Ne trebamo više treninge – znamo šta trebamo činiti
Bila sam dijete, 24 ili 25 mi je bilo, šetajući avenijom Chicago Michigan, na putu prema autobusu kada mi se muškarac duplo stariji od mene ispriječio na put. Bio je obučen u uniformu biznis elite i držao je identifikacijsku ispravu jedne kulturne ustanove, kao da je to moglo opravdati ono što je kasnije rekao.
Nagnuo se prema meni kako bih što bolje čula njegove proste prijedloge uprkos popodnevnoj gužvi. „Pet stotina dolara za pola sata“, rekao je. „Ja sam vrlo bogat čovjek.“
Tijekom godina bilo je drugih, više osobnijih uvreda takve vrste, dobro poznatih ženama u redakcijama – od gradskih urednika, zahtjevi izvora u sred intervjua, nepozvane masaže ramena glavnog urednika. Gledajući unatrag, vidim da je predviđanje i odbijanje kolega predatora, bila vještina žena novinarki moje generacije koje su to postigle u hodu, kao i vještine poput kako napisati lid ili dekodirati zapise o vlasništvu. Ali na putu ka autobusu te večeri – iscrpljenoj od radnog dana, opterećenoj s novinama i spisima – stranac me podučio granicama mašte. Izopačenost je vrebala iza nevidljivih uglova, snaga uboda a da vas nije ni dodirnuo.
Razlog zašto žene tako lako vjeruju u lavinu optužbi o maltretiranju i seksualnom uznemiravanju je da su većina nas nerado član sestrinstva. Ne trebamo pretrpjeti najgore kako bismo vidjeli da muškarci mogu nekažnjeno zlostavljati. I nije slučajno da naša industrija – zlostavljači nedavno srušeni na National Public Radio, CBS, Fox, NBC, The New Republic, i drugdje – zapošljava tako malo žena na značajnijim pozicijama. Ispravka nije u treninzima o seksualnom napastvovanju nego da ima što više ljudi na vodećim pozicijama koji već znaju bolje.
Nedavno sam gledala agitovanje u redakciji Chicago Tribunea kada urednik traži novinara koji će pripremiti nadolazeću priču. Iskusna novinarka koja je usput bila i trudna prijavila se dragovoljno. „Zaboravi“ izvikao se. „Dotad ćeš biti stremena.“ I samo tako, pred desetinama kolega stariji urednik obezvrijedio je ženu do karikature beskorisne žene koja samo rađa djecu.
Izgovorene riječi došle su do Ellen Soeteber, koja je čula i gore stvari u svojoj dugogodišnjoj novinarskoj karijeri. Ali na taj dan, prva ženska urednica vijesti bila je u poziciji da poduzme nešto. Zauzela je stakleni ured, gdje nisam bila jedina koja je svjedočila njezinom pravednom ukoru uvredljivog urednika. Kakve god su sankcije uslijedile bile su manje važne od osjećaja da se nešto pomaknulo u našem kutku Tribunea. Ellen je bila zabavna i svirepa te najbolja iz stare škole Chicagoa. Rutinski seksizam, koji je duga tradicija u redakcijama, više nije bio domaći u njezinoj nazočnosti.
Naslijedila sam Ellen kao urednicu vijesti te nekoliko godina kasnije bila i urednica novina, kada mi je kolega predao anoniman mail. Kako će mnogi novinari kasnije prepričavati, bio je to mail od žene koja je optužila Boba Greenea – popularnog kolumnistu Tribunea, najprodavanijeg autora, i jednog od najčešće prenošenih nacionalnih autora – za nedolično seksualno ponašanje od deceniju ranije. Kao tinejdžerka, morala je doći u novine kako bi intervjuirala Greenea za srednjoškolski novinarski projekt, sastanak o kojem je on napisao kolumnu. Kasnije ju je pozvao na večeru, a zatim u hotel. Kada ga je kontaktirala nekoliko godina poslije da pričaju o tim susretima, istaknuti novinar Tribunea ju je prijavio FBI-u.
