Jugoslovenska književnost izvukla je veliki benefit iz polemike o Grobnici za Borisa Davidoviča. To je bio prvi znak da se u književnoj tehnici nešto promijenilo

Prije nego što su se pojavili prvi tekstovi koji će osporavati originalnost Grobnice za Borisa Davidoviča, među piscima i novinarima u beogradskoj književnoj čaršiji nekoliko mjeseci širile su se glasine da je Kiševa knjiga sumnjive autentičnosti, da je dijelom prepisana i da je plagijat. Kako piše Boro Krivokapić u uvodu knjige Treba li spaliti Kiša, prvi tekst koji će pokrenuti polemiku trebao je da se pojavi već u avgustu 1976. godine u beogradskom časopisu Duga, ali nakon ekspertize dvojice književnih autoriteta, taj tekst je odbijen i polemika je odgođena. Konačno, u novembru te godine u zagrebačkom Oku izlazi tekst Ogrlica od tuđih bisera novinara Dragoljuba Golubovića, koji će šest mjeseci nakon objavljivanja pokušati osporiti djelo koje je dotada među kritikom i publikom dočekano kao prvorazredni književni događaj.

Eksplozivnost i odugovlačenje

Eksplozivnost prvih priloga u polemici oko Grobnice za Borisa Davidoviča vjerovatno je uvjetovana i tim odugovlačenjem da se stvari izvedu na čistac, da polemika počne, kao i dugim i potmulim radom šaputanja i nagovještaja u književnim krugovima. U  članku iz Večernjih novosti od petog oktobra 1976. navodi se da ta priča o jednom plagiranom djelu koja nije dokumentovana, nigdje zapisana, koja neprestano prijeti da će biti objelodanjena, uskraćuje piscu pravo da se od nje i odbrani. I Golubović polemiku počinje jednim uvodom, naoko univerzalističkim, kao da evocira to već formirano mišljenje o neoriginalnosti Kiša kao pisca. Poučak o piscima stvaraocima i piscima imitatorima čija će djela progutati razglednice i književnoistorijski foajei, Golubović koristi kao šlagvort da počne pisati o Grobnici.

U tom tekstu Golubović će Kiša optužiti za vještu zamjenu imena stvarnih ljudi i likova, za pogrešno citiranje podataka i netačno navođenje datuma iz predložaka koje je koristio. Također, Golubović se pita – zašto preuzimati i iskrivljavati svjedočanstva iz Gulaga koja su već i potresna i snažna u kazivanju, a da se pri tom ni ne navedu imena stvarnih autora, što je, prema Goluboviću, prisvajanje tuđe duhovne svojine. Nakon što uzme tuđe navode, od Kiša će, kaže Golubović, ostati samo lepak. Prvi prilog u ovoj polemici, koji će doći iz pera jednog novinara, postaviće gotovo sva temeljna pitanja koja će biti predmet spora u naredne dvije godine.

To će samo podebljati Kiševe sumnje da iza ovog priloga stoji zavjera nekoliko ozbiljnijih pisaca i kritičara, cijele beogradske književne čaršije, koja je duži period brižljivo spremala napad na njegovu knjigu. Ta atmosfera višemjesečnog romorenja, kao i privid koji stvara Golubović da se već ustalilo mišljenje o jednom piscu kao plagijatoru, najviše su se odrazili na prvi Kišev prilog u polemici, tekst Niska od niskih pobuda, kojim će odgovoriti Goluboviću. Kiš je prvi tekst ispisao u nekoliko numerisanih paragrafa, otvarajući ga motom Šta zna svinja šta je dinja, a već u prvom odlomku problematiziraće Golubovićev prigovor da su svi pobunjenici u knjizi Jevreji.

Da se Vlasi ne sete

To će biti povod da Kiš upita Golubovića da li misli da “su svi Židovi neprijatelji svake države, prevratnici i razbijači iz neiskorjenjive zloćudnosti”, insinuirajući antisemitizam koji se krije iza napadača na Grobnicu. Parodirajući doskočicu da se Vlasi ne sete, koju koristi Golubović, Kiš će poručiti Goluboviću da istraži, kao bistar Vlah, ko je autor sintagme Dedalusov dvojnik. Iscrpljujući Golubovićevu primjedbu da je od Kiša ostao samo lepak, autor Grobnice će se u satiričnoj pjesmici poigrati nadimkom svog protivnika, riječju pigeon, rastvarajući je na na dijelove pig i eon, čime će pokušati da motiviše upotrebu mota koji kaže da ne zna svinja šta je dinja.

