Karikatura nije samo sličnost kroz pretjerivanje već i simulacija za sliku koju stvaramo našim unutarnjim okom.

Jedan od prvih istinski velikih karikaturista, Francuz Honore Daumier već tijekom prve polovine devetnaestog stoljeća u svojim političkim litografijama proširuje raspon humorističnog ekspresionizma prisutnog ranije u slikarstvu i grafici na studiju ljudskih reakcija izraženih pokretom tijela. Daumier pri tome razvija fascinantan osjećaj da crtežom uhvati i “zamrzne“ premještanje težišta, položaj ruku, ramena, način na koji odredjena osoba hoda, stoji i gestikulira. Poze Daumiereovih likova su dinamične i raznovrsne, on pokazuje majstorstvo u anatomiji, skraćivanju ravno najvećim majstorima slikarskog realizma svog doba. Njegovi crteži su, kako je to Baudelaire nazvao, “portret u pokretu”, takvi u kojima se od konzumenta traži da ih dovrši kroz predočavanje početka i završetka pokreta kondenziranog u njima.

Daumier u svojim crtežima konfrontira konvencionalne i spontane geste i ponašanja, pri čemu se zapaža da moćni zauzimaju namještene poze, dok su pripadnici nižih slojeva društva skloniji prirodnim reakcijama. Na njegovim karikaturama pojavljuju se prizori koje buržoazija želi skloniti iz javnosti, on crta starce, slijepe, prosjake dok umjetnike i pisce prikazuje kroz klaunovske simbole. Nasuprot samouvjerenosti i kompetentnosti koju viši slojevi žele stvoriti o samima sebi, on ih prikazuje u trenucima kada ih tijela izdaju i pokazuju njihovu nesposobnost. Kako bi dakle razotkrio stvarne namjere skrivene iza poze Daumiere primjenjuje suptilni jezik pantomime na karikaturu. Istodobno on počinje dramatično tretirati poze i pokrete kod protagonista svojih karikatura (na primjer teatralno ispružena ruka koja optužuje, ponizno povijena leđa poltrona i slično) pri čemu su u pokretu predočeni ne samo ekstremiteti već i detalji kakvi su prsti, obrve ili usne kojima slikovito izražavaju poruku vezane obično  za diskrepansu između buržoaske slike o samoj sebi i stvarnosti. Daumiere primjenjuje neke pokrete preuzete iz teatra ili baleta, takve koje ističu aroganciju, pretencioznost i nadmenost nove buržoaske klase. Karikatura kao pretjeravanje u naglašavanju pojedinih karakterističnih crta lica dobiva sada svoj puni smisao kao pretjerivanje u pokretu i gestikulacijama ljudskog tijela.

Daumiere ubrzo izdvaja i klasificira tipične pokrete i manire izražene gestom koje pomažu da nekog prepoznamo kao pripadnika određene društvene klase ili, još određenije, profesije. Tako kroz stereotipizaciju nastaje svojevrsni karikaturistični “type casting“ gdje je siromašni i skromni radnik prikazivan primjerice poguren i sa tipičnom jagodičnom kosti koja baca sjenu na upalim obrazima, nasuprot recimo okruglastim podvoljcima i isturenom trbuhu buržuja.

Gradeći svoj karikaturistični univerzum na ideji da da dio (pojedinac) reflektira cjelinu (kolektiv), Daumier kreira likove koji daju sliku tipičnog predstavnika za cijelu društvene klase, profesije, ideologije pa i ukupnog stanja duha društva u određenom historijskom periodu. Sada kad ih je moguće lako raspoznati Daumiere ih plasira u situacije u kojima se njihove aktivnost sušta suprotnost proklamiranim načelima njihove uloge u društvu; odvjetnici ne zastupaju pravdu već nepravdu dok su bankari zapravo špekulanti, nastavnici su glupavi i neznalice, zemljoposjednici nezasite krvopije, a svi zajedno predstavljeni su u pozama koje izražavaju aroganciju, pohlepu, lukavstvo, samodopadnost i ambicioznost. Kasnije će on svoje likove dalje poopćavati pa će kreirati lik nemoralnog poslovnog čovjeka koji mijenja profesije; nekada je bankar, drugi put odvjetnik, ali su njegov prijetvorni moral i nezajažljiva pohlepa uvijek iste.

