Ako ima nešto što je neupitno pozitivno u odigravanju proteklog Mundijala u neobičnom jesenjem terminu, to je činjenica da će do sljedećeg Svjetskog prvenstva u nogometu čekanje biti nikad kraće – svega tri i po godine. Preciznije, pretpostavimo li da će se prva utakmica prvenstva u Sjevernoj Americi 2026. godine odigrati u uobičajenom terminu drugog vikenda u junu, od nje nas dijeli 1.269 dana, odnosno u opsadama izraženo, skoro tačno jedna i po opsada Lenjingrada ili nešto manje od jedne opsade Sarajeva.

Nema tog nogometnog fana koji neće reći kako je uobičajeni razmak od četiri godine između dva FIFA-ina turnira predug za čekanje, pogotovo pod svježim dojmom kojeg je ostavilo tek završeno prvenstvo u Kataru. U prošlih nekoliko sedmica smo vidjeli odlične utakmice, vrhunac karijere vjerovatno najboljeg nogometaša kojeg je dosad svijet vidio, neočekivane neuspjehe velesila Belgije, Njemačke, Španije i Brazila, sportsku bajku Maroka, potvrdu Hrvatske kao nogometne sile, prvu žensku sudačku trojku, kao i nezaboravno finale sa het-trikom Kyliana Mbappea.

Ah, da… ljubitelji nogometa sa nešto boljom memorijom će se kao kroz maglu sjetiti i kako je ovo prvenstvo obilježeno i nizom kontroverzi koje su već sa prvim sudačkim zviždukom pale u drugi plan. Te kontroverze su se u prvom redu odnosile na tretman stranih radnika u Kataru, zatim prava žena i LGBT populacije u toj zemlji, kao i na samu odluku FIFA-e da organizaciju prvenstva povjeri državi bez adekvatne nogometne infrastrukture i tradicije, veličine Bosanske Krajine, koja teško da može ugostiti očekivane milione navijača.

Salve optužbi

Nekim slučajem, već sam izraz „prvenstvo u Kataru“ na našem jeziku zvuči kao neko takmičenje u želučanim tegobama, što poprilično tačno opisuje osjećaj sa kojim je svjetska javnost dočekala odabir FIFA-e kad je riječ o domaćinstvu prvenstva 2022. godine. Naime, nakon što je tadašnji predsjednik FIFA-e Sepp Blatter izvukao kovertu na kojoj je pisalo „QATAR“ počele su salve optužbi za korupciju i nepoštovanje ljudskih prava usmjerene ka rukovodstvu svjetske nogometne organizacije, koja – ruku na srce – nikad nije bila naročito poznata kao neki uzor transparentnosti i etičnosti.

Televizijska zvijezda John Oliver opisuje FIFA-u kao „kartelu sličnu bandu probisvijeta i raznolikih kriminalaca koja tu i tamo organizira neke nogometne utakmice“ i, uistinu, dobar dio historije svjetskih prvenstava je pravi almanah povlađivanja korumpiranim vladama i autokratskim režimima. Možda naša generacija nije svjedočila tome kako je FIFA prvi Mundijal na tlu Europe dodijelila Mussolinijevoj fašističkoj Italiji, možda se ne sjećamo ni da je 1978. domaćin prvenstva bila argentinska vojna hunta koja ga je iskoristila kao sredstvo vlastite međunarodne legitimacije, ali nam je svima bar svježe sjećanje na 2018. godinu i tetošenje Vladimira Putina negdje na sredini njegovog zaleta od aneksije Krima ka potpunoj agresiji na Ukrajinu.

Od svog nastanka, FIFA ima slabost prema režimima i vlastima koje ne krasi pretjerana briga za transparentnost i odgovornost kad je riječ o utrošku sredstava, sve dok zauzvrat mogu dobiti promociju i legitimaciju na međunarodnoj sceni. Ljudska prava, zdravlje i sigurnost građana tu već po pravilu padaju u drugi plan. Očit primjer toga je Brazil, koji je imao striktan zakon o zabrani alkohola na stadionima zbog velike smrtnosti na tribinama. Pod FIFA-inim ultimatumom, brazilske vlasti su uoči prvenstva 2014. godine donijele „Budweiser zakon“ kojim je alkohol ponovo dopušten, bez obzira na loša iskustva domaćih vlasti. Uz to, preko poreskih olakšica je FIFA od brazilske sirotinje na poklon dobila 250 miliona dolara, a zauzvrat im je ostavila dugove za stadione poput onog u Manausu, koji je izgrađen samo zbog četiri utakmice.

