Satira i stvarnost nikada se ranije nisu ovako skladno ispreplitali. Nikada nije bilo više portala, a medijska i novinarska pismenost nikada nisu bili upitniji

Vjerovatno je mnogo onih koji su prije nekoliko dana, nakon što su pročitali da se vijećnik SDA podvrgnuo poligrafu da bi dokazao da ne radi protiv svoje stranke, pomislili da se radi o sadržaju satiričnog karaktera. Međutim, vijest je bila itekako ozbiljna i Toni Vukadin, član SDA i vijećnik u gradskom vijeću Sarajeva, zaista se odlučio na poligrafsko ispitivanje jer su ga optuživali da svojim djelovanjem šteti stranci kojoj pripada. Nakon što je poligraf “dokazao” da su optužbe bile neosnovane, Vukadin je odlučio da njegove rezultate podijeli s javnošću na svom Facebook profilu, odakle ga je prenijela većina portala.

Ovdje trebamo malo zastati da bismo obuhvatili sve implikacije ovog čina…. Dakle, u BiH postoji čovjek izabran od svoje stranke i glasača koji se najozbiljnije poligrafski testira da bi javnosti i stranci pokazao da je nevin. Na stranu sada poligraf koji se u takve svrhe više ne koristi jer se pokazao nepouzdanim, sam taj čin bi se bez ikakve sumnje mogao proglasiti vrhunskim satiričko-političkim performansom da mu je to bio cilj. Ali nije, i čovjek koji mu se podvrgao nije ni komičar ni performativni umjetnik, nego političar.

Nadrealna zemlja

Odavno je opće mjesto da je BiH nadrealna zemlja puna apsurda i da stvarnost kojoj svjedočimo nadmašuje imaginaciju. Mediji su pri tome prenosnici, ali i kreatori takve realnosti i vijest o poligrafu je  samo jedan primjer medijskih nadrealizama koji su gotovo svakodnevni. Ne trebamo ni istraživati ni biti medijski eksperti a da se odmah ne sjetimo primjera poput otvaranja trotoara ispred Predsjedništva, predizbornog obećanja o 100.000 radnih mjesta, odbrane doktorskih disertacija visokih političkih dužnosnika u zatvoru, ili na fakultetima koje su sami osnovali, neuvođenja avionskih linija jer bi od toga imali koristi samo putnici, itd. Primjeri su bezbrojni i stoga nije čudno što vode određenom fenomenu – postajemo neosjetljivi na satiru, oštrica za nju nam je skoro već otupjela i sve teže je razlikujemo od stvarnosti.

Ali i pored toga, u BiH i regiji danas postoji više satiričnih portala. Pionir predstavlja srbijanski Njuz.net, koji je osnovan 2010. i koji je i najpopularniji, ali izdvojilo se i nekoliko domaćih portala: Šatro.info, Karakter, Satiranje… koji su već postali prepoznatljivi među čitateljima. Ono što na njima plijeni pažnju na prvu, naslovi su satiričnih članaka koji bi veoma lako, i s obzirom na realnost koju živimo, mogli biti i stvarni. Takav je, naprimjer, Košarkaški savez BiH iz medija saznao ko je Razija Mujanović, što je, s obzirom na nedavna dešavanja i kritike, jedna skoro tačna dijagnoza i ne sadrži veliki humorni element. Češći su pak članci u kojima se humorističkim pretjerivanjima, hiperbolom, ironijom, sarkazmom i drugim stilskim sredstvima kojima se satira inače služi, nastoje da naglase apsurdi određene društvene pojave, pitanja ili prakse.

Svakodnevna inspiracija

Dobar izvor inspiracije su svakako jezička pitanja i pitanja obrazovanja: Sarajevo: U školama između bosanskog, srpskog i hrvatskog, 87% roditelja odabralo njemački kao maternji; U sarajevskim školama uskoro odvojena nastava za dešnjake i ljevake; Policija ispituje koje je nacionalnosti zmija u OŠ Musa Ćazim Ćatić; Kanton  Sarajevo rješava problem: Vršnjačko nasilje prebacujemo u sportsku disciplinu; Općina Kiseljak: bošnjačka djeca da nose zelene trake oko ruke zbog raspoznavanja; Studenti na UNZE će moći izlaziti na ispit svakog drugog utorka; Studenti na UNSA će umjesto seminarskih radova pisati otvorena pisma političarima… Ko god iole prati stanje s obrazovanjem u BiH, zna da ovako postavljene stvari gotovo da odgovaraju stvarnosti. Pitanje imenovanja jezika, postojanje lektora za tri varijante jednog jezika u Predsjedništvu, dvije škole pod jednim krovom i odvajanja učenika po krvnim zrncima, uvođenje džume i drugih vjerskih obreda u školske ustanove te utjecaj kleropolitičkog na školske menadžmente uobičajena su stvar i dugogodišnja praksa. Smisao ovako postavljenih naslova i tekstova na satiričnim portalima nije toliko u pretjerivanju i uviđanju krajnjeg rezultata koje bi takve prakse mogle imati, nego u akcentiranju i ukazivanju na besmisao nečega što već postoji i njegovom vađenju iz konteksta. Recimo da se prije radi o stanovitom otrežnjenu uz pomoć humora koje vodi svojevrsnom olakšanju zbog takvog načina percipiranja realnosti koju živimo.

