Mnogo je elemenata u zatvorskim danima poznatog intelektualca koji upućuju na zaključak da on nema korektan tretman. Da li će i suđenje proći u istom ozračju?

Prošlo je jedva stoljeće od afere Dreyfus, koja je duboko podijelila francusko društvo kako bijesom i mržnjom prema drugom i drugačijem, tako i kompleksnošću nepravde pravnog sistema kada se isti okrene protiv pojedinca. U 2018. Francusku ponovo potresa sličan skandal. Ovog puta, Dreyfusa je zamijenio islamski učenjak Tariq Ramadan, a antisemitizam iz prošlog stoljeća – islamofobija.

Bosanskohercegovački mediji nisu posvetili skoro nikakvu pažnju slučaju Ramadan, te se malo zna o činjenici da je ovaj profesor islamskih studija na Oxfordu već više od pola godine u francuskom zatvoru, gdje čeka suđenje na osnovu optužbi za seksualno zlostavljanje. Magistar francuske književnosti i doktor islamskih studija, rođeni Švicarac, Tariq Ramadan i ranije je bivao u žiži javnosti, prije svega zbog oprečnih stavova oko njegovog akademskog rada. Dok ga jedni smatraju islamskim reformistom, pogotovo u kontekstu selefizma, te ga nazivaju “Martinom Lutherom islama”, drugi, poput Caroline Fourest (za koju Ramadanova odbrana smatra da stoji iza “orkestriranja optužbi”), tvrde da je Ramadan “ratni vođa”, “islamista” i politički nasljednik svoga djeda Hassana al-Banne, jednog od osnivača Muslimanskog bratstva u Egiptu.

Osuda terorizma

Ovako oštra kritika posebno je u kontrastu s Ramadanovim jasnim stavovima koji osuđuju terorizam i nasilje i zagovaraju suživot pretežno hrišćanske Evrope i islamskih zemalja u svijetu, pa je potrebno dovesti u pitanje ekstremnost takvih zaključaka. Korijen kritike na račun Ramadana istovremeno se može potražiti u njegovoj sposobnosti i želji da kritikuje sve i svakog, te je spisak onih kojima se zamjerio širok. On je persona non grata u Tunisu, Egiptu, Saudijskoj Arabiji, Libiji i Siriji, koje je kritikovao zbog nedemokratskih režima. Također je nepoželjan u Izraelu, a njegov slučaj iz 2004., kada mu je povučena već izdata viza za SAD, dobro je poznat javnosti. Svejedno, Ramadan je rijetko cijenjen islamski filozof na Zapadu, te je po anketi magazina Foreign Policy u četiri navrata izabran među sto glavnih globalnih mislilaca. Bez obzira na žestoke kritike i oprečna mišljenja, može se pohvaliti karijerom predavača na elitnim zapadnim univerzitetima.

I šta se desi kada neko poput Ramadana bude optužen za krivično djelo, posebno višestruke slučajeve seksualnog zlostavljanja u atmosferi sve glasnijeg – a za društvo krajnje potrebnog – #MeToo pokreta? Sudeći po dosadašnjem toku istrage i priprema za suđenje, za koje niko nije siguran kada bi i da li će uopšte početi, zakoni i pravila teško da se jednako primjenjuju. Kako je o slučaju Tariqa Ramadana za britanski Spectator pisao Peter Oborne još u junu, Ramadanov produženi boravak u zatvoru veliki je i neopravdan presedan. Iako je samoinicijativno doputovao u Francusku te se predao francuskim vlastima ubrzo nakon optužbi, zahtjev za odbranom sa slobode mu je odbijen uz objašnjenje da bi “mogao napustiti zemlju”. Paradoksalno, smješten je u samicu, što je u francuskoj praksi opravdano samo kada se radi o najtežim slučajevima, a ne, kako kaže Oborne, “pitomim oksfordskim profesorima”. Do juna Ramadanu nije bilo dozvoljeno da kontaktira ni porodicu, dok se činjenica da mu je boravak u zatvoru dalje narušio već loše zdravstveno stanje usljed multiple skleroze, potpuno ignoriše. Treba biti pošten i reći da Ramadan, ukoliko se dokaže krivim, mora biti osuđen i odslužiti kaznu. Međutim, da se ovdje ne radi o lošem tretmanu zbog počinjenih djela, već isključivo o žestokoj islamofobiji, vidi se i iz činjenice da Ramadan nije jedina javna osoba u Francuskoj optužena za silovanje na konto kampanje #MeToo. Francuski ministar finansija Gerald Darmanin, kao i ministar okoliša Nicolas Hulot također su pod preliminarnom istragom za identična krivična djela, ali su obojica na slobodi, i što je još indikativnije, još uvijek na vlasti.

Pretpostavka nevinosti

Isto zaključuje i Khaled Abou El Fadl, koji je o aferi Ramadan pisao za Al Jazeeru: “Pretpostavka nevinosti znači da moramo pretpostaviti da je osoba nevina dok se ne dokaže suprotno. To znači da okrivljeni ne nosi teret dokazivanja svoje nevinosti… Ali Ramadana ne tretiraju tako. Njegov slučaj tretiraju kao da se radi o slučaju povezanom s terorizmom, gdje su prava osumnjičenog na pripadajući proces ozbiljno narušena zbog interesa nacionalne sigurnosti.” El Fadlove riječi da se ovdje radi o ubistvu političke ličnosti i tretmanu Ramadana kao teroriste nalaze uporište i u činjenici da je Ramadanov slučaj prebačen iz Rouena, gdje je podnesena početna prijava, u Pariz, gdje je glavni tužilac Francois Molins, koji nije ekspert za silovanje, već za antiterorizam, te ga nazivaju “tužiocem francuskih džihadista”. U čitavoj priči nisu se proslavili ni francuski mediji, te se postavlja pitanje da li kodeks novinarstva i etika uopšte postoje u atmosferi islamofobije koja vlada Evropom. Na stranu direktne uvrede, poput nazivanja Ramadana “tartifom” na naslovnicama. Jedan od naslova u proteklim mjesecima savršeno ilustruje psihozu straha i mržnje: “Musliman, propovjednik i potencijalni silovatelj”. Kako poentira Marianne France na svom blogu, a prenosi Mediapart, pored samog Ramadana, upravo je islamska zajednica ta koja je ovakvim naslovima obilježena, a francuska elementarna vrijednost bratstva dovedena u pitanje.

Šta će se desiti s Tariqom Ramadanom? Vratimo se aferi Dreyfus, gdje je slična optužba, tada za špijunažu i veleizdaju, također bila povod za medijski linč i progon čitave vjerske zajednice. Iako je Alfred Dreyfus na kraju bio oslobođen predsjedničkim ukazom, dok se Ramadanovom slučaju ne mogu predvidjeti ni rok ni konačna presuda, posljedice po francusko, ali i evropsko društvo, bile su katastrofalne i dugoročne, te se tadašnji antisemitizam u Francuskoj, ali i ostatku Evrope može povezati s porastom mržnje spram Jevreja u narednim decenijama, što je na kraju kulminiralo holokaustom. Ramadanov slučaj utoliko je od krajnje važnosti u 2018. godini jer islamofobija proteklih decenija očito ne jenjava, dok desničarske stranke koriste strah od islama i muslimana da bi ojačale sopstvenu poziciju. Posebno zabrinjava sve narušeniji integritet kako pravnih i političkih institucija, tako i evropskog društva, jer strah od islama prelazi iz latentnog u sve direktniji, te se s pravom treba zapitati u kakvom smjeru se kreće Evropa 21. stoljeća.