Mostar platio najveći cijenu
U konstrukciji rata koji je projektovan kao stvaranje čistih etničkih prostora i „nikad više zajedno“ života, Mostar je platio, vjerovatno, najveću cijenu. Dvije agresije, srpska pa hrvatska, nepojamno razaranje, zamrznuto stanje i duboka podjela. Neuralgična tačka.
I evo nas, što god, pred 20. decembrom 2020. Zgodilo se (od glagola dogoditi ali i od pridjeva zgodno!) da su nedavno okončani bh. izbori, sa naročito srebreničkim izbornim kriminalom, dali povoda potezanju za terminom „izdaja“. Zgodan povod za isturanje upozorenja „Da li će izdati u Mostaru kao što su u Srebrenici“?! Ne treba valjda eksplicirati na koga se upozorenje odnosi i ko argument srebreničkog izbornog kriminala hoće iskoristiti u mostarskom slučaju.
Neuralgične tačke grada, saobraćaj, ekologije, zdravstvo, obrazovanje, korupcija, odlazeće generacije… sve je u drugom planu pred imperativom nacionalnog prebrojavanja. Da ne zaboravim, na fonu takvog imperativa ugluho je 2016. prošao i prijedlog mostarskog SDP-a da Hans Koschnick, koji je u Mostaru postigao prve korake ka integraciji, dobije u Mostaru ulicu. (Boro Kontić, Inforadar)
Kompleksni građanski identiet
Bosansko-hercegovačko društvo je stoljećima bilo podaničko društvo. U takvom društvu bilo je teško izboriti se za druge identitete, pogotovo one koji traže više individualnih prava i sloboda. Povijesni, obiteljski i društveni tereti diskriminacije, ponižavanja i nepoštivanja, učinio je mnoge ljude „nevidljivim ljudima“ (F. Fukuyama). Zbog toga se i danas u demokratskom i slobodnom društvu događa da mnogi ljudi ne znaju što bi sa slobodom koja im je darovana pa se radije pokoravaju i tako cijeli život ostaju robovi bez samopoštovanja. Mnoga od tih pokoravanja nastala su i iz pogrešnog razumijevanja vjere, jer upravo vjernički identitet, ako ga se shvati na ispravan način, poziva na najvišu moguću slobodu i dostojanstvo i pred Bogom i pred ljudima. Patrijarhalna narav društva prekrila je lica konkretnih ljudi, a vjerske i etničke zajednice se često izopačuju u brutalne tlačiteljske diktature koje na sve načine žele umanjiti slobodu pojedinca.
Građanski identitet o kojem se tako često govori i koji snažno zaziva jedan dio građana ne znači samo deklarativno podržavanje nenacionalnih političkih opcija, još manje očajničko zazivanje „bolje prošlosti“ koje više nema i koja je i sama bila neslobodna. Jedan takav identitet je mnogo kompleksniji i on uključuje polifoniju identiteta, ali tako da se ni jedan identitet, odnosno ni jedna sastavnica plurimorfnog identiteta neće prenaglasiti kako se često čini s etničkom i religijskom sastavnicom, niti će se zloupotrebljavati kao sredstvo borbe protiv drugih kao što je često slučaj sa svim kolektivnim identitetima. (Drago Bojić, tačno.net)
Odlazi Britanija, ostaje Mađarska
U poređenju s onim što mađarski i poljski premijeri, Viktor Orban i Mateuš Moravjecki sada rade svojim EU partnerima, Tačer deluje kao nežna eurofilka. Možda bivša britanska premijerka jeste vikala „hoću svoje pare“, ali je bar britanski neto doprinos evropskom budžetu bio ogroman. Pošto je isposlovala svoj povraćaj, snažno je pogurala jedan od centralnih projekata evropske integracije – jedinstveno tržište; prihvatanje tog „ravnopravnog igrališta“ (tipično britanska metafora) Unija sada zahteva od Britanije.
Nasuprot tome, Mađarska i Poljska su ogromni neto korisnici budžeta i fonda za oporavak, koji bi zajedno činili više od 6% BDP-a Mađarske. Istovremeno, odbijaju da prihvate neke prilično neznatne uslove o vladavini prava, bez kojih će EU postepeno prestati da bude savez demokratija i zajednički pravni poredak.
