Mjesec dana po dolasku u Utah tragala sam za pravom kafom. Osim „Zlatne džezve“ koju je moja gazdarica imala u kući, trebala sam još bar jednu kafu koju je moguće piti a ne osjećati se kao da pijem čaj iz papirne čaše. Tako sam otkrila knjižaru u neposrednoj blizini mjesta stanovanja, u dijelu grada kojeg zovu Sugarhouse. Sa parkom, jezerom i potočićem, malenim kućicama koje podsjećaju na idilične filmske prizore, Sugarhouse postat će jedno od mojih najdražih mjesta u Salt Lake Cityju.

Sugarhouse park

Dok sam u kancelariji i univerzitetskoj biblioteci uglavnom pisala znanstvene radove, u knjižari Barnes & Noble pisala sam za svoju dušu. Tu sam „otkrila“ kafu koja mi se konačno dopala, a pri tome su je, ako to zamolite, služili čak i u keramičkoj šoljici. Među knjigama, u tišini, okružena ljudima koji čitaju, s povremenim pauzama uz zvuk metalne kašičice koja lupka o keramičku šolju, napisala sam najviše utisaka iz Utaha. Među najdražim zabilješkama napravljenim u knjižari su i ove koje slijede…

Knjižara Barnes & Noble, Salt Lake City, Sugarhouse

Ljudi su dom

Neizostavno je u mom pripovijedanju o boravku na Univerzitetu u Utahu spomenuti i one ljude koji su za mene predstavljali dom. Najprije ću spomenuti svoju gazdaricu, s kojom sam se toliko emotivno povezala da će to prijateljstvo vjerovatno trajati dok smo žive. Po godinama, Fatima je mogla biti moja majka, ponašanjem skoro da je i bila. Njena priča je teška i inspirativna. Ukratko, s dvije djevojčice poslije izbjeglištva u Njemačkoj odlučila je da dođe u Sjedinjene Države jer se u Bosnu nisu imale gdje vratiti. Odgojila je odlične mlade žene, uspješne, zaposlene, pametne, empatične, Edinu i Merimu. Zahvaljujući njoj, moj krug prijatelja zemljaka proširio se munjevito, kako to već ide s nama Bosancima i Hercegovcima. Fatima zna još jednu Fatimu, ona ima divne kćerke, Irmu i Nermu, koje znaju još neke naše mlade ljude; Fatima zna Safu, njene tri kćerke i dva sina, i Pidu i njenog sina Faruka koji su u Ameriku pobjegli od terora kineskih vlasti nad Ujgurima. Fate znaju i Muriza koji ima tri kćerke, a on zna Ševalu i Ibru, a svi oni Ismetu, i tako dalje. E pa, sa svim spomenutim ljudima bila sam u kontaktu, družila se i uživala u njihovom društvu. Od zajedničkih iftara i šetnji, do razgovora o domovini koji čovjeka mijenjaju nekako prirodno iz temelja, s ovim sam ljudima podijelila mnoge lijepe trenutke. Od njih saznadoh da imamo i „bosansku“ džamiju u centru grada. Pored tri ostale džamije u Salt Lake Cityju, naši ljudi napravili su vlastiti džemat. Skoro da ne postoji bogomolja koje nema u ovome gradu.

Uskoro ću upoznati i Muhameda, mladog naučnika iz Bosne (Bugojna) koji je došao na doktorski studij fizike na Univerzitetu u Utahu, gdje radi i kao asistent – istraživač. Sigurna sam da ga čeka svijetla budućnost, a i zahvalna za prijateljstvo i razgovore. Od njega sam saznala i da je njegov mentor na Univerzitetu u Utahu profesor Zlatan Akšamija, porijeklom iz Sarajeva, a profesorova supruga je dekanica Fakulteta za arhitekturu Univerziteta u Utahu, Ajla Akšamija, rođena Banjalučanka.

