Primjer prvi: Situacija je bizarna i baš zato vrlo brzo postaje regionalno viralna. Voditeljica i urednica emisije Uranak na beogradskoj televiziji K1 Jovana Joksimović ugostila je Mlađana Đorđevića, lidera Pokreta “Oslobođenje”, usred razgovora posvađala se s njim pred kamerama, a potom ga izbacila iz studija. Problem je nastao kada je Đorđević predsjednika Srbije Aleksandra Vučića nazvao izdajnikom. Joksimović mu je rekla da ne može tako govoriti o nekome ko nije prisutan i onda je krenula prepirka koja je završila izbacivanjem.

Primjer drugi: Javnost ne zna da se slična situacija desila prije sedam godina u Podgorici. Sarajevski novinar i advokat Senad Pećanin bio je pozvan u dijalošku emisiju TV Crne Gore koju je vodio Vukoman Leković. Mimo dotadašnje prakse, program nije išao uživo, već je sniman. Govorilo se o ulozi medija u društvu, a gosti su bili još i pokojni beogradski novinar Velimir Ćurguz Kazimir te Stevan Koprivica, dramski pisac, dramaturg, scenarista i univerzitetski profesor iz Podgorice. Kada je Pećanin počeo govoriti o Amfilohiju Radoviću, njegovom odnosu sa Arkanom i Radovanom Karadžićem te poticanju na ratne zločine, Leković ga je prekinuo s obrazloženjem da ne može tako govoriti o Amfilohiju: “Ne možete tako govoriti o ljudima koji nisu u studiju.” Nakon kraće rasprave snimanje je prekinuto, Pećanin je otišao, a emisija je ponovo snimana sutra, bez Ćurguza i njega, s Koprivicom i drugim gostima.

Ova dva primjera uvode u novinarsku profesiju zanimljivo pravilo. Kada gostuješ na nekoj televizijskoj stanici, ne možeš govoriti o ljudima koji nisu u studiju. Eo ipso, možeš govoriti samo o onima koji su tu. Što znači, ako imamo klasični intervju jedan novinar plus jedan sagovornik, gost emisije može pričati samo o novinaru koji ga intervjuira.

Postavlja se pitanje šta je toliko strašnoga Mlađan Đorđević izrekao pa da dođe do ovakve situacije? Nazvao je Vučića izdajnikom. Generalno govoreći, voditelj ima dužnost opomenuti sagovornika ako vrijeđa bilo koga; ovdje međutim imamo drugačiju situaciju – ni traga od uvrede. Državnici i općenito političari često budu optuživani za izdaju, to je sastavni dio političkog života i kulture i ne postoji razlog za burnu reakciju koja je uslijedila. Ranije smo već navodili slučaj bivšeg visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini Paddyja Ashdowna kojem se jedan bošnjački političar požalio na brutalan tretman u pojedinim medijima. Ashdown mu je ladno odgovorio da su bosanski mediji mlaćenica, prava kamilica u odnosu na engleske, i da je takav tretman cijena koju svaki političar mora platiti kao porez na privilegije i moć koje prirodom posla stiče. Braniti bilo koga izbacivanjem također bilo koga iz studija, zbog optužbe za izdaju, besprizorni je profesionalni arhaizam, potpuno neadekvatan vremenu u kojem živimo.

Kada bi se slijedila profesionalna logika Jovane Joksimović, onda bi to imalo doslovno karikaturalne posljedice. Pretpostavimo da vas neko u drugoj polovini marta 2022. u Sarajevu zovne na televizijski eglen. Ako slijedimo gore opisanu praksu, to otprilike znači da bi za razgovor od sat vremena producenti u studio morali  također dovesti – ovim redom: Joea Bidena, Vladimira Putina, Volodimira Zelenskog, Bakira Izetbegovića, Dragana Čovića, Milorada Dodika, Željka Komšića, Zorana Milanovića, Senada Avdića, Senada Hadžifejzovića, Benjaminu Karić, Blaža Sliškovića, Sergeja Lavrova, Lepu Brenu, pokojnog Igora Mandića, Ivayla Peteva… Jer, pobogu, imamo sat vremena i pričat ćemo o svemu živom pod kapom nebeskom.

Zbog čega sve ovo pišemo? Pa eto, približavaju se i kod nas izbori, za koje uopće ne znamo hoće li ih biti, pa – što bi rekao Damir Imamović – nemoj da bi kome palo na pamet…