Porazna je činjenica da bi nas ovakvo novinarstvo moglo koštati još četiri godine stvaranja jaza među građanima Bosne i Hercegovine

Sredina je avgusta, i postaje sve jasnije da će politički akteri u BiH koristiti sva raspoloživa oružja za postizanje vlastitih političkih ciljeva na oktobarskim izborima. U godini koju je već obilježio rijetko viđen politički spin, te korištenje lažnih vijesti da bi se diskreditirali opozicija i oponenti, treba obratiti posebnu pažnju na portale koji uređivačkom politikom evidentno rade u korist interesa jedne političke opcije, ili jednog etnonacionalnog korpusa.

U posljednje vrijeme, svojim sadržajem posebno se izdvojio portal Dnevnik.ba. Dnevnik u svom opisu kaže da se radi o “jednom od najstarijih news portala na hrvatskom jeziku u BiH”. Po ostalim detaljima, poput činjenice da pored redakcije u Mostaru imaju dopisništva u gradovima s pretežno hrvatskim stanovništvom poput Gruda i Širokog Brijega, postaje jasno da se portal obraća isključivo hrvatskom nacionalnom korpusu u našoj zemlji, bez obzira na tvrdnje da djeluje “s namjerom da sadržajno pokriva cijelu Bosnu i Hercegovinu”.

Muke s reprezentacijom

Ovo je također evidentno iz naslova poput onog od 14. avgusta: “Još dva prvotimca opraštaju se od reprezentacije?”, gdje se umjesto o reprezentaciji BiH, kako bi se dalo zaključiti, govori o Danijelu Subašiću i Ivanu Rakitiću, igračima hrvatske reprezentacije. I ostali sadržaji izdvojeni u najčitanije, kao što je tekst “Hrvati – katolici diljem BiH sutra proslavljaju blagdan Velike Gospe”, daju jasnu sliku kako ciljne publike tako i onih koji posjećuju ovaj portal. Sve ovo ne bi bilo pretjerano problematično u samom kontekstu postojanja specijaliziranog portala koji tematizira ono što jedna od tri etnonacionalne skupine u BiH smatra bitnim, dok se u obzir ne uzmu tekstovi koji se bave aktuelnim političkim temama.

Dobar primjer pristrasnog izvještavanja tako je tekst Jurice Gudelja “Entitetski udar na državu je zaustavljen, ali bošnjačka politika neće odustati od rušenja institucija BiH” od 27. jula, koji je problematičan od samog naslova. Implicirati entitetski udar i optuživati bošnjačku politiku za rušenje institucija je samo po sebi upitno, posebno u kontekstu itekako spornih prijedloga Izbornog zakona BiH koji su dolazili upravo od lidera hrvatskog naroda i HDZ-a BiH, čime su obilježili čitavu proteklu političku godinu. Sav politički spin kojem pribjegava Dnevnik, međutim, ilustriran je u sažetku članka, koji kaže: “SDA, SBB, SDP, DF, NS, GS, BPS i čitav niz drugih stranaka nastavit će tražiti načine kako dovršiti ono što je u ratu započeo Alija Izetbegović – pokušavat će i dalje pretvarati FBiH u unitarni entitet s bošnjačkom dominacijom.” Ovakvim pisanjem podržava se činjenično neosnovana teorija majoriziranosti Hrvata na prostoru FBiH. Također, insinuira se da je FBiH kao entitet podijeljena između Bošnjaka i Hrvata, što po njenom uređenju nije slučaj.

Novinari Dnevnika se i tretmanom drugih tema evidentno bave preuveličavanjem i stvaranjem neosnovanog straha pretežno od Bošnjaka, pa se isto može naći i u tretmanu tema poput dešavanja iz rata u BiH. Tako je u tekstu “TEROR(IZAM) SVETIH RATNIKA U BiH Zločini, teroristički kampovi i ritualna ubojstva pod pokroviteljstvom vrha tzv. Armije BiH”, autorice Glorije Lujanović, pored apsurdne tvrdnje da u BiH postoji ISIL, što je indirektno natuknuto u rečenici “Sjeme ISIL-a je tlu u BiH posijano i službeno 13. kolovoza 1993. godine kada je general Rasim Delić u sastav 3. korpusa tzv. Armije BiH uveo odred El-mudžahid”, iznesen i krajnje zapaljiv zaključak da je “teror(izam) protiv svakog moguće kršćanski zapadnoeuropskog elementa počeo u BiH”. Nije potrebno biti previše informisan po pitanju nastanka i širenja terorizma islamskih korijena da bi se uvidjelo da se ovdje radi o krajnje opasnoj optužbi koja se odnosi na čitav jedan etnonacionalni korpus u našoj državi, te da su ovakve tvrdnje, osim njihove pretjeranosti, itekako nacionalističke i bespotrebno ksenofobne. Očito je za Dnevnik upravo bošnjački korpus glavna prijetnja hrvatskom narodu u BiH – i istorijski i dnevnopolitički.