Budući pod pritiskom odugovlačenja i provokacija iz Golubovićeva teksta, Kiš nije dobro odgovorio na Golubovićev tekst i dopustio je da bude izvučen na teren kako su to željeli njegovi suparnici. Njegov bijes i povrijeđenost osjećaju se u ograničenosti polemičkih asocijacija koje koristi (svinja, dinja, trust pilećih mozgova, pig, pigeon, vlah). Ono što također nije dobro, to je da Kiš u prvom paragrafu, kao prvu liniju odbrane, raskrinkava antisemitizam koji se krije iza napada, prebacujući odmah stvari sa polja tzv. književne tehnike na polje ideologije, kao da na prvom polju nema dovoljno argumenata, došavši do dijagnoze antisemitizma odmah, a ne nakon provedene analize. Još je gori izbor da se poigra odrednicom Vlah, označavajući tako Golubovića, a tim potezom nevelike polemičke efektnosti definitivno je izašao na polje na kojem su ga njegovi protivnici očekivali.

Polemička vrijeđanja

To se vidi iz Golubovićeva odgovora Argumenti i pobude, u kojem se ovaj novinar žali na Kišev jezik i uvrede koje reda umjesto da odgovori detaljno na optužbe, glumeći džentlmena kojeg je – umjesto da mu argumentovano odgovori – isprebijao neki književni nasilnik. Golubović se žali na vrijeđanja, koja su sastavni i neizostavan dio svake polemike (uostalom, i Golubovićeva tužba protiv Kiša za uvredu i klevetu na sudu je pala); problem u ovome tekstu krije se, međutim, u tome što su te oznake kod Kiša nedovoljno motivisane unutar teksta, što nisu došle kao efektne oznake prethodno donesenih zaključaka, nego su isforsirane i date a priori, vantekstualne, pod pritiskom autorovog prejakog afekta. Izuzev teksta Glineni golubovi, u kojem će objasniti zašto ne želi da ozbiljno polemiše sa Golubovićem, smatrajući ga klevetnikom i plaćenikom određenih književničkih grupa, Kiš se do Časa anatomije, u kojem će objasniti koncept Grobnice, neće više uključivati u polemiku. U međuvremenu su objavljeni tekstovi drugih kritičara u kojima su i prije Časa anatomije prigovori i optužbe za plagijat ozbiljno razmatrane.

Velimir Visković u tekstovima Kiševo umijeće nasljedovanja i Nasljedovanje ili plagiranje objašnjavaće zašto nasljedovanje određenih postupaka nije isto što i imitacija, a komparacijom Kiša i Borgesa pokazaće kako je Kiš već poznati postupak obogatio nesvojstvenom motivikom. U tekstu Kišev obračun sa svima, Visković će dati i moralno-psihološki portret polemike, objašnjavajući da je u pitanju pisac formiran na prijelazu iz pedesetih u šezdesete godine, u vrijeme egzistencijalističke mode, u generaciji koja je bila opsjednuta konzistentnošću vlastitog morala i problemom odgovornosti. Nikola Milošević, također, u ovoj polemici dat će zanimljive priloge na temu šta je u književnosti plagijat a šta nije, objašnjavajući da pozajmljivanje između različitih žanrova ne znači plagijat, jer zbivanja i likovi koji ulaze u književni tekst iz memoara bivaju podvrgnuti književnim zakonima motivacije i individualizacije, dobijajući sasvim drugačiju funkciju u novoj cjelini, kao pozajmljeni kamenčić u mozaiku.

Zavist netalentiranih

Jedan od najžešćih polemičara na Kiševoj strani bio je Predrag Matvejević, koji će u polemiku uvući Dragana Jeremića, koji će kasnije postati centralna figura u Času anatomije. Matvejević u tekstu U znaku ovna, u sjeni Nerona insistira da se na primjeru napada na Grobnicu za Borisa Davidoviča ne vidi samo zavist netalentovanih nego i pokušaj da se umanji važnost jednog od prvih i najznačajnijih književnih djela o staljinističkim čistkama. Matvejević svjedoči iz prve ruke da je Jeremić, na sastanku žirija Andrićeve nagrade, izašao s teškom insinuacijom da postoje neki moralni razlozi da se Kiševa knjiga diskvalificira iz trke za nagradu. U odgovoru pod naslovom Niski udarci tuđom rukom, osim što se žali da se u polemici krše pravila lijepog ponašanja, Jeremić navodi da je doista smatrao Kiševu knjigu hendikepiranom zato što u njoj ima nekih mjesta koja se mogu naći i kod drugih pisaca, a Kiša vidi kao razmaženo derište koje diže galamu zato što mu je izmakla jedna nagrada.

