“Susretala sam se sa uvredljivim komentarima. Kako sam odvratna, nafurana, bezobrazna i umišljena. Gubila sam samopouzdanje i počela sam sebe smatrati onakvom kakvom me oni smatraju i vide. Ti komentari počeli su početkom srednje škole i sve do dan danas traju”, priča nam dvadesetjednododišnja Merisa koja je proživjela nasilje na internetu.

Nasilje na internetu, u svijetu poznato kao cyberbullying, opći je pojam za svaku komunikacijsku aktivnost cyber tehnologijom koja se posljednjih godina smatra veoma štetnom, kako za pojedinca, tako i za opće dobro. Može se odvijati na društvenim mrežama, aplikacijama za komunikaciju, gejming platformama sa ciljem da se osoba uznemiri, osramoti, uplaši.

Doktor komunikoloških nauka na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu Vuk Vučetić, kaže da se „pod nasiljem na internetu može smatrati velika većina neodgovornih aktivnosti, u kojima akteri zloupotrebljavaju online aktivnosti. U tom kontekstu vjerujem da bismo mogli govor mržnje, uvrede, trolovanje, huškanje i slično, smatrati nekim od oblika nasilja na internetu”.

Dvadesetjednogodišnja Merisa samo je jedna u nizu od osoba koje su se susretale sa nasiljem na internetu koje je danas učestala pojava i koje, prema psiholozima, ostavlja veće posljedice od tradicionalnog nasilja jer se ono može pojaviti bilo kada i bilo gdje u virtuelnom svijetu.

Dugoročne posljedice na psihičko zdravlje

Osobe koje doživljavaju nasilje putem interneta mogu biti zlostavljane 24 sata bez prestanka i na taj način negativne posljedice kao što su anksioznost, depresija ili smanjeno samopoštovanje mogu imati teži oblik i uz to mogu i trajati duže. Kroz razgovor sa psihijatricom Almom Tihić iz Tuzle saznale smo da je u svom dugogodišnjom radu imala slučajeva da joj se javi osoba zbog nasilja na internetu.

“Nekad se klijenti jave na terapiju ne direktno zbog nasilja na internetu, ali se kroz rad utvrdi da su izloženi istom. To je opasno, jer ukazuje na nedostatak edukacije i informisanosti mladih ljudi o tome šta sve predstvalja nasilje i kada običan razgovor pređe granicu pristojnog i dobije elemente psihičkog uznemiravanja”.

Zbog prevelikog isticanja “idealnog života” i “idealnog izgleda” sve je veća potreba mladih   da upravo i oni teže ka tome. Težnja ka idealnom izgledu i životu, često preraste u gubitak samopouzdanja, razočarenje i slično. “Instagram život” u današnje vrijeme i društvene mreže su uzroci gubitka samopouzdanja kod mladih djevojaka i muškaraca navodi psihijatrica Alma i dodaje:

“Mlade osobe u periodu formiranja svog identiteta, već u znatnoj mjeri “konzumiraju” sadržaje sa interneta, te samim tim već vrlo rano krenu sa proispitivanjem svog fizičkog izgleda. To je vrlo osjetljivo područje, jer se na taj način odmiču od realiteta i nemaju jasnu sliku sebe i svijeta oko sebe”.

Sve se češće dešava da influenseri svojim pratiocima priznaju da ono što pokazuju na društvenim mrežama nije uvijek realnost koju oni žive, te da je u njihovim životima puno uspona i padova i da se susreću sa brojnim negativnim komentarima, prijetnjama i slično. U moru takvih primjera mi smo razgovarale sa influenserom Mirzom Mustafagićem.

Mirza ima zavidan broj pratilaca – na Instagramu ga  prati više od 50.000 ljudi, a posao kojim se bavi zahtijeva stalnu aktivnost i ažurnost na društvenim mrežama.

