Kao što je od davnina poznato, izbori su u Bosni i Hercegovini ozbiljna privredna i infrastrukturna djelatnost. Koliko se samo položi kilometara falš asfalta, koliko se otvori novih liftova i ekoloških kontejnera, koliko se košarkaških lopti u načelničkom zanosu podijeli po osnovnim i srednjim školama i koliko se u pogon pusti predizbornih obećanja svake dvije godine, u ranu jesen, to bi bilo previše i za razvijene zapadnoevropske demokratije, a kamoli za jednu ubogu zemlju geopolitički stiješnjenu između Srbije i Hrvatske.
Izbori su ovdje također i veliki antiekološki događaj. I u doslovnom i metaforičkom smislu, jer ulice su nam sad zakrčene zguljenim plakatima, haustori bačenim afišama, a medijski prostor ciljanim bijesom i proplamsajima originalne bosanskohercegovačke mržnje koju jednog dalekog dana u budućnosti, kada budemo ulazili u Evropsku uniju, valja autorski zaštititi kao što normalne zemlje zaštićuju pasmine pasa, sorte vina ili vrste nama otetog ćevapa.
Deficit pameti
Izbori su uvijek i vrijeme komentatora. Teško je nafatati toliko analitičara kolike su potrebe televizijskih stanica za njima. U malim zemljama tradicionalno nedostaje mudrih, smirenih glava, pa je medijima ostalo da već decenijama recikliraju dvadesetak ili u najboljem slučaju tridesetak istih intelektualnih i akademskih profila. Niti je do medija, niti do rečenih osoba, to što imamo manjak novih lica malo je ozbiljniji kvar, nešto dublje u sistemu.
Nakon izbora, jedna nova i jedna stara priča. Nova je da su svi pobjednici zbog nečega bili depresivni. Od Željka Komšića, preko Milorada Dodika i Željke Cvijanović, do Dragana Čovića, niko iskrene radosti nije mogao iscijediti ni za lijeka. S druge strane, poraženi su blistali. Od moralnih pobjednika u ovoj se zemlji više ne da živjeti. Branislav Borenović i Jelena Trivić slavlje su prenijeli na ulice, a Bakir Izetbegović nije baš slavio, ali je ubjeđivao prisutne da je i on sa svojom strankom apsolutni pobjednik izbora, iako je nekoliko minuta ranije poražen od Denisa Bećirovića. Koji je, nakon svega, imao možda najbolji trenutak karijere, pobjednički govor koji je bio tačno onakav kakav treba da bude, odmjeren i bez trijumfalizma, jer zna šta ga čeka. Nasuprot Bećirovićevog, pobjednički govor Željke Cvijanović bio je još jedan prilog anticivilizacijskom ponašanju političara iz Republike Srpske. Tradicionalno tmuran i svađalački (“Baš nas briga ko je pobijedio tamo”), valja ga pamtiti radi budućih analiza, a gora od pokisle Cvijanovićke bila je samo Jelena Trivić, koja je kao izdanak mladih generacija, dok je još mislila da je nova predsjednica, u noći lažnog trijumfa dva puta spomenula Jasenovac. Pa to više ni Dodik ne radi.
Ko je sve propao
Savez za bolju budućnost očekivano je poražen. Ono što je mnoge iznenadilo jest da s njima zajedno nije propao i DF, ali izgleda da su nešto od Radončićevih glasova pokupili Komšićevi puleni. Odavno rahmetli Stranka za Bosnu i Hercegovinu digla se na krilima novog predsjednika, starog SDA vuka. Ono što razočarava je relativno nedovoljan skor Naše stranke, koja iza sebe ima možda dvije najbolje godine političkog djelovanja (ne hvaleći im Mostara). Izuzimajući sarajevsku Općinu Centar, glasači to nisu znali prepoznati. Više se očekivalo i od Dine Konakovića. Mada je priča o tek četiri godine postojanja dobar argument (tako su nekada govorili i u SBB-u), činjenica je da su prvo on, a potom i posmatrači očekivali više. SDP dobar rezultat najviše ima zahvaliti agilnom Saši Magazinoviću.
Sarajevsko naselje Švrakino Selo hametice je glasalo za Borjanu Krišto. Više desetina glasača u svakom hercegovačkom gradiću dalo je glas Željku Komšiću. Ako pitate gdje je nestala građanska Bosna i Hercegovina, eto dokaza da nije nestala, šćućurila se u tih nekoliko stotina neposlušnih dušica. Oni su zametak neke nove, normalne i uspješne Bosne i Hercegovine, i, ako Bog da, za kojih 130-140 godina svi ćemo uživati plodove onoga što su ti ljudi danas posijali.
U međuvremenu, najviše razloga za slavlje (iako se radost ne vidi na njihovim čehrama) imaju Dragan Čović i Milorad Dodik, a kad slave njih dvojica, slavi i Vladimir Putin, u to nema sumnje. Hoće li se sad ostvariti Čovićev vapaj za više ruskog uticaja u Bosni i Hercegovini, vidjet će se vrlo brzo.
U ovdašnjem medijskom prostoru, kada god opozicija loše prođe, a tradicionalno prolazi loše, pojave se teorije da su glasači kaznili njene propuste i to što previše liči na ove s vlasti. U redu bi takvo posmatranje bilo kada bi glasači s istim entuzijazmom kažnjavali i samu vlast, što je rijedak slučaj. Nakon izbora, nikakve poruke narodu i građanima nisu potrebne, ali SDA, HDZ i SNSD zaslužuju čestitku: halal vam bio svaki dinar koji ste do sada otuđili i koji ćete smandrljati u budućnosti. Vama su to vaši narodi omogućili.
