Iza naizgled obične informacije krije se loše sročen PR tekst, pun profesionalnih grešaka i etičkih promašaja

Klinički centar Univerziteta u Sarajevu i direktorica Sebija Izetbegović ponovo su na udaru kritike. Razlog je ovog puta katastrofalna neosjetljivost i želja za promocijom koja je zasjenila osnovnu namjenu ove zdravstvene ustanove, ali i dovela u pitanje kako je moguće da je sve to promaklo novinarima i urednicima brojnih bh. portala koji su vijest objavili i prenijeli.

Dvadeset četvrtog jula tako je na portalu Klix objavljen članak nepotpisanog autora ili autorice, naslova “Sebija Izetbegović obišla Psihijatrijsku kliniku KCUS-a koja bilježi porast broja pacijenata”, nadnaslova “Bolji uslovi”. Sadržaj i način formulisanja i naslova i nadnaslova već su sami po sebi itekako problematični, i to do te mjere da je teško odlučiti odakle krenuti s analizom. Sama posjeta direktorice Izetbegović u naslovu navodi nas na zaključak da se radi o PR tekstu, pa se postavlja pitanje da li je to vijest, ali i da li se ista smije plasirati u formi vijesti. Također, u istom naslovu uvrstiti informaciju da Psihijatrijska klinika “bilježi porast broja pacijenata” dovodi do pretpostavke da se radi o biznisu s konzumentima, a ne pacijentima sa psihičkim poteškoćama, koji su posebno ranjiva kategorija odavno izložena generalnoj društvenoj stigmi. Sve to naglašava i nadnaslov o “boljim uslovima”, a prije samog teksta članka, fotografija nasmijane direktorice Izetbegović sa uposlenicima Psihijatrijske klinike krajnje dehumanizira upravo one zbog kojih ova klinika i postoji, jer porast broja pacijenata, pogotovo na psihijatriji, nikako ne može biti razlog za osmijehe. Još neosjetljiviji naslov objavio je portal Fokus: “Svečano na Psihijatriji, raste broj pacijenata, stiže nova oprema”, svemu dajući morbidan obol radovanja tome što “posao dobro ide, i dalje ga granamo”.

PR obavještenje

Klix je pritom u potpunosti propustio da bilo gdje u tekstu naznači da je sadržaj članka preuzet iz saopštenja iz KCUS-a, ali isto možemo naći već u prvom paragrafu na portalu Fokus, pa time postaje jasno da se ovdje ne radi o novinarskom uratku, već PR obavještenju. Zastrašujuće jeste da je ovako nešto moglo izaći iz službe za odnose s javnošću, pogotovo jedne javne zdravstvene ustanove. Ali ne smije se priča svoditi na potpuno dehumanizirajući promašaj nečijeg PR-a, jer je odgovornost jednaka na onima koji su vijest objavili, posebno bez naglašavanja izvora vjerovatno kompletnog teksta i sadržaja članka koji je prenesen bez intervencija, što je obaveza svakog portala po Kodeksu za štampu i online medije BiH.

Vratimo se kratko i samom sadržaju teksta. U prvom paragrafu saznajemo da je “na Psihijatrijskoj klinici KCUS zabilježen porast broja bolesnika, sa različitim psihičkim oboljenjima”. U drugom, pred izjavu šefice klinike, dr. Ifete Ličanin, već se prešlo na govor o poboljšanim uslovima rada u klinici. U samoj izjavi, dr. Ličanin navodi da je uređen klinički park, uklonjeno staro drveće, te da su uslovi boravka bolesnika “neuporedivo bolji”. Samo po sebi, da se radilo o tekstu upravo o uslovima boravka pacijenata, a ne povećanju broja istih, ovo bi možda i moglo proći kao sadržaj od interesa javnosti. Međutim, naglo ignorisanje priče o porastu broja pacijenata, i skretanje priče na uslove boravka ponovo nas vraća na pitanje o svrsi i namjeni klinike. U državi u kojoj po nekim procjenama čitava trećina stanovništva pokazuje pojedine simptome PTSP-a, te gdje se na osnovu incidentalnih informacija i podataka može zaključiti da svjedočimo čitavom valu samoubistava u posljednje vrijeme, potpuna nebriga za ovaj katastrofalno negativan trend i promjena kursa ka uklonjenim granama i rešetkama krajnje banalizuje i dehumanizira naše građane i građanke čije je mentalno zdravlje ugroženo.