Građanski savez

Dnevnik se često bavi strankom Građanski savez i Emirom Suljagićem, a način na koji se ova stranka tretira često prelazi granice činjeničnog i nepristrasnog, ali i kodeksom propisanog etički ispravnog pisanja. U posljednjem tekstu o Suljagiću i GS-u od 30. jula autora Ivana Crnca, “Suljagić i ekipa: Bošnjački radikali ili bošnjački mainstream?”, teško je pobrojati ukupan broj neistina, insinuacija i direktnih uvreda. Tekst počinje rečenicom “Građanski savez radikalna je bošnjačka nacionalistička stranka”, što samo po sebi nije tačno ukoliko se u obzir uzme platforma ove stranke dostupna na njihovoj stranici, gdje je prva tačka upravo građanska država. Samo nekoliko rečenica dalje, autor teksta iznosi ničim argumentovanu tvrdnju da je Suljagić u BiH ono što je Vojislav Šešelj u Srbiji, gdje se povlačenjem paralele između Suljagića i ekstremno desničarskog srpskog političara aktivnog u proteklom ratu, koji je umalo osuđen za ratne zločine, pored sveg neukusa stvara i potpuno paradoksalan dojam o Suljagiću kao čovjeku na militantnom političkom rubu bošnjačkog korpusa. Za one koji su ovu insinuaciju propustili, autor poentira: “Naime, dok se u cijelom svijetu širi strah od bujanja radikalnog ekstremizma, mediji u Bošnjaka jednog takvog svakodnevno stvaraju. Nema bradu do pupka i ne uzvikuje Allahovo ime, umjesto vojničke opreme nosi odijelo, ali je jednako radikalan.” Svaka dalja analiza ove dvije rečenice krajnje je nepotrebna svima, osim onima koji će, nažalost, ovakav sadržaj shvatiti ozbiljno. Posebno zabrinjava evidentan stav Dnevnika gdje su svi bošnjački političari, pa čak i oni koji trenutno nisu na funkcijama, legitimna meta za raznovrsne insinuacije koje najčešće u osnovi imaju upravo najteži oblik islamofobije i straha od toga da je svaki musliman potencijalni terorista. S obzirom na tradiciju i istoriju BiH kao multikulturalne sredine, tragično je, i zastrašujuće, da je u 2018. ikome moguće prodati strah od drugog i drugačijeg u ovolikoj mjeri. Ali, evidentno jeste. Sve to od portala koji u već navedenom opisu tvrdi da je “medij koji promovira novinarsku etiku i poštivanje novinarskih standarda izvještavanja”.

Dnevnik, pritom, nije marginalni portal. Po podacima stranice za praćenje posjeta Alexa, Dnevnik.ba 15. je najposjećenija bh. web-stranica i bilježi konstantni rast u proteklih godinu dana. Najveći broj od skoro 10 posto posjetilaca dolazi sa Facebooka, što znači da se sadržaji ovog portala često dijele na društvenim mrežama, dok je bh. verzija Wikipedije peti najveći izvor linkova na Dnevnik.ba. Ovo znači da će prosječni posjetilac Dnevnika (o)lako smatrati Dnevnik vjerodostojnim izvorom informacija, te biti sklon tome da sadržaj portala uzme zdravo za gotovo, bez daljih činjeničnih provjera. Dnevnik u svom djelovanju, nažalost, nije jedini, a tragično je da bi nas ovakvo novinarstvo u izbornoj godini moglo koštati još četiri godine daljeg stvaranja jaza između građana i građanki BiH. Koji je, čini se, sve dublji.