Glasnogovornica Ministarstva finansija i trezora BiH i bivša novinarka Nataša Krsman u tekstu kojeg je napisala za Udruženje BH novinari govorila je o ulozi portparola kao osoba od kojih veoma često zavisi kvalitet i sadržaj novinarskih tekstova i priloga.
U prvoj rečenici ovog teksta objasnila je šta zapravo znači biti portparol kazavši da je dobar portparol predstavnik institucije u kojoj radi, njenog menadžmenta i zaposlenih, koji u svakom trenutku ima informacije o tome šta se dešava u instituciji i spreman je da te informacije emitira, a ne da ih krije.
Mnogo je strategija o komuniciranju u javnoj upravi, transparentnosti u institucijama vlasti i kriznom komuniciranju, ali sve one se na kraju zasnivaju na direktnoj komunikaciji portparola i novinara.
– Portparol koji je samo državni službenik nikada ne može ostvariti dobru komunikaciju s medijima, niti s javnošću kojoj se obraća jer su okviri državne službe glavni proizvođač „šuma u komunikaciji“ s novinarima – kazala je Krsman.
Podvukla je i to da svaki portparol mora znati da ga, kao i sve ostale državne službenike, plaća javnost kojoj se obraća i da im je dužnik samim ulaskom u javnu instituciju.
Za Krsman su neprihvatljiva opravdanja u kojima rukovodilac institucije ne dozvoljava da se određena informacija plasira jer uvijek postoji način da se javnosti uputi poruka o aktuelnoj temi te dodaje da je portparol dužan ubijediti donosioca odluke da on lako može postati vijest umjesto informacije na koju treba reagirati i obično se to i desi.
Dakle, biti državni službenik i baviti se javnošću nisu nespojive stvari, ali one imaju svoja pravila ponašanja, zaključuje Krsman.
– Taj kojem je javnost u opisu poslova uvijek mora biti dostupan, mora se javiti i s pauze za ručak, godišnjeg odmora, a ponekad i iz bolničkog kreveta – smatra Krsman.
Također, napominje, da portparol mora imati razumijevanja i za neznanje i površnost onih koji traže odgovore, ali i za nadmenost i prezauzetost onih iz državne službe koji trebaju osigurati informacije za javnost.
Podvukla je i da je najgora varijanta je ne javljati se medijima jer će se novinarski tekst završiti rečenicom „Portparol ove institucije nije se javio ni na jedan naš poziv niti je dostavio odgovore na pitanja“, a s druge strane novinari vrlo dobro znaju koliko im je puta propala „zvučna“ priča jer im se portparol javio i saopćio im informacije koje su oborile sve njihove teze i izbile im argumente iz pera i kamera.
Rad sa portparolima bh. institucija ocjenjivali su nedavno članovi neformalne grupe „Novinarski sindikat“, koja broji 250 novinara iz cijele BiH.
Među portparolima koji su najzatvoreniji i „najteži“ za saradnju, većina novinara izdvojila je one koji rade u Predsjedništvu BiH, Parlamentu Federacije BiH te Instituciji ombudsmana BiH.
Negativnu ocjenu dobili su i portparoli Tužilaštva BiH i Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS), kao i savjetnici za medije članova Predsjedništva BiH.
S druge strane, dobru saradnju sa novinarima imaju, prema generalnoj ocjeni, portparoli tužilaštava Tuzlanskog, Unsko-sanskog i Sarajevskog kantona, Uprave za indirektno oporezivanje, Granične policije BiH, Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) i Ministarstva unutrašnjih poslova RS-a.
Anketirani novinari slažu se u ocjeni da su portparoli institucija u Republici Srpskoj općenito puno ažurniji od onih zaposlenih u institucijama u Federaciji BiH.
Udruženje BH novinari u saradnji s Ambasador Savezne Republike Njemačke u Bosni i Hercegovini periodično objavljuje tekstove i istraživanja koji se odnose na različite aspekte slobode medija u BiH, aktuelne probleme unutar medijske zajednice, pritiske na medije i probleme s kojima se novinari susreću.
Izvor: Udruženje BH novinari