Individualni politički portret (takozvani “portrait charge”) i eksplicitna politička karikatura je zamijenjena reprezentativnim ili simboličnim tipovima, koji predstavljaju prepoznatljivu kategoriju protagonista, privilegirani od strane režima ili pak njegove žrtve. Klasificiranje ljudi prema tipovima postaje dijelom karikaturističkog naoružanja. Jedna njegova verzija bili su takozvani “simbolički tipovi”, fiktivni likovi sa vlastitim imenima i zbirkom karakternih crta s kojima se publika postupno mogla razvijati jedno kompleksno poznanstvo.

Direktna posljedica koncepta sjedinjavanja ideje o stalnom liku karikatura, grafičkoj stilizacija pokreta i pantomime bila je slijedeća faza karikaturističke evolucije koja se, nakon Daumiera, razvijala u pravcu daljeg pojednostavljivanja i poopćavanja što će na koncu rezultirati apstraktnim “čovjekom-linijom“. Pod utjecajem japanskog slikarstava koje je preplavilo Europu na kraju 1800-tih javit će se nova jednostavnost u liniji kod evropskih slikara i grafičara.  Čak i neki umjetnici koji se nisu primarno bavili karikaturom kao Toulouse-Lautrec svojom čistom, egzaktnom linijom i plošnim tretmanom prostora utječu na autore karikatura i stripova. Već krajem devetnaestog stoljeća u francuskoj karikaturi mogu se razabrati izrazite tendencije u pravcu jednostvanosti i čistoće u likovnom izrazu te potpunom izbacivanju popratnih natpisa. Riječi ukoliko se uopće koriste ili su sastavnim dijelom grafičke cjeline ili su joj podređene. Umjesto riječi u pantomimskim karikaturama razvijen je gluhonijemi grafički jezik. Pantomima je istakla potrebu za razlaganjem karikatura u više slika te shvaćanje novinske stranice kao grafičke pozornica na kojoj se odvija komična scena bez riječi.

Proces stereoptipizacije i stilizacije ljudske figure nastavit će se i intenzivirati u dvadesetom stoljeću u pravcu daljeg reduciranja i svođenja crteža na elementarno sredstvo likovnog izraza – liniju. Koncept “čovjek-linija“, finalna je faza stereotipizacije u karikaturi gdje nacrtani lik sada više ne predstavlja određenu osobu, čak ne ni pripadnika izvjesne profesije ili klase, već čovjeka kao takvog. To je istodobno i konačno dovršenje procesa stilizacije u pravcu maksimalne jednostavnosti u izrazu i maksimalne kompleksnosti u simbolici uz potpuno odbacivanja verbalnog. Time što se sada njeno primarno značenje i informacije nalaze u samoj slici karikatura se ističe i izdvaja ne samo u odnosu na verbalni humor već i humoristični crtež uopće. Pa dok su Hogarth ili još uvijek Daumier vodili računa o klasičnoj anatomiji i zakonima perspektive, moderna karikatura više tretira ljudsku figuru kao generalni simbol i funkciju, onako kako u šahovskoj figuri koja nema nikakve sličnosti sa lovcem ipak prepoznajemo lovca.

Takva simbolička i karikatura u grafičkom izrazu gotovo na granici abstraktnog doživjet će svoj puni procvat u dvadesetom stoljeću. Osim svega primjerice Amerikanci Soglow, Steinberg, Folon, Irac Unger ili Daumierovi nasljednici u francuskoj karikaturisti kakvi su Chaval, Sempé, Bosc i drugi majstori humorističke pantomime izražene minimalističkim crtežom i stereotipiziranim pokretom izvršiti će kardinalan utjecaja na estetski doživljaj slike, dizan i ljudsku komunikaciju uopće.

Izvor: https://www.kistonline.eu/covjek-linija/