“Prvi put sam se susreo sa govorom mržnje na društvenim mrežama puno prije nego sam postao prepoznatljiv na istima. Davno je to bilo, sigurno prije petnaestak godina, kada je bila popularna Blogger zajednica i tada su moje prijateljice imale blog na istoj, te su postavile moju fotografiju sa nekim jako lijepim opisom ispod. Komentari na toj objavi su bili sve samo ne lijepi”.

Bijeg nije rješenje, društvena zajednica mora se uključiti

Doktor komunikoloških nauka Vuk Vučetić ističe da je danas virtuelna stvarnost podjednako važna kao i „offline” prostor, odnosno stvarna stvarnost, te da se u tom kontekstu nasilje u online prostoru treba sankcionisati na isti ili sličan način. Profesor Vučetić dodaje:

„Prije sankcionisanja nasilja na internetu potrebno je uraditi dosta posla kako bi se kod ljudi razvila svijest o tome da online prostor nije neki imaginarni, zamišljeni prostor u kojem se svi možemo ponašati kako želimo bez bojazni da će to izazvati bilo kakve posljedice po druge učesnike i aktere. U tom kontekstu obrazovne institucije imaju veliku zadaću da na neki način razvijaju osjećaj odgovornosti kod mladih kada je u pitanju njihov boravak u online prostoru. To bi uz adekvatna zakonska rješenja u smislu sankcionisanja bio recept za dugoročnije rješenje ovog problema.”

Sve više mladih osoba upravo zbog nasilja na internetu rješenje traži tako što se “sklone” od društvenih mreža. Tačnije, svoje profile izbišu smatrajući da je to rješenje, ali to samo odlaže problem koji već postoji. Mirzu smo pitali, jer je dugogodišnji influenser koji se susreće se sa lošim komentarima i dan danas, da li je on nekada razmišljao da se ukloni sa društvenih mreža?

“Nisam. Naravno da mi nije drago kada pročitam komentar koji nije najljepši, ali isto tako, nemoguće je da svako misli lijepo o vama. Život se sastoji od lijepih i manje lijepih trenutaka, ali srećom uvijek je više ovih prvih, a tako je sada i sa komentarima”.

Kroz razgovor sa psihologinjom smo saznale da njeni klijenti često nisu svjesni da su doživjeli neki oblik nasilja na internetu i upravo to neznanje je jedan od najvećih problema kod njenih klijenata. Uvođenjem predmeta u obrazovni sistem o medijskoj pismenosti i pokušaj poboljšanja situacije, potenciranja na radionice i edukacije samim tim bi i dolazilo do  prepoznavanja nasilja. Profesor Vuk Vučetić smatra da pored radionica, treninga i seminara o nasilju na internetu treba uključiti širu zajednicu ljudi za rješavanje ovog problema:

„Potrebno je da se šira zajednica uključi, da prije svega prepozna i stavi ovaj problem na dnevni red, pa da onda različite institucije od porodice, škole, medija, institucija vlasti i slično polako preuzimaju incijativu da se prije svega kod mladih počinje razvijati svijest o značaju obrazovanja za novo digitalno doba”.

Merisa se sa negativnim komentarima i danas susreće, ali tek danas odlučila da o njima javno govori:

„Na početku nisam nikome govorila za uvredljive komentare i kroz to sam sama prolazila. Vrijeme je učinilo to da se fokusiram na sebe i da radim na sebi”, kaže nam Merisa čije je iskustvo sa nasiljem na internetu ostalo nesankcionisano i nekažnjeno.

Kao profesor na katedri za Novinarstvo i politikologiju, profesor Vuk Vučetić ističe da bi mediji, a prvenstveno javni servisi, trebali posvetiti više prostora nasilju na internetu:

„Javni servisi imaju obavezu i odgovornost prema javnosti da sve važne teme postavljaju na dnevni red, da o njima diskutuju, da animiraju one koji mogu donositi odluke kako bi se ovaj problem u nekoj mjeri riješio”.