Time mađarski i poljski lideri poručuju nemačkim i holandskim poreskim obveznicima: blokiraćemo vam preko potrebne transfere za zemlje sa juga evrozone kao što su Italija i Španija, teško pogođene kovidom, ako nam ne dopustite da i dalje koristimo ogromne sume vašeg novca bez ikakvih ograničenja. U Mađarskoj to znači da se novac iz EU fondova troši na održavanje Orbanovog sve manje demokratskog režima, da ne pominjemo verovatnu korist za njegovu porodicu i prijatelje.
Ako im ova bestidna ucena uspe, populističke, ksenofobne, nacionalističke partije na vlasti u Mađarskoj i Poljskoj mogu da nastave da rade šta im je volja, da to pozamašno naplate i, povrh toga, da grizu nemačke i holandske ruke koje ih hrane. (Timothy Garton Ash, The Guardian, Peščanik)
Više ne čitam Alana Forda, sada ga živim!
Prošle godine je bilo 50 godina Alan Forda. Posebno je zanimljivo da je ove godine 50 godina njegovog prijevoda na hrvatski jezik. Kakav značaj ima izložba postavljena baš sad?
– Sve je alanfordovski, svi s maskama šetamo. Ovo je sto posto Alan Ford situacija. Generacija koja je čitala ovaj strip pomalo odlazi u penziju, a izložba je važna da vide da njihov život nije bio bez veze. Kada smo imali izložbu u Ljubljani došao je jedan čovjek iz Sarajeva i plakao jer je za vrijeme rata uspio pobjeći iz Sarajeva koji je bio pod opsadom s torbom u kojoj je imao jedne tenisice i pet stripova Alan Ford. Uvijek volim reći kako su neki strip čitali, neki ga razumjeli, a neki su ga dobro usvojili. Samo pogledajte danas kako se uzima sirotinji, a daje bogatima. Ja sam ga čitao i smijao se, neke uzrečice su bile toliko groteskne da se moraš smijati. Lazar Džamić kaže da nas je najviše u Alan Fordu oduševio optimistični diletantizam. Toga danas imate svugdje. Imate liječnike koji odlaze u politiku – to ne može. On je politički diletant. Imate političare koji ulaze u zdravstvo, to isto ne može.
Je li strip bio ispred svog vremena? Je li nagovijestio današnje vrijeme?
– U biti je bio, barem za nas u Jugoslaviji. Bilo je puno problema o kojima se u Alanu Fordu već tada pričalo, poput ekologije. Primjerice o trovanju svijeta smećem. U to vrijeme u Jugoslaviji nismo o tome pričali. Plastika je bila carica svega. Govorilo se o jačanju neonacizma. Tako da je bio ispred vremena, a sad smo mi ušli u to vrijeme i postali Alan Ford. Brixy nije samo preveo strip, on ga je presadio na naša tla. Poslije je to preuzeo njegov sin, isto jako dobro. Sada moram priznati da više ne čitam.
Sada ga živite?
– E baš to! Super ste rekli. Sada ga živim i zbog toga ga ne čitam. (Rok Glavan, Lupiga)
Holandija dobila energetski najodrživiji put
Holandiji je izgrađen energetski najodrživiji auto-put koji ima sopstveno “održivo snabdevanje energijom”.
Deonica duga 17 kilometara, između gradova Delft i Zutemer, presvučena je asfaltom koji smanjuje otpor guma, što znači da učesnici u saobraćaju, na ovoj relaciji, štede gorivo.
Za semafore i rasvetu puta postavljeno je 220 solarnih panela, dok je pored puta postavljena velika baterija koja skladišti energiju koja se koristi tokom noći.
Energetski efikasne LED svetiljke korišćenje su za osvetljenje puta i sistem je tako napravljen da kada nema mnogo vozila u saobraćaju, njih je moguće prigušiti.
U semafore su postavljeni senzori koji regulišu saobraćaj, tako da nema čestih zaustavljanja i ubrzavanja. Kako stručnjaci procenjuju to će znatno uticati na emisiju štetnih gasova i smanjiće saobraćajne gužve, piše portal Techzle.
“Put je divan, ali da bi se postigli klimatski ciljevi, uspešne inovacije na ovom putu moraju postati novi standard”, objašnjava Ralf van Roesel iz firme TAUV.
Južna Holandija ima jasno zacrtan cilj, a to je da svi putevi imaju negativan ugljenički otisak. (Energetski portal)