Mimo Univerziteta upoznala sam i jednog veoma dragog gospodina koji je zapravo bio naš prvi komšija, a kojeg moram spomenuti. U svojim sedamdesetim, James je i dalje podsjećao na rok pjevača koji je bio u mladosti. Penziju je zaradio kao profesor književnosti. U predvečerja bismo znali satima razgovarati u dvorištu o raznim temama, od politike do književnosti. Upoznala sam ga s Bekimom Sejranovićem i, srećom, uspjela da mu nabavim knjigu preko Amazona. Jamesove prekrasne pjesme ponijela sam nazad kući, ali i njegove savjete i mudrosti. Ne mogu da ne spomenem koliko mi je teško bilo kada je kazao da ne voli svoju domovinu i da se u njoj konstantno osjeća kao „osumnjičen“. Znala sam na šta misli. Naime, ljudi su ovdje vrlo ljubazni, ali ponekad je to vrlo površno. Kao nekome ko živi u Bosni, meni uopšte nije bilo čudno da mi se ljudi tek tako počnu ispovijedati, niti mi je to smetalo. On mi se toliko puta zahvalio na tome da mi je već postajalo neprijatno. „Srce nema bravu s druge strane“, kazao mi je jednom. I možda je ta rečenica najbolji način da kažem da će svi spomenuti ljudi ostati zauvijek unutra. Uz moje prijatelje s Univerziteta, prijatelje Amerikance, moje Bosance i Hercegovce, nisam imala vremena da budem usamljena, a odlazak iz Utaha bio je tužniji nego što sam mogla zamisliti. Mogu slobodno kazati da sam se osjećala kao da ostavljam još jedan dom.

Klub knjige „Antirasizam“: Teme s periferije o problemima iz centra

Rekoh, na Univerzitetu sam imala toliko prijatelja da više ne znam kako da ih nabrojim a da nekog ne izostavim. Mnoge sam već spomenula, a među najmilijim osobama s Univerziteta ostat će mi i profesorica Danielle Endres. Zahvaljujući njoj, uspjela sam planinariti kanjonima, ne onoliko koliko bih željela, ali ipak dovoljno. S njenom porodicom i njom posjetila sam i Antelope Island i osjećala se do te mjere prihvaćenom kao da sam neki daleki rođak koji je prirodno srdačno primljen u porodicu.

Antelope Island

Tiha, smirena i uporna, profesorica Endres je borac i prava intelektualka. Njena istraživanja fokusirana su na teme kojima se malo ko bavi – američke urođenike, različita plemena i izazove s kojima se susreću, način na koji se bore za svoj opstanak; njena knjiga koja uskoro izlazi upravo je studija slučaja koja pokazuje kako su uporne aktivističke grupe urođenika spriječile odlaganje opasnog otpada na svome zemljištu. Profesorica Endres vodi i klub knjige pod nazivom „Antirasizam“. Kada je najavljen virtuelni sastanak kluba, s nestrpljenjem sam čekala okupljanje. S kolegicom u Bosni i Hercegovini vodim klub knjige pa sam bila zainteresovana da vidim kako funkcioniše i koliko članova okuplja klub profesorice Endres. Tema sastanka kojem sam prisustvovala bila je knjiga The Other Slavery koju je napisao historičar Andrés Reséndez. Na sastanku nas je bilo ukupno pet: jedna studentica i četvero profesora. U slučaju našeg kluba u Tuzli, tu su uglavnom studenti i građani.

Moram priznati da sam uživala u diskusiji. Učesnici su iskreno govorili o svojoj prošlosti, otvoreno su prihvatili kritiku, aktivno i empatično su slušali jedni druge. Knjigu nisam pročitala prije sastanka jer je nisam imala. Kroz par dana obratila sam se Jessici Finch s odsjeka, koja je uglavnom rješavala sve administrativne poteškoće, i pitala je kako da nađem knjigu. Rekla je da će me knjiga čekati u mom ormariću sutradan. Tako je i bilo… Ne moram objašnjavati koliko se ovo razlikuje od načina na koji mi dolazimo do knjiga u našem klubu.

Na samom početku razgovora, profesor Kevin Coe, kojeg sam već spominjala i na čijem sam času držala jedno od predavanja, postavio je retoričko pitanje o ropstvu: kazao je da se pita da li će ga na neki način uvijek biti. Članica kluba profesorica Ann Darling naglasila je da je ropstvo ljudski, ne samo američki problem. Spomenula je i „moderno ropstvo“ koje vidi u „američkom ekonomskom sistemu koji ne plaća dovoljno strane radnike koji rade po hotelima, restoranima i drugim industrijama“.