Kao i na drugim portalima, i na ovim ima članaka različite kvalitete i stepena duhovitosti i neki su zaista urnebesno smiješni i efektni te zaslužuju da se izdvoje: Desno krilo aviona Bh Airlines u Njemačkoj radi kao njegovatelj; Vijesti iz budućnosti: Vijeće ministara u blokadi zbog neslaganja o početku sukoba iz prošlog milenija; Autoceste FBiH: Autoput kroz Hercegovinu će biti nevidljiv; Ravnogorski pokret zavidi islamskim ekstremistima na međunarodnoj promociji; U Topsu pronađena riđa dlaka, pronađen odgovorni radnik!… U svakom slučaju, ovi portali zaslužuju preporuke za čitanje i služe kao estetsko-satirično-moralni korektiv realnosti na koju referiraju.

A zbog sličnosti stvarnosti i satire koju smo istakli, logično je da se desi da čitatelji povjeruju da je neki satiričan članak ozbiljan, ili da neki portal prenese isti kao da je ozbiljan. To se redovno dešava i to ne samo u BiH nego i u ostatku svijeta. Tako su mnogi čitatelji u BiH povjerovali, naprimjer, da je tačan članak KCUS najavio da hitna pomoć neće raditi za vrijeme džume, koji je nastao na portalu Šatro.info i koji su prenijeli drugi mediji. U mnogim zdravstvenim institucijama i javnim institucijama u BiH, uobičajena praksa je da se za vrijeme džume petkom napuštaju radna mjesta i za to niko ne odgovara.

Srbin ubio ajkulu

Na portalu etrafika su nas još prije tri godine podsjetili na primjere u kojima su “pali” čak i najveći svjetski mediji, ne uspjevši dokučiti da je vijest satiričnog karaktera. Tako su u vijest s portala Njuz.net da je Srbin ubio ajkulu povjerovali i u The New York Postu i u ruskim medijima u kojim su čak pravili naučne priloge, pokušavši objasniti kako je moguće čovjeku od 80 kg da ubije ajkulu. U Kini su povjerovali u vijest iz američkog satiričnog magazina The Onion da je sjevernokineski lider Kim Jong proglašen za najseksi muškarca na svijetu, dok je jedan američki republikanski kongresmen podijelio vijest iz istog magazina da se otvara klinika za prekid trudnoće “Abortuspleks” koja će sadržavati kafiće, restorane i kina. Slični primjeri se vežu i za najveće kakav je, recimo, The Washington Post.

S obzirom na medijsku sadašnjost i blisku budućnost, eru Trumpa i fake news, logično je pretpostaviti da će ovakvih primjera samo biti više. Stvarnost i satira će se preklapati, a čitateljima i novinarima će biti sve teže da ih razdvoje. Možemo reći da to predstavlja jedan od društvenih fenomena koji živimo. Naime, s jedne strane imamo veliki broj satiričnih portala, veći nego ikada do sada, a s druge strane imamo veliki broj ljudi koji satiru ne prepoznaju. To se može djelimično uporediti i s postojanjem velikog broja medija i internetskih portala – nikad ih nije bilo više, a nikad medijska i novinarska pismenost nisu bile manje, a standardi niži u etičko-estetskom smislu. Međutim, nije jedini razlog što u ovom vremenu postoji nesklonost satiri taj što ljudi ne prepoznaju njena izražajna sredstva i što su postali neosjetljivi na ironiju i sarkazam. Bitni razlozi se kriju i u fundamentalističkim i u totalitarističkim strujama koje svako malo “bljesnu” i tamo gdje se smatralo da ih više nema. Podsjetimo se samo napada na Charlie Hebdo koji se desio prije dvije godine i vjerskih fundamentalista koji su to uradili jer ne trpe nikakav vid ismijavanja na vjerskoj osnovi. Agresivna teistička društva, kao i svaka druga totalitaristička, satiru isključuju, pogotovo onu koja cilja na neke vjerske dogme.

Bosanskohercegovačko društvo je također društvo vulgarnog i agresivnog teizma. Dovoljno se prisjetiti samo najnovijih primjera i uvreda svekolikog čitateljstva nakon što su portali podijelili vijest o ateističkoj sahrani pjevačice Donne Ares. Određeni portali s vjerskim predznacima također njeguju uredničke politike netolerancije, govora mržnje i vole koristiti pojmove islamofobije i blasfemije. A satira kao izražajno sredstvo koje ne trpi sveto, nikako ne ide zajedno s njima i zato je oni isključuju i svaka satira vjerskih pojmova, kakav god cilj imala, unaprijed je bogohulna i zabranjena.

Zato nije na odmet spomenuti i dojam da od svih oblasti koje se u BiH “satirišu”, religiji pripada najmanje mjesta i na satiričnim portalima gotovo da nema vjerske satire. Da li to znači da je u BiH teistička diktatura koju svakodnevno živimo u tolikoj mjeri moćna i sveobuhvatna da se nje ne oslobađamo ni na mjestima na kojima bi se to očekivalo? Nadu bude neoficijelne stranice satiričnog karaktera na Facebooku i drugim socijalnim medijima, iako su autori zaštićeni anonimnošću.

Bilo kako bilo, satirične portale treba čitati i to ponekad čak i prije onih “ozbiljnih i informativnih”. Satirični portali nam mogu služiti kao svojevrsni medijski lijek, terapija u suočavanju sa svakodnevnim medijskim beznađem i crnilom.