Opasada bez žaljenja

Tačno, prošlo je svih 30 godina od početka opsade Sarajeva, mogao bi da glasi odgovor na zapitanost u karakterističnom grobljanskom fatalizmu, u istinski amoralnoj neosetljivosti za patnje drugih; već tri decenije uzgaja se diljem Srbije novo pomirenje – sa vlastitom nečistom savešću koja se tretira kao elementarna nepogoda. Ne kao lična odluka – ne očekujmo previše – da se bude deo anticivilizacijskog, nečovečnog projekta.

Ne čuje se ni reč o žaljenju.

U realnosti svakodnevnice zadušnička dijagnoza zvuči i kao prozirna analiza uspeha, opijenost  moćnog, bahatog zlikovca dokazanom podrškom saučesnika i talaca. O predsedniku Srbije Aleksandru Vučiću i njegovim zaokruživačima je reč, o njegovoj konstataciji: “Ono što je važno za zemlju je da je uticaj ukrajinske krize bio ogroman na rezultate izbora, i vidi se da se Srbija dramatično pomerila udesno…” Tako uoči ove godišnjice odsustva stida govori cinični vlasnik sudbina, demonstrirajući snagu poganim jezikom i facijalnim grčem. Znajući da je realizator rata mirnodopskim sredstvima, znajući i to da je Srbija otišla udesno taman koliko je on hteo, utemeljujući svoje filijale, dajući pravo građanstva svakovrsnom ološu spremnom da ga pouzdano služi. I to da je agresiju na Ukrajinu upotrebio patološkom putinizacijom i homogenizacijom oko milionskih konzerviranih zaliha svakovrsnih đakonija i manipulativnim flertom sa ostacima sprženih matičnih ploča u glavama potencijalnih konzumenata.

Na tridesetogodišnjicu početka ubijanja jednog grada besmisleno je govoriti o navodnom skretanju agresora koji je, eto, otišao udesno, a mentalno se nije ni pomerio od rovova i baterijskih formacija iznad Sarajeva. Iz kojih je dejstvovala desnica kojoj je suštinski pripadao srbijanski predsednik. Kao skupina ratnih zločinaca i neljudi.

A ko zna, možda se može i desnije, možda se uzgajaju nova 63, ili 72. brigada, ima nešto i aviona, desperadosa za vikend – ratovanje nije manjkalo; možda se priprema novi obračun sa razumom, a da stari nije ni prestajao. Opasna destrukcija je već na delu, politička igrarija u kojoj je kreator spreman da učini sve ne bi li, uz pomoć prekodrinske bratije, ometao bilo kakav progres. Ne bi li se, onako terapijski, ispoljila gubitnička frustracija. (Bojan Tončić, Autonomija)

 Opsada opsadom

Ovogodišnje šestoaprilsko ignoriranje – ili bolje rečeno proganjanje – antifašističkog  nasljeđa iz historije grada Sarajeva nije novo. Na stogodišnjicu kraja Prvog svjetskog rata, simbolično obilježene u Sarajevu manifestacijom „Sarajevo, Heart of Europe“ (onom kada je Šaban bio predgrupa Bečkoj filharmoniji, a sve pod pokroviteljstvom Europske unije), Sarajevo je stavljeno u fokus fin de siècla kao mjesta koje je ratovima počelo i zaključilo XX stoljeće.

Ono što je u toj priči zamagljeno i očito se svjesno ignorira, gotovo je pola stoljeća egzistencije jugoslovenskog transnacionalnog i socijalističkog koncepta “bratstva i jedinstva” kao suprotnosti razdjelnicama i katalizatorima sukoba među narodima na ovim prostorima. Nije da ih nije bilo, niti je Jugoslavija bila idealna, ali upućuje se njome na jednu neoprobanu konceptualnu mogućnost, jer pola vijeka je – historijski gledano – ništa.

Ista takva matrica “voldemortiziranja” Jugoslavije, odnosno zamagljivanja kolektivnog sjećanja na zajedničke mogućnosti i antifašističko nasljeđe, posrijedi je i danas. Njen kontinuitet, u prazničkom aspektu, najvidljiviji je sa simboličkom zamjenom izvršenom 25. novembru – koji je od “Dana ZAVNOBiH-a”, postao tek 25. novembar, “Dan državnosti BiH”. Dan u čiju su simboliku, retroaktivno, upisani elementi iz perioda ’92-’95, kao i republičke te post-Daytonske zastave Bosne i Hercegovine.

Sažimanje prostora na takvim mjestima stapaju se naizgled različite društvene konstrukcije, bivajući uslovljene ili doživljene prevladavajućim političkim relacijama moći. I to nije slučajno. Upravo takva retorika i simbolika hoće potvrditi da se Bosna i Hercegovina – i dalje – nalazi u opasnosti od prijetećeg Drugog sa kojim više nema niti može biti suživota, već samo trajne opasnosti.