Članovi su diskutovali i o mogućnosti planetarnog mira i ljudskoj potrebi za vlašću nad slabijima, a koja se, po mišljenju nekih od članova, uči od ranog djetinjstva, kroz animirane i filmove uopšte. Rasprava o medijskoj kulturi, posebno o filmovima, potrajala je. Uključila sam se i ja, i mislim da sam dala toliko negativnih komentara da sam u jednom trenutku samu sebe podsjetila na izlaganje Željka Pervana o američkoj propagandi u humorističnoj emisiji Večernja škola. Reakcije ostalih članova/ca kluba bile su izuzetne. Iako se ova misao naizgled kosi sa svim što smo spominjali kroz kritiku, upravo takav stav i razumijevanje svijeta, samokritika, barem kod intelektualaca, i čine Ameriku „velikom“.

U zaključku, voditeljica grupe naglasila je da je strašno što tako malo znaju o historiji ropstva u svojoj domovini, a čak je i Univerzitet napravljen na zemljištu urođenika (na zemlji plemena Ute, odakle i potiče naziv Utah). Sa svojim studentima, ispričala nam je, često govori o problemu ropstva, jer je to u njenoj perspektivi najmanje što može uraditi budući da su svi oni „na njihovoj zemlji“…

Hopitutskwa ili centar univerzuma

Na jednoj od zajedničkih šetnji kanjonom City Creek, profesorica Endres i ja dogovorile smo da skupa odemo na jedno od predavanja po projektu nazvanom Native education lecture.

Smjestile smo se u veliku salu u kojoj, srećom, nismo morale nositi maske. Predavačica je bila profesorica sa Univerziteta u Arizoni, Sheilah Nicholas, „in the western world and academia“. Tako je pisalo na prezentaciji, a pisala je i njena kratka biografija na engleskom jeziku, dok ju je ona prevodila na hopi.

„In my cultural community of Hopi, I am White Bear Girl, Sunforehead Clan from Songoopavi (my maternal village). My birth parents are my mother, Muuyi, Sunforehead Clan, and my father, Ahὃla, Bear Strap Clan. However, I was raised from birth by Pigὃshaynὃm, Egale Clan and Milton Nicholas, Coyote Clan.“

Profesorica je kazala da je put do onoga što ona danas jeste bio dug. Meni je to bilo jasno čim sam pročitala ovaj pasus iz biografije. Na dva slajda predstavila je istu fotografiju, fotografiju škole Carlisle Indian Industrial (1879-1918). Djeca urođenika nasilno su oduzimana od porodica kako bi pohađala ovu školu i učila se „zapadnim vrijednostima i načinu života“.

Carlisle Indian Industrial School, izvor: www.whyy.org

Školu je osnovao Richard Henry Pratt, koji je poznat po motu „Ubij Indijanca (u njemu), spasi čovjeka“, misleći pri tome da se „ubije“ Indijanac u kulturološkom smislu kako bi se kasnije asimilirao u američki ili „zapadni“ obrazovni i sistem uopšte. Slušajući ovu priču o plemenu Hopi, neprestano sam razmišljala o Bosancima i Hercegovcima rasutima širom svijeta, od kojih brojni malo-pomalo zaboravljaju svoje porijeklo, domovinu, jezik. S druge strane, mislila sam o onima u Bosni i Hercegovini, u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, kojima se u vlastitoj domovini zabranjuje da svoj jezik zovu bosanskim. Slušala sam profesoricu Nicholas kako priča na umilnom hopiju i razmišljala o tome koliko usko i površno promišljaju oni koji pokušavaju ukinuti raznolikosti i ljude odvojiti po entitetima ili rezervatima…

Iako je narod Hopi sveden na život u rezervatu, a u Utahu svih urođenika ima tek 60-ak hiljada (1 do 2% u SAD-u), za indijansko pleme Hopi, mali rezervat u Arizoni je „centar svijeta“. Zanimljivo je kako svi svoju domovinu vidimo centrom svijeta. „Srcolika zemlja“, kazali bismo mi za našu Bosnu i Hercegovinu. Hopitutskwa označava upravo ovu sintagmu – centar univerzuma, centralno mjesto, a Hopiji svoju zemlju zovu i Tuwapongtumsi, što otprilike znači Majka zemlja.