U tekstovima koji će uslijediti, Matvejević će otjelotvoriti Jeremića na sliku i priliku literarnog funkcionera s hiljadu uloga, koji sve čime upravlja dovodi na najniže grane, a u Času anatomije on će postati simbol književnog aparatčika, iako će Jeremić upozoravati da Kiš i Matvejević nisu ništa manje povlašteni. U prvim tekstovima moguće je gledati kako Kiš u ovoj polemici, uz pomoć kritičara koji su na njegovoj strani, polako gradi mit o sebi kao progonjenom autoru, piscu kojeg režim progoni, žrtvu progonitelja koji se koriste državnim parama, dok i on najnormalnije objavljuje tekstove u tim časopisima, Čas anatomije štampa u dva izdanja kod vodećeg izdavača, Grobnica osvaja Goranovu nagradu, a u kritici, štampi i književnosti na svoju stranu pridobija sva relevantnija imena, čak i dva najuticajnija (režimska) pisca: Krležu i Daviča.

Takav Kišev potez da – u vrijeme kada je liberalizacija jugoslovenskog društva uveliko odmakla – cijeli svoj slučaj predstavi kao amblematski (staljinistički) progon istočnoevropskog pisca i priključi se na jedan od (prije pada Berlinskog zida) najprisutnijih i najkomunikativnijih narativa o Piscu kao političkom disidentu, pridobivši tako na svoju stranu sve liberalne snage i međunarodne kritičare i pisce, ustvari je presudan manevar u ovoj polemici.

Kovačeva posveta

U tekstu Izgon Kiša i druge svinjarije, jednoj od najljepših polemičkih prijateljskih posveta, Mirko Kovač razvija u tom tonu genealogiju cijelog slučaja, pišući da je Kiš u Grobnici prorekao svoju sudbinu, poistovjećujući ga čak i s Borisom Davidovičem koji se ne smije predati pasjim sinovima. Kovač zaključuje da je Kiš pisac kojem je nametnuto da podnosi, dok se sprema njegovo književno smaknuće, u organizaciji alijanse AUTORITET – DRŽAVA – ORGANIZACIJA, a same napade tumači i kao rezultat nacionalističke zavjere jednog društvanca. I Krivokapićeva hrestomatija postavlja u naslovu u tom smislu simptomatično pitanje: Treba li spaliti Kiša?

Odluka Kiševe ekipe da se brane na taj način predstavlja odličan polemički potez ne samo zato što su tako definitivno profitirali iz te polemike i okrenuli je u svoju korist, odnijevši (moralnu) pobjedu u krajnjoj liniji i na planu književne istorije, nego tim više ako je u toj (ideološkoj) dijagnozi bilo i istine. Simulacija je jedan od najčešćih polemičkih trikova i raskrinkavati ga kao nekorektan i lažan, prokazivati prenaglašavanje, jednako je potezu žarkog pravednika koji razotkriva da je neki centarfor sredinom drugog poluvremena, na najmanji dodir, savršeno pao u šesnaestercu i donio preokret za svoju ekipu nakon realizovanog penala; potez je motivisaniji tim više ako je cijelu utakmicu protivnička odbrana igrala grubo, a cijela afera oko Grobnice ne samo da je pomogla afirmaciji same knjige nego je i recipirana u evropskim književnim okvirima kao simptom borbe istočnoevropskih pisaca protiv autoriteta Partije.

Šire gledano, jugoslovenska književnost izvukla je veliki benefit iz ove polemike, to je bio prvi znak da se nešto u književnoj tehnici definitivno promijenilo (šavovi u kolažiranju su postali sve vidljiviji, teoretičari bi rekli modernizam se vrgnuo u postmodernizam), a kao teme u estetici i kritici u novom svjetlu uskrsnule su funkcija književnosti, preuzimanje postupaka i fabule, moralna odgovornost autora i angažman, o čemu će se još intenzivnije početi razgovarati nakon što se uskoro pojave Kišev Čas anatomije i Jeremićev Narcis bez lica.

(Sljedeći nastavak feljtona objavljujemo 15. oktobra)