u Hadžićima prema gradu, uglavnom idemo šumom, presreli su nas policajci u civilu na području Ilidže. Tako su se barem predstavili i pokazali su neke značke, te su odmah tražili novac. Kada sam rekao da nemam novca jedan od policajaca je izvadio manji “pendrek” i udario me više puta pitajući gdje mi je novac”, tvrdi Zakaria.
Na kraju Zakaria poručuje da želi doći do Njemačke, jer je čuo da su tamo moleri dobro plaćeni i da se migranti lako uklope u društvo, iako je već vidno iscrpljen i narušenog zdravlja, on kaže da neće odustati, jer je povratak u Libiju put u smrt, te da želi pomoći porodicu pošteno zarađujući na zapadu.
