IZDVAJAMO

Kiš u Času anatomije kreće u tonu polemičke kadence, krležijanski sugerirajući atmosferu u kojem se odvijala hajka, kao da sumira čitavu polemiku. Već u prvom pasusu naglašava da je ta neviđena hajka ostala već iza kao neki provincijski šabat, prozori su ponovo u mraku, psi su umukli, zavjese su spuštene, a vjetar prevrće po trgovima novinsku hartiju. Zauzimajući aposteriornu perspektivu Kiš ne samo da omalovažava svoje sabesjednike, potcjenjujući njihov poduhvat i oslikavajući ga u bespotrebnosti, nego i sugerira superiornost svoje uloge u cijeloj priči, dolazeći sada kao onaj koji piše nakon svega hladne glave, sumirajući cijelu polemiku i tumačeći stvar kao književni istoričar koji u dalekoj budućnosti razabire tu najveću posleratnu književnu aferu u nas.