Šarlatan i neznalica
OTKAKO je izabran za predsjednika Republike Hrvatske, Zoran Milanović se vjerojatno najviše bavi situacijom u Bosni i Hercegovini, iako je tu tematiku jedva spominjao u svojoj kampanji.
Pritom redovito demonstrira svu raskoš svojeg neznanja i predrasuda prema BiH, u čemu počinje opasno konkurirati svojem političkom predšasniku Franji Tuđmanu, ispod čije je diplomatske kabanice dopuzao na hrvatsku političku scenu. Najnovija Milanovićeva provala je svakako današnja izjava o Miloradu Dodiku, članu Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda i neformalnom vladaru Republike Srpske.
“Gospodin Dodik je na određeni način talac situacije u RS-u i elemenata i ljudi koji su radikalniji od njega. Ja mislim da on uopće nije radikalan, ali u jednom trenutku to postaje malo neozbiljno. To je kao da ja prijetim Sloveniji nosačem aviona. Prvo, ne bih nikad prijetio, drugo, ne mogu takve gluposti pričati”, rekao je predsjednik RH dodajući da je prijetiti vojskom RS-a jednako tome.
Milanović možda ne može pričati takve gluposti, ali može ovakve.
Ideja da je nacionalistički kabadahija i beskrupulozni negator genocida u Srebrenici Milorad Dodik “talac situacije u RS-u” toliko je glupava da čovjeku bude pomalo ispod časti to naglašavati ili objašnjavati. Tako možda Dodik vidi sebe i tako možda on objašnjava svoje i ljudski i politički gnjusno ponašanje, ali je smiješno vidjeti kako se pretencioznom Milanoviću uspjelo prodati takvu bozu. Tvrditi nešto tako ima smisla kao reći da je, primjerice, Vladimir Putin talac situacije u Rusiji ili Aleksandar Vučić talac situacije u Srbiji. Što je sljedeće, predsjednik RH koji vjeruje u jednoroge?
Milanović tvrdi da je “predsjednik Hrvata u BiH”
Ova subinteligentna apologija Dodika, kojom se Milanović naslanja na narativ koji su pojedini zapadnohercegovački portali i “aktivisti za prava Hrvata u BiH” lansirali o Dodiku kao velikom zaštitniku Hrvata, predstavlja jednu od većih javnih blamaža političara koji je svojedobno doslovno pao s vojnog vozila.
Da to nije bio samo još jedan ispad Milanovića, kojemu je jezik uvijek bio brži od pameti, svjedoči i nedavna izjava kojom se proglasio “predsjednikom Hrvata iz BiH”. (Gordan Duhaček, Index.hr)
Pohvale
Teško bi bilo ustanoviti koliko puta je Vlada Srbije navodno dobila pohvale od Venecijanske komisije za napore uložene u promenu Ustava Srbije. Ovaj proces, samo u mandatu aktuelne vladajuće koalicije, traje duže od 8 godina. Ako navedene pohvale, ilustracije radi, svedemo samo na izjave Ane Brnabić i to samo tokom 2021. godine, videćemo da je Vlada Srbije dobila odobrenje Venecijanske komisije za promenu Ustava (16. april, izvor Beta) kao i da je Vlada dobila pohvale Venecijanske komisije za promenu Ustava u delu o pravosuđu (28. septembar, izvor Beta). Međutim, istina bi se mogla svesti na sledeće – mišljenje Komisije o važećem Ustavu Srbije iz 2007. je izrazito negativno; mišljenje Komisije iz 2018. o jednom od nacrta rešenja za izmenu Ustava je takođe pretežno negativno (o tome je detaljno bilo reči na Peščaniku), dok je mišljenje na koje ovih dana referiše Ana Brnabić tek u postupku izrade. Venecijanska komisija prikuplja informacije o Nacrtu akta o promeni Ustava, a mišljenje o njemu će tek biti pripremljeno i objavljeno tokom oktobra 2021.