Adolescenti s poteškoćama

Još je strašnija informacija iz istog članka, u kojem dr. Ličanin navodi da je broj adolescenata sa psihičkim poteškoćama sve veći, i tek tu imamo kakvo-takvo objašnjenje ili pokušaj analize stanja. Međutim, argument dr. Ličanin da su uzroci ovog trenda prije svega nasilni sadržaji na internetu i u medijima morao se produbiti daljom analizom drugih eksperata, jer je konsenzus u struci da je nasilan sadržaj samo jedan od brojnih faktora, ali ne i glavni uzrok. Bilo bi krajnje zanimljivo saznati da li na psihičko zdravlje uticaja imaju i sve gore siromaštvo, ili opšta društvena apatija, ali čini se da takvoj analizi u afirmativno-ružičastom tekstu kojem smo izloženi ovog puta nije bilo mjesta. Ovom zaključku u prilog ide i činjenica da je ostatak teksta posvećen “poboljšanju općeg radnog ambijenta, u cilju što kvalitetnijih usluga pacijentima”, saradnji Psihijatrijske klinike sa Univerzitetom u Londonu, sredstvima Evropske banke za razvoj “u iznosu od 3,3 miliona KM” koje je obezbijedio menadžment KCUS-a, te je glavni problem opet pao u sjenu, a čitav tekst postao pokazna vježba kako se ne treba i ne može baviti novinarstvom.

U našem tranziciono-kapitalističkom društvu, PR članci koji se prezentuju kao vijesti nisu više tako neuobičajena pojava. O etičnosti takvog informisanja, posebno nedostatku kritičkog odnosa ka već uobličenom, uvijek afirmativnom tekstu iz službe ili agencije za odnose s javnošću koji se samo kopira i objavi, ne treba mnogo govoriti. Također, brzina kojom se pojedini portali nose u pokušajima da budu što relevantniji, tj. da se njihovi članci što više dijele i komentarišu, ne bi smjela biti izgovor za ovako evidentne propuste. Umjesto onoga što se moralo i što je dužnost svakog novinara – istražiti i izvijestiti kako je došlo do toga da su naši ljudi u sve težem psihičkom stanju – dobili smo nasmijana lica uposlenika i priču o aparatima za transkranijalnu magnetnu stimulaciju. Neoliberalna priča, tj. pokušaj približavanja istoj, u potpunosti je zamijenila onu ljudsku, a odgovornost prema društvu postala je sekundarna u odnosu na obavezu spram nečijoj PR službi.

Ne smije se zanemariti ni to da je svaki novinar i urednik imao odgovornost promisliti da li je možda dio razloga za ovakvo afirmativno sljepilo u tekstu donekle i politički motivirano, ili dio predizborne kampanje, s obzirom na prisustvo dr. Izetbegović u strukturama Stranke demokratske akcije. U proteklim mjesecima itekako se spekulisalo oko ulaska Sebije Izetbegović u politiku kao kandidatkinje za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, te mada do kandidature na kraju nije došlo, jasno je da je ona ipak i politički akter, pa se i ovdje imala obaveza biti oprezan pri plasiranju sadržaja, te čisti copy-paste nije nikako bio opcija. No, sve je to opet sekundarno u odnosu na činjenicu da o osobama s psihičkim oboljenjima treba pisati daleko pažljivije i etičnije, te da ih se nikada ne smije stavljati u drugi plan u odnosu na skinute rešetke i dobro uštimane parkove. Djeca su nam počela sve više obolijevati, ljudi nam sve češće odlaze, osim preko granice, i od vlastite ruke. To je surova realnost BiH danas. To nije, ne može i ne smije biti razlog za svečanost.