Putovanje do smisla

Nicholas, ili White Bear Girl, kolonizaciju je nazvala pravim imenom – okupacija i egzekucija. Uvodničar u ovo predavanje napravio je licemjeran uvod u kojem je izrazio zahvalnost urođenicima „za njihovu teritoriju“. Nije kazao kako je teritorija dospjela u ruke useljenika, danas onih dominantnih. Ovim je White Bear Girl valjda odgovorila na taj, kako sam ga ja shvatila, lukav uvod kreiran tako da kaže nešto o porijeklu zemlje a da ipak ne kaže istinu.

Među Indijancima koji su protestovali protiv nasilnog odvođenja djece u škole radi asimilacije i „edukacije“, bio je i djed naše predavačice. Ako utipkate u pretraživač ime Lewis Tewanima, vidjet ćete da je njen djed bio poznati atletičar. Uprkos tome, za njega je, kako njegova unuka pojašnjava, slava u atletici bila samo trenutak života, dok je biti Hopi bio način na koji je živio.

Ostao je vjeran principu Hopija koji na život gledaju kao na putovanje do smisla, ili rečeno na hopiju: gatismkiwa – tumalmakiwa (from lifeline to lifework).

„Čovjek se rađa kao Hopi“, pojasnila je profesorica. „From birth, we are Hopi. As young children, we grow as Hopi. We do not go to school to learn what it means to be Hopi.“

Kao odrasla žena, Nicholas je govorila samo engleski jezik, ali White Bear Girl nije bila spremna odreći se svog Hopi identiteta.

Nekoliko njenih prvih učitelja maternjeg jezika kazali su joj da je jezik živ, da je u njoj i da ga samo mora probuditi. To je i učinila. Bilo je to mukotrpno putovanje koje se u konačnici isplatilo. Autorica je pronašla put do svog pravog „ja“, do smisla.

Traganje traje

Ne želim zvučati patetično, ali moram priznati da je i moj put u Utah i kroz njega, ali i sve što sam u Utahu dobila i što sam nekako emotivno i logički upijala, bilo jedna vrsta putovanja do smisla.

Ostaviti nešto iza sebe nikada nije lahko, ali nema drugog načina da ideš dalje. Moj boravak u Salt Lake Cityju jeste bio takav, ispunjen lijepim trenucima i dragim ljudima, ali prirodno je nastaviti „teći“. U jednom od posljednjih dana sjedila sam s  prijateljem na brdu iznad centra grada poznatom pod nazivom Ensign Peak. Govorila sam da sam poželjela gledati Sarajevo ovako, ili Tuzlu, ili bilo koji bosanskohercegovački grad. „I ovo može biti Sarajevo ako želiš da ga vidiš tako“, kazao je moj prijatelj. Nisam bila ubijeđena, no to nije značilo da mi Salt Lake ne znači.

U daljini na vrhu Ensign možeš vidjeti kako sunce toplotom posipa zemlju. Visoka trava oko mene je polusuha. Dok vjetar pjeva uspavanku, ona ga prati sa dubokim šššš…

Ensign Peak

Odavde sam prvi put vidjela Salt Lake City kada sam stigla. Tada mi je djelovao užurbano, nemirno, anksiozno, ustreptalo. Grad je bio ogledalo mojih nemira. Danas, kada se s gradom pozdravljam, djeluje mi tako mirno, pitomo, pomalo umorno… Čini se kao da ispod samog sunca lete avioni koji polijeću s Internacionalnog aerodroma Salt Lake City. I ja ću odatle za par dana posljednji put pogledati ispod, pustinju koju ću ponijeti u srcu. Sa svim ljudima koje sam u njoj upoznala. Kada iz moje Bosne budem gledala zelenilo koje štiti sjeveroistok zemlje od sunca, sjetit ću se ove gole pustinje sa kablovima za vodu što se kao vene granaju ispod pješčane kože.