Dok čekamo ovo mišljenje, od nemale važnosti je naglasiti da i se tekst Nacrta akta o promeni Ustava, sa pratećim Nacrtom ustavnog zakona, ne može pronaći prostom pretragom akata u proceduri Narodne skupštine. Naime, ovog teksta nema čak ni među ostalim aktima u proceduri, već se isključivo može naći u okviru izveštaja o sednici Odbora za ustavna pitanja i zakonodavstvo od 21. septembra, kada je nacrt poslednji put izmenjen usmenom intervencijom članova Odbora. Kako je tekst na srpskom jeziku dostupan samo najupornijima, možda ne treba naročito naglašavati da tekst na engleskom jeziku, a koji je upućen Komisiji, uopšte nije javno dostupan. Ovo ne bi bio tako veliki problem da domaće institucije nemaju istoriju lažnih prevoda sa srpskog na engleski jezik i obrnuto. Poslednji takav slučaj beležimo u slučaju dostavljanja teksta Nacrta zakona o referendumu i narodnoj inicijativi, kada je tekst dostavljen Komisiji u bitnim delovima izmenjen u odnosu na onaj koji je bio u javnoj raspravi. O tome detaljnije drugom prilikom. (Sofija Mandić, Peščanik)
Ispovijest liječenog kritičara
Za početak, intimno priznanje: autor ovog teksta je liječeni književni kritičar. Dulji niz godina – sramim se otkriti koliko – opsesivno sam pratio najnovije naslove, pisao o njima tekstove i slao ih redakcijama slabo čitanih medija, a na vrhuncu ovisničke manije čak sam zaskočio nekog izdavača pa nagovorio nesretnog čovjeka da mi objavi knjigu izabranih kritika. Moje stanje je, očito, bilo vrlo ozbiljno. Loših navika rješavao sam se postupno, učeći na vlastitoj koži ne samo da svakodnevno pisanje kritika može ozbiljno ugroziti egzistenciju, nego i da je prosječan kritičar primoran pronaći pravi posao kako bi onda u slobodno vrijeme – dok normalni ljudi bindžaju serije, posjećuju rodbinu ili šetaju psa – satima zadovoljavao svoju ovisnost, zgrčen nad knjigama i ekranom kompjutera. Prizor sam po sebi žalostan. A da bude još žalosniji, čak i ono što bih nakuckao zapravo je malo koga zanimalo izvan uskih, podjednako ovisničkih krugova, u kojima vlada pogubna iluzija o široj društvenoj važnosti književnosti. Vjerujte: kada se čovjek te iluzije napokon riješi, život mu postane lakši. Bivši kritičar ponovno uspostavlja zdrave međuljudske odnose, bljedilo iz lica nestaje, podočnjaci se povlače: neki navodno nabave i psa. Iskušenja, međutim, nikada ne prestaju. Kao i svi bivši ovisnici, tako smo i mi, liječeni književni kritičari, ustvari vječni potencijalni recidivisti. Treba nas držati podalje od literarnih krugova. Nužno je zabraniti nam ulaz na književna događanja. I nipošto, ni pod kojim uvjetima, ne smije nam se dozvoliti da čitamo specijaliziranu kulturnu štampu. Jer čak i najmanji triger je dovoljan da stvari ponovno krenu nizbrdo. Zašto sve ovo objašnjavam? Zato što mi je, ima tome dva tjedna, ruku dopao novi mjesečni prilog Jutarnjeg lista nazvan “Svijet kulture”, a u njemu – razvučena preko čak 20 stranica – ambiciozno zamišljena i raskošno opremljena rubrika pod zlokobnim naslovom: “Kritičar”. (Boris Postnikov, Novosti)
Medijske slobode
U krugovima srpske inteligencije sve češće se čuje zaprepašćujuća tvrdnja da je za vreme Miloševića stanje u medijima i u javnom životu bilo bolje nego što je danas. Teško ih je uporediti, jer se sredstva i metode razlikuju. Milošević je bio puritanski autokrata, prorok rata koji je u interesu održavanja svoje vlasti primenjivao stare, regresivne metode. Staromodni autokrata se našao suočen sa sopstvenim vremenom i povukao Srbiju u poziciju izopštenih parija. Doktrinarni apsolutista nije bio u stanju da razume duh svoga doba: postmoderni relativizam. Stvorio je situaciju ili-ili, čovek je bio ili protiv njega, ili sa njim. Nije bilo pihtijastog srednjeg puta. Dvadeset godina kasnije modernizovala su se sredstva i metode vlasti. Vučić raširenih ruku prima „obraćenike“, među njima i one koji su nekad bili hrabri Miloševićevi protivnici. Uspeo je da satera u isti tabor nekadašnje nacionaliste i nekadašnje antinacionaliste koji su juče, rđave savesti, služili Miloševića. Demokratija je postala smokvin list autokratskog režima, zahvaljujući tome sluganstvo je dobilo moralni alibi. Vučićeve pristalice imaju jedno uticajno, merodavno jezgro, ali njegov sistem ne osigurava to tvrdo jezgro, već njegovo relativno fleksibilno, široko ozračje koje bez konkretnog otpora služi sistemu čiji su temeljni principi u koliziji s njihovim ličnim ubeđenjima. Ovo „bezobalno“, pihtijasto ozračje amortizuje ozbiljnije društvene i političke konflikte. Zahvaljujući tome, sistem je preživeo sve dosadašnje krize. Miloševićev sistem je počeo da se urušava nekih deset godina nakon što je uspostavljen, u društvu se budila slutnja da se kraj približava, dok Vučić već deset godina relativno samouveren preživljava permanentnu krizu. (Laslo Vegel, Autonomija.info)
