Ne smije se zaboraviti da je čovjek kriv za neplansko širenje i nasilno uništavanje psa kao vrste. Potrovani psi u Gornjem Vakufu, iznakažena ženka kod Brčkog, zastrašujući azil u Prači, samo su neki od primjera

Bilo gdje, na bilo kojoj katedri žurnalistike na Balkanu, na prvom času gotovo svaki profesor će studentima reći kako nije vijest da je pas ujeo čovjeka, nego da je čovjek ujeo psa. I to bi trebala biti simplifikovana verzija onoga što zovemo vijest. Kako u BiH, tako i u svijetu. No, i to je daleko od istine. Kako se zahuktavaju predizborne kampanje, kako ponestaje materijala za podgrijavanje nacionalističkih strasti, tako se nedužni napušteni psi uvode u krvavu medijsku arenu kao krajnji zločinci-predatori, koji odjednom u hordama ujedaju i napadaju ljude. A to nije baš tako.

Često baš ti mediji paušalno govore kako stanovnici Bosne i Hercegovine vode “pasji život”. Ipak, na nesreću životinja, to je daleko od istine. Psi u BiH, kao i u većini država postjugoslovenskog prostora, oni neudomljeni, vode život ili logoraša ili za odstrel i mučenje nominovanog bića.

Kratak pregled zlostavljanja

Nažalost, zbog količine zlostavljanih i ubijenih životinja od strane pojedinaca, grupa ili čak polusistema, ovdje ćemo napraviti samo kratak pregled, jednu vrstu krokija anatomije zla, kratak serijal zlostavljanja koja su se desila u zadnje vrijeme, da bismo kasnije podrobnije pojasnili ljudske psihosocijalne faktore i reperkusije njihovog djelovanja na društvo, a koje su direktno uslovljene zlostavljanjem životinja.

– Psu na pijaci Arizona prije 15 dana odsjekli dvije šape, dvije noge i uši.

– U Gornjem Vakufu / Uskoplju, u mjestu Bililo, došlo je do masovnog planskog trovanja nezbrinutih pasa. Djeca su usljed šoka počela da vrište kada su vidjeli desetak pasa kako otrovana u najvećim mukama ugibaju na ulici koja vodi prema školi.

– Hladne i prljave prostorije. Izmet na svakom koraku. Krv po zidovima, na podu. I na kraju, leševi, desetine leševa… Azil Prača, logor za pse kod Sarajeva još uvijek radi.

Objašnjenja psiholoških devijacija

Prvi primjer govori o naizgled izolovanom incidentu najsadističkijeg mučenja životinje. Sve je tačno, osim fakta da je ovo izolovan primjer. Za ovakvu vrstu sadističkog akta, osim namjere, potrebno je bilo vrijeme, alat, izvjesno znanje i potpuno odsustvo empatije. Takođe, lako je zaključiti da je više aktera učestvovalo u ovoj vrsti morbidne operacije, da su na neki način, koliko god to perverzno zvučalo, timski i dobro organizovano radili kako bi bili polučeni “rezultati”. U ovom slučaju nema govora o samoodbrani, nema govora o afektaciji, jer afektacija je trenutna, impulsivna i nasumična. Ali, ima govora o pripremljenom, isplaniranom i realizovanom činu. Osim što se propisanim Kaznenim zakonom ovaj akt smatra krivičnim djelom u većini zemalja bivše Jugoslavije, pa i u Bosni i Hercegovini, u realnosti se, nažalost, ništa ne dešava. Počinioci nisu procesuirani, privedeni, ispitani niti kažnjeni. S druge strane, ako se držimo klasičnih obrazaca psihopatologije, socijalne patologije i psihijatrije, lako možemo naći i dati dijagnozu ovakvog patogenog ponašanja.

