Foto: telepromter

Prošlogodišnji februarski protesti predstavljaju svojevrstan rez u bosanskohercegovačkom društvenopolitičkom diskursu. Dok su se javne debate u proteklim godinama vodile uglavnom oko pitanja ustavnih reformi i građanskih prava, zanemareni, ali rastući socijalni problemi eskalirali su u najozbiljnije i najmasovnije poslijeratne demonstracije. Mada su zahtjevi demonstranata bili heterogeni i nekoherentni, suštinski povod i cilj demonstracija bili su jasni: poboljšati socioekonomski položaj građana koji je, zahvaljujući dugogodišnjem lošem ekonomskom upravljanju i utjecajima finansijske krize, doveden do samog ruba izdržljivosti.

Iako su lokalne vlasti problem ubrzo izmanipulisale i prevele u dnevnopolitičke kategorije, međunarodna zajednica je demonstracije shvatila kao ozbiljan indikator stanja bh. društva i u njima našla povod za proaktivniji angažman u BiH kada su posrijedi ekonomske reforme. Ubrzo je uslijedila diplomatska inicijativa Velike Britanije i Njemačke (poznata kao britansko-njemačka inicijativa) – nedugo potom postavši i inicijativom EU – koja je visoko na agendu bh. vlasti postavila zahtjeve socijalnih i ekonomskih reformi. Reformski kurs iz ove inicijative određen je Sporazumom za rast i zapošljavanje, a zatim i krajnje artikulisan u Reformskoj agendi za Bosnu i Hercegovinu za period 2015-2018. godina, koja je u julu 2015. godine usvojena na svim relevantnim nivoima vlasti u BiH.

Međutim, od samog početka reformskih procesa, izostajao je širi društveni dijalog, a napose i konsenzus, o reformskoj putanji, dugoročnim ciljevima i socioekonomskom modelu kojem bh. društvo teži (ne čudi stoga da je osnovni moto i jedan od zaključaka nedavno održane diskusije Modeli za ekonomski prosperitet? – Razgovarajmo o tome! upravo bio da je nužno otvoriti širu javnu debatu o ovim pitanjima i cijeli proces učiniti inkluzivnijim kako bi učinci reformi predstavljali rezultat društvene volje i konsenzusa, te ostvareni ekonomski model rezultat “društvenog ugovora”, a ne eksternih faktora), dok je reformski diskurs uglavnom satkan od promotivnih i informativnih narativa. Zanimljivo je da je istinska debata izostala i tamo gdje je se možda ponajviše očekuje – u medijima.

Opšte karakteristike i tendencije izvještavanja o reformskoj agendi

Napravi li se presjek izvještavanja nekih od prominentnijih elektronskih medija (za potrebe ovoga teksta analizirani su napisi sljedećih portala: Klix, Faktor, Oslobođenje, Dnevni avaz, Slobodna Bosna, Depo, Buka, Glas Srpske, Nezavisne novine, Dnevni list, N1info i Al Jazeera Balkans), moguće je identifikovati sljedeće, dominantne, karakteristike i tendencije izvještavanja o Reformskoj agendi, tj. aktuelnim ekonomskim reformama:

Dominacija informativnog nad analitičkim i kritičkim izvještavanjem: Novinski portali su u proteklom periodu uglavnom informisali javnost o Reformskoj agendi, predviđenim reformama i reformskom procesu, dok su izostajale analize njenih implikacija na bh. društvo i ekonomiju. Drugim riječima, mediji su izvještavali o tome šta Reformska agenda predstavlja i donosi, te kako teku politički procesi vezani uz reformu, ali se malo pažnje posvećivalo problematiziranju njenih mogućih učinaka. Mediji su, stoga, u javni diskurs unijeli malo toga novog i uglavnom su bili u funkciji glasnika zvaničnika, tj. agenata reformskih procesa, replicirajući unedogled monolitni reformski diskurs. U tom smislu, online portali su poslužili kao platforma za promociju Reformske agende prije nego poligon za otvaranje debate o ovim pitanjima.

Značajnu iznimku u ovom slučaju predstavlja sedmična kolumna Eldara Dizdarevića u Oslobođenju u kojoj su u više navrata analizirani ili komentarisani različiti konceptualni i izvedbeni aspekti ekonomskih reformi iz Reformske agende. Za razliku od uhodanih obrazaca izvještavanja, Dizdarevićevi tekstovi su kritički intonirani, dobro potkovani faktografijom i uglavnom pisani u analitičkom ključu.

Nekritičko preuzimanje reformskog diskursa: Medijski diskurs je u značajnoj mjeri i, moglo bi se reći, nekritički apsorbovao reformski diskurs međunarodnih i lokalnih zvaničnika. To se prije svega odnosi na terminološki i retorički aparat koji je preslika službenog reformskog novogovora. Tako se, naprimjer, o reformama izvještava kao o nužnim, “bolnim”, bezalternativnim, itd., čime se, skoro u biblijskom maniru, stvara predodžba jednog jedinog ispravnog reformskog puta koji, uz bolna i velika odricanja, uz “stezanje kaiša”, vodi ka obećanom ekonomskom prosperitetu. Jednostavnim uvidom u akademske ekonomske rasprave ili komparativna iskustva različitih zemalja, može se vrlo lako doći do zaključka da, ne samo da ne postoji jedinstven reformski put niti jedinstven uspješan ekonomski model, nego ne postoji ni potpuni konsenzus o implikacijama određenih ekonomskih politika. Međutim, ovdašnji mediji su tu činjenicu posve zanemarili. Stoga ne čudi da se, naprimjer, o mjerama štednje izvještava kao o obećavajućoj i prijeko potrebnoj ekonomskoj mjeri, unatoč iskustvima drugih zemalja sa politikama rezova javne potrošnje koja u većini slučajeva nisu nimalo svijetla, ili činjenici da su čak i neke od značajnijih finansijskih institucija ovaj pristup stavile pod znak pitanja.