Procjenjuje se da je FIFA u Kataru zaradila rekordnih 7,5 milijardi dolara, milijardu više nego u Rusiji prije četiri godine. Zato ni ne čudi neosjetljivost na neka pitanja društvene odgovornosti jer je toliki novac prilično dobar anestetik za bolove koje na njenoj debeloj koži uzrokuju prozivke zbog korupcije i ljudskih prava. Ali, ono što je stvarno razočaravajuće jesu lakoća sa kojom se svjetskoj nogometnoj organizaciji uvijek prelazi preko svih svinjarija i licemjerje borbe za društvenu pravdu u kojoj se tako spremno odustaje od svakog, ionako na simboličku ravan svedenog protesta.

LGBT podrška

Tako se mjesecima prije početka prvenstva u Kataru govorilo o tome koji kapiten hoće a koji neće nositi traku u bojama duge u znak podrške LGBT zajednici, da bi cijela polemika praćena optužbama za homofobiju bila obesmišljena FIFA-inim upozorenjem kako će korištenje kapitenskih traka u političke svrhe biti kažnjavano žutim kartonom. I dok je njihov kolega nogometaš Amir Nasr Azadani u Iranu osuđen na smrtnu kaznu zbog učešća u protestima za prava žena, kapiteni najvećih svjetskih selekcija su procijenili kako bi neigranje u trećem kolu grupne faze zbog parnih žutih kartona ipak bilo prevelik rizik, te da će za prava katarskih gayeva sasvim dovoljno učiniti ukoliko Harry Kane bude na ruci nosio duginim bojama ukrašen sat Rolex Daytona, koji na sebi ima 36 safira i 56 dijamanata i koji košta 600.000 eura. Možda se to nekome može činiti kao krajnji primjer zapadnjačke hipokrizije, ali, opet, katarska LGBT zajednica zna najbolje ima li od toga kakve koristi ili nema.

Upitno je i koliko će radnicima iz Nepala, Bangladeša i Indije pomoći neustrašiva gesta njemačke reprezentacije, čiji su igrači uoči utakmice sa Japanom prekrili rukama usta u znak protesta zbog cenzure. Istina je da su ovi radnici regrutirani putem sistema poznatog kao „kafala“, odnosno dolaska u Katar preko firme koja im garantira radno mjesto, a potom ih eksploatira, drži radnike u nehumanim uslovima, plaća ih ispod realne vrijednosti njihovog rada, onemogućuje im promjenu poslodavca i nerijetko im oduzima pasoše te tako ih drži u modernom ropstvu, ali zvuči li nam to odnekud poznato? Ne živimo li u jednoj od zemalja u kojoj se provode kampanje koje upozoravaju na opasnost zavodljivih oglasa za rad u Njemačkoj a koji znaju voditi u moderno ropstvo?

Prema Indeksu globalnog ropstva (Global Slavery Index) za 2018. godinu, procjenjuje se kako je u Njemačkoj te godine 167.000 ljudi živjelo u nekom obliku modernog ropstva. Veliki broj njih su žene koje su prisiljene na prostituciju, tako da borba za prava radnika i žena ne bi smjela prestati ni u visokouređenim društvima. Naravno, ove rečenice nisu i ne bi smjele biti obrana onog što rade (ili propuštaju raditi) vlasti Katara – samo valja ukazati i na licemjerje Zapada koji ako nije generator korupcije i kršenja ljudskih prava u zemljama sa nižim standardima, onda zasigurno jeste saučesnik u njima. Za početak, veliki broj kompanija koje su u Katar dovele radnike iz centralne Azije jesu kompanije sa Zapada kojima je kombinacija nedovoljno dobre regulacije radničkih prava u kombinaciji sa izdašnim ugovorima za poslove u Kataru bila prilika za ekstra profit koja se ne propušta. I to zaslužuje spomen, kao i protest cijelog civiliziranog svijeta.

Svi smo mi saučesnici u globalnoj krizi ljudskih prava, nepravednoj raspodjeli bogatstva, eksploataciji siromašnijih, i najmanje što možemo je da to ne zaboravimo nakon jednog odigranog kola Svjetskog prvenstva poput onih globalnih manekena u korporatiziranoj mreži sporta, biznisa i politike. U svojoj knjizi „Koliko robova vi imate?“, ekonomistica Evi Hartmann dolazi do računice kako prosječan Nijemac kupovinom roba u čijoj proizvodnji učestvuju resursi iz konfliktnih zona, poput odjeće iz Bangladeša ili morskih plodova sa Tajlanda, indirektno „drži“ 60 robova! Niko u cijeloj priči o ljudskim pravima na katarskom turniru nije bez svoga dijela krivice, i umjesto da se iko pita šta to nije u redu sa Katarom, daleko bolje bi bilo potražiti odgovor na pitanja šta sve nije u redu sa cijelim svijetom.

Zato, svaka kritika uslova rada i života u određenoj državi ima smisla jedino ukoliko je prati i svijest o uzrocima koji su do njih doveli, o sličnim problemima u globalnom kontekstu, kao i o vlastitom doprinosu takvom stanju. I naravno, ukoliko ona ikad preživi grupnu fazu natjecanja i dobaci barem do osmine finala.