Rujana Jeger u odličnom istraživačkom radu “Što nasilje nad životinjama govori o nama” prepoznaje faktore psihosocijalnih poremećaja i argumentovano navodi sljedeće:

“Prisutnost nasilničkog ponašanja prema životinjama indikator je i dječjeg psihopatološkog razvoja u brojnim dijagnostičkim materijalima kojima se služe psiholozi i psihijatri kao što su Međunarodna klasifikacija bolesti, Američka klasifikacija psihičkih poremećaja ili Child Behavior Check List. Postoji čak i dijagnostički instrument CAAI – Children and Animals (Cruelty to Animals) Assessment Inventory, a u Američku klasifikaciju psihičkih poremećaja DSM–III-R je 1987. godine dodana fizička agresivnost prema životinjama kao jedan od indikatora poremećaja u ponašanju. Revidirana klasifikacija DSM-IV uključuje već i skupinu simptoma nazvanih ‘agresija prema ljudima i životinjama’ koji su indikatori poremećaja u ponašanju…”

Iščitavanjem teksta, može se naći jasna klasifikacija i katalogizacija od blažih poremećaja do ozbiljnih psihičkih oboljenja, koja su uslovljena ili izlaganjem promatranja mučenja životinja ili dovode do direktnog ubijanja i mučenja istih.

Prije prelaska na jedno posve drugo objašnjenje, bitno je naglasiti kako psihološke i psihologističke škole navode dva izuzetno važna faktora koja ljude pretvaraju u ubice-mrzitelje životinja.

Prvi je nedostatak učene empatije. Preciznije, po vladajućem obrascu socijalne psihologije čovjek se rađa s dozom empatije ili onog bazičnog Kantovog kategoričkog imperativa, pa ipak učenje u društvu, obitelji i školi daje mu neophodnu dozu pravila i regula po kojima nije dozvoljeno unižavati i psihofizički kažnjavati slabije, nemoćne i potrebite. Kao kućni ljubimci, slobodne ili radne životinje, i psi i mačke se itekako ubrajaju u kategoriju zaštićenih bića.

Drugi faktor je uočena tendencija prelaska s mučenja životinja na mučenje i ubijanje ljudi. To dakako nije pravilo, ali su zato masovne ubice po pravilu bile zlostavljači životinja.

U svom radu “Zlostavljanje životinja – pokazatelj poremećaja ličnosti, ali i poremećaja cjelokupnog društva. Zašto nam treba policija za zaštitu dobrobiti životinja?”, Dalida Kozlić eksplicitno kaže:

“Zlostavljanje životinja obično prethodi zlostavljanju ljudi, na taj način psihopate – sociopate žele da pokažu svoju nadmoć nad drugim živim bićem i da zadovolje svoje sadističke fantazije. Neki od najpoznatijih serijskih ubica: Ted Bundy, Jeffrey Dahmer, Richard Ramirez i mnogi drugi, bili su zlostavljači životinja, koji su najčešće u mladosti zlostavljali životinje, a zatim su postali serijske ubice…”

Kada psihologizacija nije dovoljna

Možda bi se u etiketiranju psiholoških devijacija i poremećaja i na taj način iskreiranom liku pojedinca i (ili) segmenata društva mogla sklopiti anamneza i dijagnoza sadističkog ponašanja prema životinjama, ali šta ako to nije dovoljno? Preciznije, šta ako to ponekad uopšte nije tačno?

Na nedavno održanoj tribini “Heroji i antiheroji” u Pančevu, u pomen Srđanu Aleksiću, a čija tema naizgled uopšte ne korespondira s ovom, istoričarka Branka Prpa podsjetila je prisutne na kategoriju zla kao takvog. Naime, Nirnberški sud je utvrdio kategoriju “zla po sebi i zla za sebe” upravo kako bi se izbjeglo poskliznuće i psihološko pravdanje nanošenja zla drugim živim bićima (NE SAMO LJUDIMA). Dakle, kategorija zla jasno kaže da se ne mogu amnestirati pojedinci ili grupe ljudi koje potpuno svjesno, hladnokrvno, planski i učinkovito provode mučenje i uništavanje drugih i drugačijih, koji su nemoćni.

Kada vidite ovaj prvi slučaj unakaženog psa s pijace Arizona, jasno vam je da se ponekad psihologizacijom umanjuje razmjera i namjera zločina i zločinca.

