Vjerojatno nema roditelja koji se, razmišljajući o odgoju svog djeteta te propitujući vlastite odgojne pogreške, nije našao u dilemi oko toga trebaju li roditelji i djeca biti prijatelji. U stara vremena, sve do prije stotinjak godina, ljudi su bili značajno manje zbunjeni u pogledu ispravnih odgojnih metoda. Prijateljstvo s vlastitim djetetom nije dolazilo u obzir. Od potomstva se očekivalo da se roditeljima obraća s najvišim stupnjem poštovanja oslovljavajući ih s “gospodine oče” i “gospođo majko”. Bilo je gotovo samorazumljivo da djeca nemaju što govoriti ukoliko nisu pitana, da trebaju slušati roditelje i bespogovorno izvršavati njihove zapovijedi te, valjda, nikome na pamet nije padalo pitati dijete za njegovo mišljenje pri donošenju važnih obiteljskih odluka.
Takav se odgoj temeljio na općeprihvaćenoj pretpostavci kako je “batina izašla iz raja” pa tjelesno kažnjavanje djece nije bilo kazneno djelo, koje istovremeno zavrjeđuje i moralni prezir kao danas (barem deklarativno). Batine su bile dobrodošla, pedagoški opravdana i neupitno ispravna odgojna mjera koja, iskustveno dokazano, polučuje izvrsne rezultate u gojenju ljudskih mladunaca. Nema bitne razlike između dresure štenca i odgoja djeteta, govorili su. Neovisno je li riječ o ljudskom ili psećem potomku, željeno ponašanje najuspješnije ćemo usaditi biheviorističkom metodom “mrkve i batine”. Kad dijete sluša naredbe i ponaša se u skladu s roditeljskim očekivanjima valja ga nagraditi pohvalom i kakvim prigodnim poklončićem poput igračke ili slatkiša. Ukoliko je riječ o starijem djetetu, na raspolaganju imamo džeparac, koncert omiljenog benda, putovanje ili, primjerice, novi mobitel.
Moralne vrijednosti
Kad ne sluša, slijede kritika i ukor, edukativno predavanje o moralnim vrijednostima među kojima poslušnost i poštovanje starijih i iskusnijih zauzimaju krunsko mjesto, te raznovrsne zabrane, uskrate ili prijetnje kao i njihova realizacija. Ovakva odgojna strategija pretpostavlja da isti vanjski podražaji, kao odgovori na određeno ponašanje, izazivaju uvijek istu reakciju pa bi, na taj način, vanjskim podražajem bilo moguće predvidjeti i kontrolirati djetetovo ponašanje. Je li, kako je to smatrao Edward Thorndike promatrajući ponašanje golubova i miševa, i ljudsko ponašanje u osnovi tek rezultat izbjegavanja nelagode i težnje k ugodi? Teško je proniknuti u kompleksnost naših motiva no posve je sigurno kako je prijetnja bez pokrića kapitalna odgojna greška. Nikad ne treba izricati prijetnje koje nemamo namjeru ostvariti. Ukoliko to činimo, nepovratno urušavamo vlastiti roditeljski autoritet. Zaprijetimo li, primjerice, djetetu kako neće ići na proslavu prijateljevog rođendana ukoliko ne pospremi svoju sobu, a ono to ne učini, tada ga na tu proslavu ni pod koju cijenu ne smijemo odvesti. Čak niti ako smo već kupili poklon i potvrdili svoj dolazak i ma kako nam bilo žao slavljenika. Tu roditelji pogriješe. Zbog emotivne povezanosti s potomkom zanemare racionalne argumente i popuste sentimentu. Zato su odgojiteljice i odgojitelji u predškolskim ustanovama mnogo dosljedniji, uvjerljiviji i uspješniji odgajatelji od roditelja. Kad roditelj, naime, ne ispuni izrečenu prijetnju, neizbježna je posljedica djetetova spoznaja o beznačajnosti roditeljskih prijetnji koje, dakle, ne treba uzimati zaozbiljno jer zapravo ne vrijede.
Za razliku od generacije naših roditelja koja je uglavnom bila mnogo stroža te sklonija nadziranju i ograničavanju djeteta, današnji su roditelji otišli u drugu krajnost, odbacili su moć vlastitog autoriteta i prihvatili čudnu ideju o prijateljstvu s potomcima. Pa iako ta novotarija na prvu zvuči primamljivo, riječ je o opasnoj zamisli s potencijalno dalekosežno lošim posljedicama, ali i neizvjesnom mogućnošću realizacije.
Prevelika razlika
Aristotel u “Nikomahovoj etici” fino objašnjava kako prijateljstvo između roditelja i djece nije moguće zbog prevelike razlike među njima. Bilo bi, naime, neprimjereno i ne bi dolikovalo da dijete roditelju upućuje upozorenja i ukore, a to je obaveza prijatelja prema prijatelju kad vidi da u nečemu griješi. Osim toga, krvna veza nije jamstvo sličnosti karaktera, roditelj ne izabire kakvo će mu se dijete roditi, niti dijete može izabrati tko će mu biti roditelj, a prijateljstvo je rezultat izbora. Aristip iz Kirene ide i korak dalje smatrajući da između roditelja i djeteta ne samo da nema prijateljstva, nego ne bi trebalo biti čak niti prirodne povezanosti. To što je dijete poteklo od roditelja nije dovoljan razlog za nužnu povezanost među njima, jer takve povezanosti nema niti između čovjeka i pljuvačke, a ona je isto potekla od njega, kaže Aristip.
Zaista je prijateljstvo moguće samo među “jednakima”, a roditelj i dijete to nisu. Osim ljubavi prema djetetu te zadovoljstva i užitka u druženju s njim, roditelj ima i obavezu “izvesti ga na pravi put”, a to nije uvijek najugodnije.
Ima još jedna prepreka prijateljstvu. Da bi ono bilo moguće, potrebno je da prijatelji dijele isti svijet oblikovan čitanjem knjiga, gledanjem filmova, slušanjem glazbe ili, naprosto, odrastanjem u istom vremenu. Taj svijet podrazumijeva i specifičnu upotrebu jezika intuitivno razumljivu samo suvremenicima, kao i zajedničko iskušavanje svih izazova, ljepota i problema koji u bitnom smislu određuju njihovu epohu, a to je već pomalo i generacijska stvar.
Zbog toga se čini kako je ljubav prema djetetu povezana s odgovornošću za njegovo odrastanje, oblikovanje i osamostaljenje. Pratiti ga i podržavati, ponekad i savjetovati u njegovim životnim izborima, sve to ima sličnosti s obilježjima prijateljskog odnosa, ali ono to ipak nije niti bi trebalo biti. Mnogi bi problemi bili spriječeni da su roditelji to imali na umu. Preveliko popuštanje i udovoljavanje djetetovim prohtjevima proizašlo iz roditeljske želje da bude prijateljski blizak s vlastitim djetetom, nerijetko rezultiraju razmaženim mladim čovjekom koji očekuje da će ga okolina tretirati jednako popustljivo i blagonaklono kao roditelji. A to očekivanje rijetko bude ispunjeno. Zato je roditeljski zadatak sasvim drugi – pripremiti dijete za samostalan život. To, naravno, s druge strane, ne znači da odgoj treba biti strog i autoritaran. Kao i inače u životu, važno je pogoditi pravu mjeru.
Sloboda je cilj odgoja, a ne njegova metoda