Reaktivni karakter izvještavanja: Zahvaljujući dominaciji informativnog, odnosno referencijalnog, pristupa izvještavanju, ono je uglavnom bilo reaktivno. Tematski i diskurzivni okvir izvještavanja o reformskim procesima skoro u potpunosti su određivali aktuelni događaji, dok je proaktivniji, istraživački, pristup izostajao. To se ponajbolje očituje na primjeru izvještavanja o usvajanju novog Zakona o radu u Federaciji Bosne i Hercegovine, gdje se analizi nacrta novog ili komparativnoj analizi nacrta novog i starog ZoR-a posvetilo malo pažnje i uglavnom se svodilo na ocjene i mišljenja predstavnika Vlade, političkih partija i nekolicine predstavnika stručne javnosti, a ne na ozbiljnije i argumentovane analize. Izvještavanje se, dakle, fokusiralo na dimenziju političkog procesa vezanog za usvajanje novog ZoR-a i uglavnom bilo vođeno dinamikom dnevne politike.

“There is no alternative”: Kao što je ranije rečeno, dominantan informativni i nekritički pristup izvještavanju o reformama, u kome se u potpunosti usvaja i reproducira diskurs agenata reformi, posljedovao je monološkim, promotivnim, medijskim diskursom o reformi. Diskusija o alternativnim reformskim modelima, unapređenju postojećeg ili kritika pojedinih reformskih mjera ne dospijevaju u žižu medijskog prostora. Čak i kada se kritika javlja, ona je uglavnom usmjerena na tehničke aspekte procesa (tj. na to kako se reformske mjere implementiraju). Stoga se stvara predodžba o postojećem reformskom paketu i procesima kao o nužnim, jedinim mogućim i hermetičnim, gdje nam mediji, glasom političkih lidera, poručuju da alternativa nije moguća.

Dinamika javnog diskursa

Međutim, nije li medijski diskurs odraz generalne dinamike javnog diskursa o reformama?

Nekoliko mjeseci nakon usvajanja i objavljivanja Reformske agende, te više od godinu dana od objavljivanja brošure Sporazum za rast i zapošljavanje, diskurs o socioekonomskim reformama oskudijeva u konkretnim i sistematičnim analizama implikacija reformskih mjera na bh. društvo i ekonomiju, dok se javni dijalog o zacrtanom reformskom putu i mogućim alternativama, unapređenjima ili “dopunskim mjerama”, odvija uglavnom u rudimentarnom obliku, kroz rijetko i sporadično organizovane javne diskusije.

S druge strane, višegodišnja “zapostavljenost” pitanja ekonomskih reformi u političkoj sferi i pomanjkanje interesa za ekonomsku problematiku – izuzev onih aspekata o kojima se uobičajeno izvještava u senzacionalističkom ključu (npr. napisi o zaduživanju kod međunarodnih finansijskih institucija, visokoj javnoj potrošnji, nadolazećem “krahu ekonomije” i sl.) – u medijskom diskursu za posljedicu imaju mali broj novinara specijaliziranih i osposobljenih za izvještavanje o složenijim ekonomskim pitanjima, te nedovoljnu zastupljenost ekonomskih rubrika i kolumni u medijskom prostoru novinskih portala. Vjerovatno je to jedan od bitnijih razloga zašto je analitički i kritički pristup kapitulirao pred reaktivnim i informativnim izvještavanjem o Reformskoj agendi i implementaciji konkretnih reformskih mjera u proteklim mjesecima.

Imajući na umu prethodno rečeno, ishitreno bi i ne baš posve precizno bilo zaključiti da je izvještavanje online medija o aktuelnim ekonomskim reformama jednostrano. Prije bi se dalo reći da je ono “zatečeno”, inertno i da, u tom smislu, zrcali dinamiku šireg javnog diskursa o ovim reformama. Naravno, medije, kao jedne od ključnih agenata javnog mnijenja, to ne smije amnestirati od odgovornosti da ovako značajnim društvenim temama pristupaju kompetentno, proaktivno i kritički kako bi se, u konačnici, kontrolu nad ovim procesima vratilo u ruke onima kojima oni isključivo i pripadaju – građanima Bosne i Hercegovine.

Tekstovi Amara Numanovića objavljeni na portalu Analiziraj.ba odražavaju isključivo njegovo vlastito mišljenje i stavove te se ne mogu dovoditi u bilo kakvu vezu sa organizacijom u kojoj je zaposlen, niti institucijama ili organizacijama sa kojima je afiliran.