U drugom, pak, slučaju prisutno je nešto što odavno toksifikuje zajednice diljem Balkana i što zorno prikazuje zašto se na nivou lokalnih zajednica, prećutno, poluorganizovano ili čak organizovano vrši uništavanje čitavih čopora pasa. Dabome, čovjek je jednako kao i za sve ostalo kriv za stvaranje baš tih čopora. Ne smijemo zaboraviti da je pas prva pripitomljena i sistematski uzgajana životinjska vrsta. Ne smije se zaboraviti da je čovjek kriv za neplansko širenje, odmetanje i na koncu nasilno uništavanje psa kao vrste. Konkretno, potrovani psi u Gornjem Vakufu nisu došli iz nekakvih šuma, niti su pokazivali predatorsko ponašanje. Ne. Čovjek – konkretno lokalna zajednica nije uradila ništa da se životinje sterilišu i čipuju. I tako je na čitavoj teritoriji Balkana.

Pa je onda trauma djece koja pored škole gledaju leševe životinja neizbježna i u gore navedenoj katalogizaciji zavedena kao okidač za psihološke poremećaje.

Ono što imamo u tzv. azilu za pse u Prači je klasični koncentracioni logor, a istorija će sve nas nepripremljene dobrano prodrmati za sistematsko i sistemsko ubijanje i zlostavljanje životinja, kao krajnji anticivilizacijski akt.

Psi na društvenim mrežama

Ovdje će biti naveden jedan primjer i reakcije ljudi koji kroz komentare na društvenim mrežama zapravo još dublje guraju u neku vrstu potpunog trijebljenja kako canisa familiarisa, tako i samih sebe.

– Sudski policajac iz službenog pištolja pucao u psa.

Na osnovu poluprovjerene informacije, novinari su napravili tekst u kome je policajac u nužnoj odbrani morao ustrijeliti psa. Naknadno se dalo ustanoviti da je ovo daleko od istine, te da je isti po službenoj dužnosti, sve i da se pokušaj napada desio, morao pucati prvo u vazduh kako bi upozorenjem zaštitio sebe, a nakon toga, bio je dužan sastaviti zapisnik o ovom slučaju. Naravno, ili nažalost, ništa od toga nije se desilo.

No, akcenat je na druge dvije stvari. Pojavile su se dvije grupe ljudi, gotovo dva protivnička tabora, koji ustrajavaju u svojim greškama.

Prvi kažu kako im je dosta pasa lutalica, kako ih treba sve “potamaniti” i kako treba isto tako postupiti i sa “zoofilima” (ovdje se misli na ljude koji štite životinje na bilo koji način). Dabome da je ovo najublaženija varijanta svih mogućih “sočnih opisa”, koji se opet mogu podvesti pod jednu od kategorija psihičkih poremećaja, oboljenja ili manifestacije zla.

No, ono što brine jeste potpuno ista reakcija ostrašćenih ljudi na vijest o ubijenom ili iznakaženom psu. Veliki broj pojedinaca, koji se izdaju za zaštitnike životinja, u komentarima prijeti da će sjeći udove osobama koje su zlostavljači, da će uzvratiti istom mjerom… Ovo ne samo da je osvetnički, nezakonito, kontraproduktivno i necivilizacijski, nego otvara iznova i iznova manevarski prostor pravdanja zlostavljača, koji se uvijek mogu pozvati na mržnju prema “zoofilima”, kako ih oni nazivaju.

Kako god, pseći život na društvenim mrežama je poprilično crno-bijel. Postoje grupe i pojedinci koji svojim radom, preventivom i udomljavanjem životinja zaista nešto rade na terenu. S druge strane, ljudi opterećeni predrasudama, balkanskim arhetipijama i nebrigom društva, pse, pogotovo pse lutalice, doživljavaju kao pošast koju treba eliminisati. Mediji, osim časnih izuzetaka, samo u narativu prenose vijesti ili o egzekucijama životinja ili o “problemu pasa lutalica”.

Koliki je ovo problem, svjedoči i nepostojanje bilo kakvog registra pasa lutalica, pa prema (polu)provjerenim informacijama, samo na teritoriji Kantona Sarajevo ima između 15.000 i 20.000 pasa lutalica, od kojih je 62% bolesno.

Za sve je kriva ljudska rasa. I da, problem pasa lutalica je na Balkanu najizraženiji. Da nije tako, ne bi ni bilo filma Pasji život – sarajevske lutalice, koji je prikazan pred EU parlamentarcima u Bruxellesu.

Odgledajte film (ako možete), ne biste li shvatili koliki smo problem napravili sebi i, kako to cinično zvuči, svom najboljem prijatelju – psu.