Na ovom mjestu, afirmira se ideja građanskog, nacionalne države i potrebe za simboličkom asimilacijom svih “dobrih” Drugih u jedan nacionalni homogenitet – onaj dominirajućeg etniciteta. I da se 25. novembar prethodno nije ispraznio od svog ZAVNOBiH-skog sadržaja, upravo bi takva Bosna i Hercegovina bila negacija one njene državotvornosti koju se tim datumom slavi.

Zato, mora se nastaviti ratoljubnom militarizacijom društva, politički eksploatisati traumu i simbolički obezbijediti da ono ostane zarobljeno u toj matrici.

Pobjeda nad antifašizmom koju je na Dan Grada Sarajeva 2017. godine proglasio njegov bivši gradonačelnik Abdulah Skaka, najmaterijalniji je primjer te prakse. Sarajevo, simbolički, ostaje zarobljeno i opkoljeno – bez sjećanja na Muslimansku partizansku brigadu koja ga je 1945. godine oslobodila, ali i bez sjećanja na koncert Laibacha pred kraj opsade, u Narodnom pozorištu u Sarajevu, samo dan pred okončanje agresije i potpisivanje Daytonskog sporazuma.

Laibach je tada upozorio na problem Sarajeva kao mjesta na kojem europska politička historija traumatično čisti svoje simptome, jer je istina Europe zlo samo. Ova poruka Petra Mlakara iz Odjela za čistu i primijenjenu filozofiju umjetničkog kolektiva Neue Slowenische Kunsta ovih se dana nije mogla čuti.

Sarajevo se u tom kontekstu ušušno europeiziralo. (Jasmin Hasanović, Digitalna demokracija)

Dragi Andrej, sretan ti rođendan!

Plenki, dugo si ti na vlasti i okružen si ljudima koji te se ili plaše ili od tebe očekuju korist ili su popušili tvoju spiku, dapače okružen si isključivo HDZ-ovcima u svojoj svakodnevici i pretežito s HDZ-ovcima provodiš skoro svaki dan života najmanje šest premijerskih godina, a zapravo od učlanjenja u stranku 2011. Dozvoli da ti treba perspektiva koja nije kontaminirana HDZ-om, gledaj na ovo kao na svojevrsni rođendanski poklon, jer rijetko kada imaš priliku čuti kako ćeš doista ostati zapamćen među Hrvatima i kako oni koji ne glasaju za tebe – a to je oko 80 posto stanovnika Hrvatske – vide tvoje djelovanje.

Za početak, imamo empirijske podatke o tome. U Crobarometru za siječanj ove godine zabilježeno je najveće nezadovoljstvo radom tvoje vlade u godinu dana. Čak 66 posto ispitanih je bilo nezadovoljno, a do ožujka se taj broj smanjio na i dalje visokih 60 posto. Pritom oko 70 posto ispitanih misli da zemlja, koju ti vodiš, ide u krivom smjeru. I oko 55 posto ima negativno mišljenje o tebi, uvijek si pri vrhu liste negativaca.

Jednostavno rečeno, Plenki, narod te nikad nije volio, ni oni koji su te birali ni oni koji nisu. Nisi ti taj tip političara. Uostalom, ni ti nisi neki veliki ljubitelj naroda. Nisi jedan od onih političara koji vole hodati po terenu i rukovati se, tvoje polje su kancelarije i uredi, plenarne sjednice i svečane večere. Kad god si među ljudima, vidi se da ti nije najugodnije, da bi radije bio negdje drugdje. Kad je Split zamalo stradao u požaru, poručio si nam da previše dramatiziramo. Hoću reći, izostanak simpatije je obostran.

Jer svatko vidi da ti nisi na poziciji predsjednika HDZ-a i premijera Hrvatske zbog bilo koga drugog doli sebe. Baš kao što si prvenstveno na vlastite interese mislio kad si u socijalizmu pisao promarksistički maturalni rad, baš kao što si prvenstveno na vlastite interese mislio kada si se početkom 1990-ih prešaltao na domoljublje i zaposlio u Ministarstvu vanjskih poslova, u kojem si bio Tuđmanov diplomat i, kako svjedoči tvoj nekadašnji kolega i frenemy sa Zrinjevca Zoki, Tuđmana ismijavao. Baš kao kada si birao između HNS-a i HDZ-a za politički angažman, shvativši da si kao nestranački karijerni diplomat dosegao plafon, pa si pametno izabrao HDZ. Jer ima raznih plenkovića među liberalima, deficitarni su u HDZ-u.

I sve tako do premijerske pozicije, čija je svrha prvenstveno da u budućnosti ostvari tvoj najveći san, europsku karijeru. Bruxelles!

Ne znam jesi li uopće to pokušao skriti, ali svi vide da se baš tako vidiš, da zaslužuješ velike stvari u životu. Privilegije crvene buržoazije su te razmazile, sve ti je uvijek bilo servirano u životu. Čak su ti i HDZ servirali kad je došao red. Hrvatska ti je premala, ona je dovoljna samo da bude odskočna daska tvojoj ambiciji u potrazi za, najmanje, mjestom povjerenika u Europskoj komisiji. Europa te čeka! (Gordan Duhaček, Index)