Nikada javno nismo objavili tko je ta žena i ja sam još uvijek vezana za povjerljivost razgovora koji sam vodila s njom. No, kao i što je pisalo u opsežnom izvještaju, nakon istrage prihvatila sam Greeneovu ostavku, zatim napisala obavijest za javnost koja je bila na prvoj stranici Tribunea. Njegovo ponašanje „je ozbiljno kršenje etičkih novnarskih standarda Tribunea“, pisalo je u jednom dijelu. „Izražavamo duboko žaljenje zbog ponašanja, zbog njegovog utjecaja na mladu ženu i utjecaja koje je ovo otkriće ostavilo na povjerenje naših čitatelja u Greenea i novine.“
Greene je poslao izjavu u Associated Press pozivajući se na „nesmotrenost u mom životu na koju nisam ponosan. Žao mi je ako sam bilo koga iznevjerio.“
Bivši urednik The New Republica nedavno je izjavio da nije reagirao na optužbe zlostavljanja koje su izrečene protiv književnog urednika Leona Wieseltiera zato što je bilo „krajnje neugodno“ s mogućnošću sukobljavanjem. Istina je da je suočavanje kolega s potencijalnim optužbama koje mijenjaju karijeru gorka dužnost, ono na šta ja mislim jesu razgovori sa ožalošćenim optužiocima. Kako ćemo pogledati žene čije optužbe bi zakopali ili ublažili? Koliko je onda duboka ta neugodnost? Jedan izvršni direktor je rekao da iznađem način da discipliniram Greenea ali da mu dozvolim da nastavi pisati svoje unosne kolumne. Dugogodišnji čitatelji, kazao je on, podržavaju njegov prijedlog i nedostaju im Greeneove kolumne te se pitaju mogu li ga tajno zaposliti da piše pod pseudonimom.
Snažne kulturne struje za spas zlostavljača možda slabe, zajedno s bratstvom koje je i postojalo da podržava zlostavljače i da bi diskreditiralo žene koje se žale. Ali dugogodišnje iskustvo nam govori da je napredak rijetko prava linija, i da već odjekuju udaljena zvona zazora. U nedavno objavljenom članku newyorškog magazina The Cut autorica Rebecca Traister citirala je komentar suosjećanja za Marka Halperina, kojeg je MSNBC otpustio zbog seksualnog uznemiravanja podređenih žena. „Koliko puta možete ubiti muškarca?“ pitao je komentator.
„Snažni bijeli muškarac gubi posao, to je smrt“, napisao je Traister „i nemojte se začuditi kada žene završe sa kaznom za ubojstva.“
Godinu dana nakon što je napustio Tribune, magazin Esquire, gdje je Greene bio redovni suradnik, objavio je dugi, žalosni portret kolumniste. Pisac Bill Zehme nazvao je Greeneov pad „srce grčke tragedije“. On je oplakivao Greeneov „izgubljeni glas“. Rekao je da je Greene „ubijen na samo jednoj strani svoje publikacije“.
Zehme je napisao da intervjuirajući Greenea za projekt u katoličkoj školi – intervju na koji su je roditelji doveli – tinejdžerka je „izabrala njega za svoj plijen“.
Članak u Esquireu osvojio je 2004. nagradu National Magazine Award za najbolje pisanje o profilima ljudi.
Ellen Soeteber je umrla prošle godine i, iako nikada nije bilo sigurno pretpostaviti kako će reagirati, mislim da bi se divila upornom izvještavanju koji je nacionalnu pažnju fokusirao na zlostavljanje i iskorištavanje, uključujući i našu redakciju – možda ponajviše u našoj redakciji. Novinarstvo, alat koji koristimo da bismo pratili moćnike, jednako je korisno kada smo moćni mi.
Bilo bi pogrešno sjećati se Ellen, ili drugih koji su se suprotstavili mizoginiji u novinarstvu, kao samo one koji su se suprotstavili protiv nečega. Bila sam u redakciji kada se jedan od njezinih zamjenika prilikom ocjenjivanja pripravnika, naslonio na stolicu i rekao „Izgleda kao žena mnogih ukusa“. Ne znam šta je njezin nadređeni napravio od Ellenine trenutne, gnjevne primjedbe, ali svjedočiti ženi koja je nepokolebljivo komandovala, za mene je bila snažna lekcija iz menadžmenta – lekcija stajanja uz nešto i #MeToo svaki menadžer u redakciji trebao bi težiti tome. Nije pobijedila uznemiravanje, nisam ni ja, ali je postavila nove standarde koji su sve nas obavezali.
Kćerka me nedavno pitala smatram li da žene šefice češće čuju glasove zlostavljanih i poduzimaju potrebne akcije za discipliniranje napadača na radnom mjestu. Imala sam odgovor ali sam tražila njezin. Promislila je na trenutak i dala pametniji odgovor, onaj koji omogućuje bilo kome da bude saveznik.
„Izgubimo te glasove na dnu“, rekla je ona „kada nema nikoga tko bi ih podržao na vrhu“.
