Pisac indijskih korijena Ahmed Salman Rushdie ranjen je u napadu u New Yorku i u izuzetno je teškom zdravstvenom stanju.

Glasnogovornik pisca Andrew Wylie je ranije naglasio kako je Rushdie trenutno na respiratoru i da mu je napadač nanio ozbiljne povrede jetre i određenih živaca ruke. Također, pojasnio je kako postoji mogućnost da Rushdie izgubi i jedno oko.

Iako za sada nisu poznati motivi napadača na pisca, napad je još jednom poslužio za aktueliziranje duhova iz prošlosti i svojevrsnog Rushdijevog rata s muslimanskim zvaničnicima, naročito onih koji se nalaze u Iranu.

Indijski pisac Salman Rushdie rođen je 1947. godine u Bombaju još u periodu kada je Indijom vladala britanska čizma. Kao dijete advokata i učiteljice, Rushdie se školovao u elitnim institucijama da bi upisao i Kraljevski koledž u Cambridgeu gdje je diplomirao historiju umjetnosti.

Prvi roman “Grimus” Rushdie je objavio 1975. godine, ali jednu od najpopularnijih knjiga napisao je 1981. godine kada se javnosti predstavio s romanom “Ponoćna djeca”, što je osvojio i Bookerovu nagradu.

Ipak, niti jedno Rushdijevo djelo nije izazvalo kontroverze kao ono koje je napisao 1988. godine. U tom periodu, Rushdie objavljuje “Satanske stihove” što je djelo koje su mnogi muslimani ocijenili bogohulnim i uvredljivim.

Knjiga je zabranjena u Indiji, spaljivanja na protestima širom svijeta, a Rushdie je u intervjuu koji je u tom periodu dao za medije izjavio kako je očekivao slične reakcije.

– Očekivao sam da će se nekoliko mula uvrijediti, prozivati me pogrdnim imenima, a onda bih se mogao braniti javno – rekao je Rushdie.

Zbog cjelokupne situacije, piscu je već u oktobru iste godine trebao tjelohranitelj zbog sve češćih poziva na njegovo ubistvo. Eskalacija nasilja dogodila se u februaru 1989. godine kada je vrhovni vođa Irana, ajatolah Ruholah Homeini izdao fetvu gdje je pozvao sve muslimane da pogube Rushdieja i sve one koji su bili uključeni u objavljivanje knjige.

– Fetva je uklesala prijetnje smrću u kamen, nakon čega ju je bilo nemoguće zaboraviti. Iranska vjerska fondacija ponudila je nagradu od milion dolara, a ako Iranac izvrši ubistvo tri miliona dolara. Iran je zbog toga prekinuo odnose s Velikom Britanijom, državom gdje je Rushdie boravio – piše The Guardian.

Iako je priča o Salmanu Rushdieju zbog kontroverzne knjige stekla svjetsku popularnost, ovaj indijski pisac stanovnicima Bosne i Hercegovine dodatno se približio kroz svoj esej koji je objavljen 1994. godine pod nazivom “Bosna u mojim mislima”.

Agresija na Bosnu i Hercegovinu i dalje je bila aktuelna, a indijski pisac se u svom komentaru osvrnuo na stanje u državi.

– Za mene istina leži u prirodi i značenju Sarajeva gdje je, kao što je to rekla Suzan Sontag, dvadeseti vijek počeo, i gdje se i završava. Nikada nisam bio u Sarajevu, ali osjećam da mu na neki način pripadam. Ponosan sam što sam počasni član PEN kluba bivše Jugoslavije i nadam se da me neće smatrati drskim ako kažem, da sam kao rezultat ove novoostvarene veze, u nekom smislu i ja u egzilu iz Sarajeva, iako je to grad koji ne poznajem – naveo je.

U svom eseju, poručio je kako Sarajevo za njega predstavlja grad u kojem postoje vrijednosti tolerancije i suživota.

– U tom Sarajevu postoji zapravo taj sekularni islam za koji se toliko ljudi bori na drugim mjestima. Ljudi tog Sarajeva se ne određuju vjerom ili plemenom, već jednostavno i časno, kao građani. Ako taj grad bude izgubljen, onda smo svi mi njegove izbjeglice. Ako kultura Sarajeva umre, onda smo svi njegova siročad – naglasio je.

Također, govorio je i o pojmu koji je nazvao “Sarajevskom istinom” u kojem je iznio niz kritika prema Zapadu.

– Istina Sarajeva je da su njegovi građani, koji odbacuju definiranje na osnovu vjere, koji žele jednostavno biti Bosanci, ocijenjeni u svijetu samo kao muslimani. Istina je da je pojam ‘musliman’ dio razloga za indiferentnost Evrope prema sudbini Sarajeva – pisao je Rushdie.

U svom eseju, indijski pisac se osvrnuo i na kulturne radnike u tom izuzetno teškom periodu za grad, ali i državu.

– Nisam bio u Sarajevu, ali sam se susreo s trojicom izvanrednih građana, Zdravkom Grebom koji vodi Radio Zid, Harisom Pašovićem koji je pokrenuo Sarajevo Film Festival i Kemalom Kurspahićem, glavnim urednikom Oslobođenja. Naučili su me da bi definiranjem Sarajlija po određenim grupama to poricalo njihove ličnosti, individualnost i humanost – ističe se u tekstu.

Na kraju svog pisma, Rushdie je napisao kako je gledao čudni kratki film u kojem se čovjek vozi kroz sarajevske ulice i kao mantru ponavlja ime “Salman Rushdie”.

– Da li ga pjeva kako bi ga podsjetilo na opasnost, ili kao neku vrstu hamajlije da ga čuvam. Nadam se da je ovo drugo. U duhu te simpatične magije, počeo sam i ja mrmljati ime meni nepoznatog grada, gdje se izjašnjavam kao njegov građanin. Sarajevo, Sarajevo, Sarajevo, Sarajevo – zaključak je Rushdijevog eseja.

Izvor: Klix