Ako neko kaže da mu neće Sarajevo krojiti političku sudbinu, onda bi minimum dosljednosti zahtijevao da mu tu sudbinu također ne kroje Beograd i Zagreb. Ali dosljednost je ovdje rijetka zvjerka i slabo ko se može pohvaliti da je ima viška. U najnovijoj etapi sukoba između starih saveznika Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića malu, ali važnu retoričku pobjedu izborio je treći mušketir, višestruko sankcionirani Milorad Dodik – evo je i Jutarnji list počeo koristiti njegovu potcjenjivačku sintagmu “političko Sarajevo”.
Tako se glavnom gradu Bosne i Hercegovine oduzima pravo na legitimno postojanje, jer ga se reducira na neki inkriminirani čimbenik, unaprijed sumnjiv i denominiran, čime je i politički Zagreb iz srednje prešao u visoku fazu uplitanja u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine. Ne poznajući razliku između potpisnika i garanta Dejtonskog sporazuma, Zoran Milanović, kao jedan od rijetkih Dodikovih saboraca, već je iskazao visok nivo zainteresiranosti za ovdašnje političke i ustavne prilike. Iza njegove sirove i rasističke retorike krije se jedina tačka političkog suglasja s Plenkovićem – ozbiljan i destruktivan plan čija realizacija, izgleda, ide baš onako kako je i očekivano.
U toku je mirnodopski sukob visokog intenziteta u kome svako koristi ona sredstva koja ima na raspolaganju. Kad je postalo jasno da bi, zahvaljujući Christianu Schmidtu, BiH mogla za narednih ko zna koliko decenija dobiti ustavna rješenja osmišljena u kabinetu Andreja Plenkovića, za sada najhladnokrvnijeg igrača u priči – diplomatski potkapacitirano Sarajevo izašlo je na ulicu. Druge nije bilo. A kad je jedan od demonstranata u kamere idiotski poručio da Hrvati mogu stati u dva autobusa, protivničke strane uzele su to kao krunski dokaz da su ispred OHR-a demonstrirali divljaci, rulja spremna na pokolje, iako je znatan procenat tekstova i twitova koje ispišu Čovićevi redarstveni novinari na istom ili neuporedivo žešćem nivou.
U etapi koja slijedi postat će jasno u kom pravcu će ići ova zemlja. Pokušavajući riješiti neravnopravnost Hrvata, Plenković, via Schmidt, zalazi u takvu konstitutivnu soluciju koja bi većinu stanovnika reducirala na trećinu političke i svake druge moći, zatim bi ostale trajno učinila građanima drugog reda, što istovremeno u još žešćoj inačici važi za sve nesrbe u Republici Srpskoj. I eto ključnog detalja u priči čiji je kraj u ovom trenutku neizvjestan. Ovdje se sve postiže galamom, s tim što strana koja galami, kad ostvari izvjesnu prednost, po automatizmu počne da demonizira galamu protivničke strane. Ne postoji u ovoj državi veća obespravljenost od one koju baštine Bošnjaci u RS-u, ali nisu galamili dovoljno glasno i ekstremno i na kraju imamo rezultat – na tu vrstu diskriminacije niko se ne osvrće.
Američka ambasada nedavno je imala čast da reagira upravo na visoke političke tonove. Prvo je opomenut Bakir Izetbegović zbog čuvenog prebrojavanja, ali odmah potom i Dragan Čović zbog višemjesečnih prijetnji neredima na jugu zemlje. Mediji u službi politike selektivno su jedni druge gađali samo polovinom tih upozorenja, zavisno od toga kojoj su strani bila upućena. Kao što je i tokom rata, praktično, samo jednoj strani bio uveden embargo na oružje, tako i sada u igrama postkonfliktne moći istoj strani ponovo se prijeti uskraćivanjem ravnopravnog suprotstavljanja Beogradu i Zagrebu. S posljedicama takve politike imat ćemo posla decenijama, jer ona je uvertira u destruktivne procese na svim nivoima. (Kako je krenulo, Schmidtova naoko benigna intervencija mogla bi na kraju izazvati izvjesna nesuglasja i na Bliskom istoku. Za sada je to samo na nivou ambasada, ali time konfliktni potencijal najavljenih odluka ni izbliza nije iscrpljen.)
Novi državni, odnosno društveni (ili kako god hoćete da ga profilirate) ugovor ne može biti donesen naglo, navrat-nanos, u predizbornoj žurbi. Sjetite se kako se teško i mučno pregovaralo u Daytonu. Treba mnogo više napora, učesnika, dobre volje i kompromisa kako bi se došlo do nekog rješenja. Ovo je ona situacija u kojoj dolaze do izražaja sve kontroverze bosanskohercegovačke političke i etničke napetosti. Manjak unutrašnjeg dijaloga ponovo bi mogao biti kompenziran spoljnim na(d)metanjima, što je tek nastavak postojećeg stanja drugim sredstvima.
U svakom slučaju, ovo je prevelik zalogaj za Christiana Schmidta.
